Supreme Court dismisses appeal as unfounded due to lack of evidence proving water intrusion and improper application of property law.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a lower court ruling that rejected the claim for cessation of nuisance and prohibition of harmful emissions. The prosecutor argued for an injunction against the defendant's discharge of wastewater and rainwater, but the court found no evidence that such water actually infiltrated the plaintiff's property or caused significant damage. Consequently, the court held that the appeal was unfounded because the prosecutor failed to meet the burden of proof required under property law and because the appeal could not challenge the established factual findings.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 110. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; čl. 113. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku: An appeal is unfounded when the appellant fails to prove the necessary elements of the claim, such as actual intrusion of water or significant damage, and when the appeal attempts to challenge factual findings established by lower courts.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-372/1999-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz M., zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku iz K., protiv tuženika D. F. iz M., zastupanog po punomoćniku Ž. H., odvjetniku iz K., radi prestanka uznemiravanja vlasništva, zabranom štetnih emisija, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 10. rujna 1998. godine, br. Gž-285/98., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 28. siječnja 1998. godine, br. P-570/96., u sjednici održanoj dana 11. rujna 2002. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se nalaže tuženiku prestati uznemiravati tužiteljicu u vlasništvu dvorišta i zavrtnice na način da iz gospodarskih zgrada i svog dvorišta ispušta otpadne i oborinske vode na nekretnine tužiteljice.
Ujedno je odlučeno da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.446,00 kn.
Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.
Revizija nije osnovana.
Sporno je je li otpadne vode s nekretnina tuženika prodiru na nekretnine tužiteljice tako da se radi o prekomjernim emisijama. Isto tako je sporno je li tuženik poduzeo sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva s njegovih zgrada ne pada na nekretninu tužiteljice.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a koja utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja, da tuženik iz svoje nekretnine ne ispušta ni otpadne ni oborinske vode na nekretnine tužiteljice, te da iako na gospodarskim objektima nema žljebova voda ne pada na zemljište tužiteljice, već na zemljište tuženika i odvodnim kanalima se sprovodi po njegovoj nekretnini dalje prema istočnom dijelu nekretnine tuženika. Također je utvrđeno da bi bilo jedino moguće prodiranje vode podzemnim putem. Međutim, nije utvrđeno da je prodiranja bilo. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.
Naime, za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljica je trebala dokazati da otpadne vode prodiru na nekretninu tužiteljice, te da su prekomjerne s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini s obzirom na mjesto i vrijeme ili da izazivaju znatniju štetu, a to tužiteljica nije dokazala (čl. 110. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - “Narodne novine”, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01. – dalje ZOV).
U pogledu zahtjeva za zabranu uznemiravanja oborinskim vodama navesti je da je vlasnik nekretnine dužan poduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva s njegove ne pada na tuđu nekretninu (čl. 113. ZOV-a).
Ovdje je pak utvrđeno da kišnica s krova gospodarskih zgrada tuženika pada na zemljište tuženika, a zatim se odvodnim kanalom vodi na zemljište tuženika.
Navodi revizije se svode na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu otjecanja oborinskih voda i kišnice s gospodarskih zgrada tuženika.
Revizijom se pak ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP).
Dakle, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 11. rujna 2002.
Predsjednik vijeća:
Stanko Hautz, v.r.