Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-371/2005-3 Generato dall'IA

Criminal appeal dismissed; first instance acquittal overturned due to factual errors and procedural violations regarding evidence evaluation.

Numero d'incarto I Kž-371/2005-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against the first-instance acquittal, ordering the case to be retried before a new panel. The lower court erred by failing to properly evaluate witness testimony regarding the victim's report and the defendant's alibi, and by prematurely concluding on the existence of criminal facts without a full evidentiary assessment. Consequently, the court found a significant violation of criminal procedure rules and the substantive law, necessitating a new trial to correct these factual and procedural deficiencies.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Čl. 354. st. 3. ZKP; Čl. 367. ZKP; Čl. 379. st. 1. ZKP; Čl. 388. st. 1. i 3. ZKP; Čl. 393. ZKP: A second-instance court must overturn a first-instance acquittal when the lower court fails to properly evaluate evidence in conjunction with other facts, thereby committing a significant violation of criminal procedure and substantive law.

Parole chiave

Generato dall'IA
criminal appeal factual error procedural violation evidence evaluation acquittal overturned new trial sexual offense

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 354. st. 3. ZKP
čl. 123. st. 1. ZKP
izreke presude, te je po čl. 123. st. 1. ZKP odlučio da troškovi kaznenog postupka iz čl.
čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP
ZKP odlučio da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.
čl. 367. ZKP
čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP
Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu u cijelosti i iz osnova iz kojih je žalbom pobijana, a ispitao je i postoje li povrede kaznenog postupka koje su navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, pri čemu je našao da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl.
čl. 388. st. 1. i 3. ZKP
Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 388. st. 1. i 3. ZKP).
čl. 393. ZKP
čl. 1. Kaznenog zakona
čl. 188. KZ

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 371/05-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. I. zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 11. veljače 2005. broj K-8/04-2, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela, u sjednici održanoj dana 12. rujna 2007. godine

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda ukida se u cijelosti i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, time da se nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Županijski sud u Zlataru, kao prvostupanjski sud, je presudom od 11. veljače 2005. broj K-8/04-2 opt. D. I. temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP oslobodio od optužbe da bi počinio dva kaznena djela iz čl. 188. st. 1. KZ, činjenično i pravno pobliže opisani u točkama 1. i 2. izreke presude, te je po čl. 123. st. 1. ZKP odlučio da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove prvostupanjske presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Opt. D. I. je po braniteljici Lj. R. F., odvjetnici iz Z., podnio odgovor na žalbu, predlažući da se žalba odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda preinači, time da se optuženiku naknade troškovi sastava odgovora na žalbu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. i 2. ZKP dostavio spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, te to nadležno Državno odvjetništvo obavijestio o sjednici vijeća.

I Kž 371/05-3

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je spise drugostupanjskom sudu uz podnesak od 07. lipnja 2005. broj KŽ-DO-863/05, smatrajući da se radi o žalbi samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlažući da se takva žalba prihvati, pri čemu je ustrajao i na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu u cijelosti i iz osnova iz kojih je žalbom pobijana, a ispitao je i postoje li povrede kaznenog postupka koje su navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, pri čemu je našao da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koja se ispituje po službenoj dužnosti.

Drugostupanjski sud za sada ne prihvaća ocjenu dokaza koju je izveo prvostupanjski sud, te razloge koji su iznijeti u obrazloženju pisane prvostupanjske presude o ocjeni dokaza i zaključku da u provedenim dokazima nema onih dokaza koji bi na pouzdani način ukazali na istinitost odlučnih činjenica kako su iznijete u optužbi.

Žalitelj neosnovano ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, koja bi se prema žalbenim navodima imala sastojati u nepravilnoj primjeni odredbe čl. 350. st. 2. ZKP, pri čemu žalitelj smatra da je prvostupanjski sud slijedom činjeničnih navoda optužnice, obzirom da nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, mogao optuženika proglasiti krivim zbog počinjenja kaznenih djela prisile na spolni odnošaj iz čl. 190. KZ, ako je našao da nema dovoljno dokaza da bi on počinio kaznena djela iz čl. 188. st. 1. KZ, a time što djela nije označio po čl. 190. KZ da je ostvario i povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, što je također neosnovano.

