Croatian Supreme Court dismisses appeal on loan repayment, upholding statute of limitations defense. The court rejects procedural claims regarding witness examination and absent hearings. The decision confirms the lower courts' application of the ten-year limitation period. The appeal is dismissed as unfounded. The court affirms the lower courts' application of the ten-year limitation period. The appeal is dismissed as unfounded.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendants' appeal against the second-instance judgment, ruling the appeal unfounded. The underlying case involved a loan dispute where plaintiffs sought repayment of 10,000 SFRS, while defendants argued the claim was time-barred and procedural errors occurred regarding witness examination and absent hearings. The court rejected these arguments, affirming that the ten-year statute of limitations applied because the debt originated before the new Obligations Act, and validating the lower courts' findings on the validity of the debt.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima: The court must apply the statute of limitations in force at the time the obligation arose, and procedural objections regarding witness examination or absent hearings are unfounded if the lower court provided valid reasons for its decisions.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3236/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. i T. Z., oboje iz Š., koje zastupaju Z. M. i M. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. i K. K., oboje iz P., koje zastupa V. V., odvjetnik u O., radi isplate rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Puli od 20. svibnja 1993., br. Gž 446/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču od 24. srpnja 1992., br. P 372/886-52, u sjednici održanoj dana 15. ožujka 1995.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja obvezani su tuženici solidarno platiti tužiteljima iznos od 10.000 SFRS zajedno sa zateznom kamatom kao i naknaditi im parnični trošak, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.
Sud drugog stupnja je u glavnoj stvari potvrdio presudu suda prvoga stupnja dok je glede odluke o kamatama rješenjem tu presudu ukinuo i u tom djelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
O prigovoru tuženika u reviziji da je u dosadašnjem postupku došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka time što sud prvog stupnja nije ispitao svjedoke čije saslušanje su oni predložili već je raspravio sud drugog stupnja i ocijenivši ga neosnovanim odbio. Pored razloga koje je taj sud dao u svojoj presudi dodaje se da tuženici nisu u prijedlogu za izvođenje spomenutih dokaza okolnosno naveli o kojim odlučnim činjenicama ti svjedoci imaju znanje.
Sud drugog stupnja je također raspravio i o drugom revizijskom prigovoru da tuženicima nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom (čl. 354. st. 2. toč. 7. Zakona o parničnom postupku - ZPP) time što je ročište za glavnu raspravu od 24. srpnja 1992. godine, na kojem je ova zaključena, provedeno u njihovoj odsutnosti.
Navedeni prigovor taj sud je ocijenio neosnovanim i stoga ga odbio, a za tu svoju odluku dao je valjane razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud.
Nije osnovan ni daljnji prigovor tuženika u reviziji da sud drugog stupnja nije ocijenio navode njihove žalbe, jer je naprotiv taj sud u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio te navode koji su od odlučnog značaja.
Tužitelji u ovoj parnici kao zajmodavci traže od tuženika kao zajmoprimaca povrat iznosa od 10.000 SFRS koji su ovi primili kao zajam.
Sud prvog stupnja je utvrdio, da su tužitelji koji žive i rade u Š., doznačili tuženicima spomenuti iznos deviza dana 5. travnja 1978. godine time da su tuženici svoju obvezu vraćanja zajma trebali također izvršiti u Š., pa je stoga predmetna novčana obveza zakonito izražena u stranoj valuti budući da ju je trebalo ispuniti izvan teritorija naše države.
Kako je predmetni obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (1. listopada 1978. godine), a u vrijeme važenja Zakona o zastari potraživanja to su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili odredbu čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima kada su odlučujući o osnovanosti prigovora zastare, što su ga u dosadašnjem postupku isticali tuženici, a ponavljaju ga i reviziji, primijenili odredbu čl. 14. i tamo predviđeni desetgodišnji rok zastare i na temelju toga ocijenili da sporno potraživanje tužitelja nije zastarjelo (tužba je predana sudu 26. kolovoza 1986. godine).
Protivno tvrdnji tuženika u reviziji, za vremensko razgraničenje primjene pravila o zastari između spomenutih dvaju zakona odlučan je čas kad je obveza nastala, a ne prvi dan nakon dana kada je vjerovnik, konkretno tužitelj, mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Kako su sudovi nižega stupnja utvrdili, da su navedeni novčani iznos tužitelji predali tuženicima kao zajam, a da ovi svoju obvezu vraćanja nisu izvršili u ugovorenom roku, sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i pravno pravilo paragrafa 983. bivšeg OGZ), pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 15. ožujka 1995.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.