Supreme Court dismisses appeal in traffic accident case, upholding partial compensation for non-material damages.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment awarding partial compensation for non-material damages in a traffic accident case. The lower courts found the plaintiff, a 16-year-old motorcyclist, suffered a fracture and other injuries caused by the defendant's car, resulting in reduced life activity and specific fears. The court rejected the appeal's claim that the awarded amounts for pain, fear, and scarring were excessive or unjustified, confirming the lower courts' application of the Obligations Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 178. st. 1., čl. 200. Zakona o obveznim odnosima; čl. 386., čl. 393. Zakona o parničnom postupku: The Supreme Court may reject an appeal if the lower courts correctly applied substantive law regarding the assessment of non-material damages and no significant procedural violation occurred.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1834/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. iz P., koga zastupa E. G., odvjetnik u P., protiv tuženika S. o. - Filijala I. o. P., koga zastupa punomoćnik R. P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 31. ožujka 1998. godine broj Gž-278/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 2. listopada 1997. godine broj P-2939/94, u sjednici održanoj dana 12. lipnja 2002. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju 25.000,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 5.780,00 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.
Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače ili da se ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Utvrđeno je da je tužitelj kao vozač motorkotača Tomos BT 50 ozlijeđen u prometnoj nesreći u P. krivnjom osiguranika tuženika M.P. koja je vožnjom svog automobila Fiat– PZ- 126 izazvala sudar tih vozila. Tom prilikom tužitelj je zadobio prijelom lijeve palčane kosti u zoni rasta uz ručni zglob, natuk glave i gnječne rane desne potkoljenice, koje čine običnu tešku ozljedu.
U vezi sa ozljeđivanjem tužitelj je trpio fizičke boli jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta tjedan dana, lakog intenziteta oko tjedan dana, a povremene boli trpi i danas.
U vezi sa štetnim događajem tužitelj je trpio strah jakog intenziteta u trenutku nezgode te vrlo jaki strah tijekom prvog dana, a tijekom liječenja imao je strah zbog neizvjesnosti svoga stanja i posljedica koje ono ostavlja.
Trajne posljedice ozljeđivanja smanjile su njegovu životnu aktivnost za 5%. U vrijeme štetnog događaja tužitelj je imao 16 godina.
Kod tužitelja je ostalo naruženje blagog stupnja.
Okolnost što tužitelj u vrijeme štetnog događaja nije imao položen vozački ispit niti je nosio zaštitnu kacigu, nije utjecala na nastanak štetnog događaja, a prema shvaćanju drugostupanjskog suda niti na opseg nematerijalne štete u vidu fizičkih boli.
Stoga su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 178. st. 1., čl. 200. Zakona o obveznim odnosima -“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu ZOO) obvezali tuženika da plati tužitelju novčanu naknadu u vezi fizičkih boli u iznosu od 5.000,00 kn, straha 3.000,00 kn, naruženosti 2.000,00 kn, te duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti 15.000,00 kn, sa zateznim kamatama (čl. 277. st. 1. ZOO), imajući u vidu vrstu ozljeda, intenzitet i trajnost nematerijalne štete u navedenim vidovima, kao i tužiteljevu dob.
Nije prihvatljiv revizijski navod da je tužitelju novčana naknada dosuđena u previsokim iznosima, te da nema osnove za dosuđenje novčane naknade u vezi pretrpljenog straha.
S obzirom da natuk glave tužitelja nije bitno utjecao na opseg fizičkih boli koje je tužitelj trpio, nije od značaja što tužitelj u konkretnom slučaju nije nosio zaštitnu kacigu (obzirom na prirodu povrede tužitelja).
Kako nije ostvaren istaknuti revizijski razlog, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 12. lipnja 2002. godine.
Predsjednik vijeća:
Vjera Delić, v.r.