Naime, kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ ostvaruje se uporabom sile ili prijetnje da će se izravno napasti na život ili tijelo druge osobe ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, te je se tako prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, dok se kazneno djelo prisile na spolni odnošaj iz čl. 190. KZ ostvaruje prisilom druge osobe na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju ozbiljnom prijetnjom nekim teškim zlom. U kaznenopravnom smislu silom se smatra uporaba fizičke ili neke druge snage prema osobama, koja je usmjerena na to da se druga osoba prinudi da nešto učini, odnosno da se uzdrži od nekog činjenja, ili da trpi, dok prijetnja predstavlja stavljanje u izgled nanošenja nekog zla i to onome kome je upućena, odnosno drugim, njemu bliskim osobama. Bitno je za razlikovanje između navedena dva kaznena djela to što je sila, odnosno prijetnja kod kaznenog djela silovanja usmjerena prema životu ili tijelu druge osobe ili njoj bliske osobe, dok je kod kaznenog djela prisile na spolni odnošaj usmjerena na neko teško zlo izvan života ili tijela te druge osobe ili njoj bliske osobe. Naravno, kod oba kaznena djela sila ili prijetnja usmjerena na to da se drugu osobu prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju.

Općenito uzevši, sud ne bi povrijedio objektivni i subjektivni identitet optužbe u smislu čl. 350. st. 1. ZKP u slučaju da kazneno djelo koje je tužitelj pravno označio po čl. 188. st. 1. KZ, presudom pravno označi po čl. 190. KZ, obzirom da se ne radi o drugom, nego samo drugačijem i to blažem kaznenom djelu, ali ovo naravno samo u slučajevima ako se radi o istoj osobi počinitelja koja je optužena i presuđena, i samo ako se radi o djelu koje je

I Kž 371/05-3

sadržano u podnesenoj, odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Predmetne dvije optužnice temeljem kojih je prvostupanjski sud proveo jedinstveni kazneni postupak, međutim, nisu sadržavale činjenične navode prema kojima bi optuženik oštećenicu prisilio na spolni odnošaj ozbiljnom prijetnjom nekim teškim zlom, pa obzirom na to da optužba nije sadržavala takvo obilježje kaznenog djela, prvostupanjski sud i nije mogao optuženika proglasiti krivim za počinjenje kaznenog djela iz čl. 190. KZ, sve da je tijekom dokaznog postupka i utvrdio postojanje takve odlučne činjenice kao što je ozbiljna prijetnja nekim teškim zlom, koja bi bila upućena oštećenici s ciljem da je se prisili na spolni odnošaj, a bez da ne prekorači optužbu i time ostvari bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 5. ZKP, koja se po drugostupanjskom sudu ispituje po čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP po službenoj dužnosti, i po čl. 388. st. 1. ZKP izaziva ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Zbog toga je neosnovan žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon iz čl. 368. toč. 4. ZKP i to u korist optuženika.

Opravdano, međutim, žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ne ukazuje u žalbi na one odlučne činjenice koje prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao, niti za takve činjenice nudi kakve nove dokaze, čime bi opravdao ovakvu žalbenu osnovu u smislu čl. 369. st. 1. i 3. ZKP, obzirom da u žalbi prigovara ocjeni dokaza i zaključcima izvedenima iz takve ocjene, čime obrazlaže žalbenu osnovu kojom prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP.

Uvjerljivo žalitelj osporava ocjenu iskaza oštećenice, ukazujući pri tome da je ona okolnosno opisivala ponašanje optuženika u događaju iz toč. 1. izreke, koji su prema žalitelju predstavljali uporabu sile prema oštećenici s ciljem da je se prisili na spolne odnošaje koje ona nije htjela, a uz to da je oštećenica dovoljno jasno i određeno iskazivala i o strahu od optuženika još iz vremena kada su živjeli u izvanbračnoj zajednici, kroz koje vrijeme ju je često fizički zlostavljao, a nadalje ukazujući i da je kod ocjene vjerodostojnosti ovog dokaza trebalo uzeti u obzir da je oštećenica mentalno lako retardirana i da je na glavnoj raspravi iskazivala u nazočnosti optuženika kojega se boji, što da može objasniti određena odstupanja u njezinom iskazivanju tijekom kaznenog postupka, kao i da je u osnovi njen iskaz bio potvrđen iskazima svjedoka po čuvenju i to iskazom policajca Z. Z. i oca oštećenice, svjedoka I. M. glede točke 1. izreke pobijane presude. Također, opravdano žalitelj prigovara i da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz konobarice V. V. glede iste točke pobijane presude, obzirom da je ona pred istražnim sucem iskazivala o fizičkom kontaktu optuženika i oštećenice, a na glavnoj raspravi takav prikaz izmijenila, iako su navedeni svjedoci I. M. i Z. Z. upravo od ove svjedokinje bili obaviješteni da oštećenica iz njenog lokala nije izašla potpuno po svojoj volji, nego zbog ponašanja optuženika, slijedom čega je policajac i nazvao oštećenicu na mobitel i zajedno s njenim ocem otišao u kuću optuženika.

