Gzz-46/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 46/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Lj. iz K. i Đ. Lj. iz K., zastupanih po J. D., odvjetniku u G., protiv tuženice Lj. Lj. iz K., zastupane po B. M., odvjetniku u K., radi utvrđenja i izdvajanja imovine iz ostavine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 22. listopada 2003. godine, broj G-DO 1310/03, protiv presude Županijskog suda u Sisku od 22. svibnja 2003. godine, broj Gž 198/03-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini, od 14. listopada 2002. godine, broj P 251/01, u sjednici održanoj dana 30. studenog 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženice, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu iza pok. S. Lj. iz K., … ne ulazi ½ dijela nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 3796 k.o. K. i to čk.br. 3053/84 u naravi kuća, dvorište i oranica.

Utvrđuje se da je jedna polovica dijela na nekretninama upisanih u z.k.ul. br. 3796 k.o. 2 , bračna stečevina majke

K., čk.br. 3053/84, kuća, dvorište i oranica u K. sa 5 a i 12 m

tužitelja pok. M. Lj., pa je slijedom toga tužena dužna trpjeti da se jedna polovica navedenih nekretnina izdvoji iz ostavine pok. S. Lj., te će se ista raspraviti u ostavini iza pok. M. Lj., u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da su tužitelji P. Lj. iz K., … i Đ. Lj. iz K., …, suvlasnici svaki u 1/8 dijela na suvlasničkom dijelu od ½ dijela sa pok. S. Lj., i to nekretnina upisanih u z.k.ul. br.

2 , što je tužena Lj. Lj. iz K. 3796 k.o. K., čk. br. 3053/84, kuća, dvorište i oranica sa 5 a i 12 m

dužna tužiteljima priznati i izdati im propisanu ispravu za upis prava suvlasništva na njihova imena u zemljišnim knjigama, koju će u protivnom nakon pravomoćnosti zamijeniti ova presuda, te je dužna trpjeti da se njihovi suvlasnički dijelovi izdvoje iz ostavine pok. S. Lj., u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Lj. Lj. da tužiteljima P. Lj. i Đ. Lj. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.338,24 kuna, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u ovom predmetu.“

Protiv te drugostupanjske presude, državni odvjetnik je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti pobijajući presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu navedenom u toč. I. prvostupanjske presude, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da zahtjev bude prihvaćen i nižestupanjske presude budu preinačene u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev bude odbijen kao neosnovan.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen.

Zahtjev nije osnovan.

Jedini materijalno-pravni prigovor državnog odvjetnika tiče se ocjene nižestupanjskih sudova da predmetna tužba u odnosu na tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno u toč. I. prvostupanjske presude ne predstavlja nasljedničku tužbu već da je riječ o vlasničkoj tužbi i da se stoga tuženica neosnovano poziva na zastaru prava zahtijevati ostavinu u smislu odredbe čl. 144. bivšeg Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 47/98 i 53/91 – dalje: ZN).

Prema odredbi st. 1. navedenog članka pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke, dok prema odredbi st. 2. istog članka prema nesavjesnom držatelju ovo pravo zastaruje za dvadeset godina.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano se ističe da do primjene tih odredaba dolazi u sporu između osoba koje se spore o pravu nasljedstva. Međutim, to je spor između nasljednika istog ostavitelja koji se spore o jačem pravu na nasljedstvo ili o veličini nasljednog dijela odnosno spor u kojem nasljednik zahtjeva predaju stvari ostavine od drugog nasljednika koji te stvari drži po svom nasljednom pravu, a što nije slučaj u ovoj parnici u kojoj tužitelji zahtijevaju utvrđenje ostavinske imovine pok. M. Lj., svoje majke, koja imovina se nalazi u posjedu tuženice koja tu imovinu drži u posjedu kao nasljednica pok. S. Lj., a ne kao nasljednica pok. M. Lj..

Budući da se tuženica ne nalazi u posjedu sporne ostavinske imovine kao nasljednica pok. M. Lj., nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da predmetna tužba ne predstavlja nasljedničku tužbu, već da je riječ o vlasničkoj tužbi i da stoga ne dolazi do primjene spomenutih odredaba Zakona o nasljeđivanju.

Proizlazi dakle da pobijanom presudom nije ostvaren razlog zbog kojeg je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut, pa je na temelju odredbe čl. 393. u svezi s odredbom čl. 408. st. 2. ZPP zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 30. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.