Glede pak točke 2. izreke pobijane presude, žalitelj također uvjerljivo ukazuje da je prvostupanjski sud iskaz oštećenice pogrešno ocijenio kada joj nije poklonio vjeru samo zbog toga što se nije prisjetila svih detalja događaja, prije svega glede mjesta gdje se on zbivao, pri čemu da sud nije uzeo u obzir iskaz njenog oca, svjedoka I. M., koji je potvrdio da je ona došla kući uplakana, da su se na njoj vidjeli tragovi šamara i da je istog dana o događaju telefonski dojavljeno policiji, koja da je uzvratila da je to privatna stvar i nije poduzela radnje izvida, a takve iskaze da je potvrdio i svjedok D. Š. kao svjedok po čuvenju od oštećenice, s

I Kž 371/05-3

kojim je oštećenica zasnovala izvanbračnu zajednicu, slijedom čega da je prvostupanjski sud trebao kod nadležne policijske postaje provjeriti da li je oštećenica ili njen otac prijavio događaj iz ove točke izreke pobijane presude i tek nakon toga ocjenjivati iskaze oštećenice i ove dvojice svjedoka.

Na kraju, glede toč. 2. izreke opravdano žalitelj ukazuje i na to da obranu optuženika u dijelu gdje je glede točke 2. izreke pobijane presude tvrdio da ima alibi jer je bio na gradilištima u okolici Z., nisu do kraja potvrdili svjedoci V. F., ni D. B..

Glede točke 1. pobijane presude, osim što je našao da je žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana, drugostupanjski sud nalazi i da je tu ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP i to time što su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Naime, prvostupanjski sud, obrazlažući zaključak da nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio ovo kazneno djelo, navodi u razlozima da su optuženik i oštećenica živjeli u izvanbračnoj zajednici od početka 2002. do 03. prosinca 2003., da su među njima bili prisutni brojni problemi s nerazjašnjenim odnosima o mnogim životnim pitanjima i moralnim poimanjima same suštine takve zajednice, da je nesporno da su kroz to vrijeme po slobodnoj volji održavali spolne odnose, da je tu izvanbračnu zajednicu prije svega obilježavalo nasilničko i agresivno ponašanje optuženika prema oštećenici u različitim oblicima verbalne i fizičke agresije do karaktera zlostavljanja, zbog čega je ona u više navrata odlazila od optuženika, ali se i vraćala, da je oštećenica uslijed svojih ukupnih teških životnih prilika koje je prošla i zbog metalnog zdravstvenog stanja koje se definira kao laka mentalna retardacija, oformila osobni stav o pravu ličnosti na potpunu slobodu stupanja u spolne odnose, u koje da je stupala svjesno, polusvjesno ili nesvjesno, čime da je i nesvjesno optuženika poticala na ionako prisutnu njegovu karakternu osobinu agresivnosti i nasilja, slijedom čega da je optuženik sa sličnom mentalnom strukturom ličnosti pogrešno držao da kao njen izvanbračni partner može od nje zahtijevati da s njim održava spolne odnose u svako vrijeme i to bez obzira da li ih ona želi ili ne. Slijedom ovakvih utvrđenja je prvostupanjski sud zaključio da je u takvim okolnostima suživota bilo spolnih odnosa sličnih poput onog koji se dogodio 03. prosinca 2003., ili onog koji se dogodio 03. ožujka 2004., kako prije, tako i poslije, a da su se svi ti spolni odnosi među njima odvijali na bitno identičan ili sličan način. Zaključno, da takve spolne odnose karakteriziraju elementi „nevidljive prisile“, pa u svom izvanjskom obliku oni izgledaju kao da na njih oštećenica slobodno pristaje, i da su dominantni upravo elementi „prividne slobode“, slijedom čega da prvostupanjski sud nakon provedene analize dokaza nije mogao pouzdano zaključiti, a time i prosuditi da je optuženik uz primjenu sile oštećenicu prisilio na spolne odnošaje opisane u točki 1. izreke pobijane presude, a također i na spolne odnošaje opisane u točki 2. izreke presude.

Iz ovakvih razloga doista nije moguće razabrati da li je prvostupanjski sud utvrdio uporabu sile prema oštećenici s ciljem da je prisili na spolni odnošaj, da li je uporabljena sila bila samo prividna, a ne i objektivno pogodna da slomi protivljenje oštećenice za stupanje u spolni odnos, ili je pak utvrdio da je oštećenica imala samo prividnu slobodu u spolnoj sferi, dakle da uopće stvarno slobode nije imala, čime bi je prvostupanjski sud očito stavljao u položaju osobe bez osobnih prava i sloboda, što je apsolutno nedopustivo, jer je protivno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodnom pravnom poretku o pravima i slobodama čovjeka i protivno smislu kaznenopravne zaštite kako je ona propisana u čl. 1. Kaznenog zakona,

I Kž 371/05-3

prema kojem se kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju za ona ponašanja kojima se ugrožavaju ili povređuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, kada se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile, a što je pobliže i sankcionirano odredbom čl. 188. KZ i drugim odredbama o kaznenim djelima iz Glave XIV. tog Zakona o kaznenim djelima protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa.

Glede točke 2. izreke pobijane presude, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno i zbog toga što je prvostupanjski sud, očito pošavši od prethodno iznijetog stajališta, iskaz oštećenice ocijenio nedovoljnim za zaključak o postojanju odlučnih činjenica kako su one navedene u optužbi, a uz to i neuvjerljivom ocjenom ostalih izvedenih dokaza, prije svega iskaza njenog oca, svjedoka I. M., i njenog sadašnjeg izvanbračnog supruga D. Š., jer te dokaze nije cijenio potpuno u skladu s odredbom čl. 351. st. 2. ZKP u međusobnoj svezi. Najzad svjedoci V. F., i D. B., optuženikovi prijatelji, nisu do kraja potvrdili optuženikov alibi da se 04. ožujka 2004. u vrijeme događaja nije nalazio u S.. K. Z. u ugostiteljskom objektu V. i u blizini tog objekta, gdje bi počinio one radnje o kojima je iskazivala oštećenica.

Prije konačne ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski sud nije od redarstvenih vlasti provjerio istinitost iskaza oštećenice i njenog oca I. M. u dijelu gdje su iznijeli da su o ovom događaju telefonski izvijestili policiju, te dobili odgovor da se radi o privatnoj stvari, a unatoč proturječnosti obrane, prema kojoj optuženik ove zgode uopće nije bio u nikakvom kontaktu s oštećenicom, te iskaza oštećenice koja je opisala događaj kako je on naveden u optužbi, prvostupanjski sud nije proveo suočenje optuženika i oštećenice. Time je prvostupanjski sud preuranio s ocjenom dokaza i sa zaključivanjem o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica.

Po ocjeni drugostupanjskog suda, žalbeni navodi, te sadržaj zapisnika o izvedenim dokazima u smislu čl. 369. st. 2. ZKP ozbiljno dovode u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica.

Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 388. st. 1. i 3. ZKP).

Prvostupanjski sud će po čl. 393. ZKP pri ponovnom suđenju za osnovu uzeti prijašnje optužnice, na novoj glavnoj raspravi koja će se provesti pred potpuno izmijenjenim vijećem strankama će dopustiti isticanje novih činjenica i iznošenje novih dokaza, postojeće dokaze će iznova provesti, prethodno će pribaviti izvješće od redarstvenih vlasti o tome da li je oštećenica, odnosno njezin otac I. M. prijavio događaj od 04. ožujka 2004., a prema potrebi provest će i psihijatrijsko, odnosno psihološko vještačenje oštećenice radi utvrđivanja njenih mentalnih sposobnosti zapažanja, pamćenja i prenošenja stvarnih događaja i tek tada će, nakon što raspravi sva sporna pitanja na koja je upozoren u ovom drugostupanjskom rješenju, donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 12. rujna 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.