Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-x-275/2015-3 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal on contract claim where contractor's subcontractor failed to prove debt to contractor.

Numero d'incarto Rev-x-275/2015-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court judgment confirming a claim for payment by a contractor's subcontractor. The appellant argued procedural errors and misapplication of law, but the court found no clear admission of contract existence by the defendants and noted the contractor owed no debt to the main contractor. Consequently, the statutory right to claim directly from the client was not triggered, leading to the appeal's rejection.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 612. ZOO; The right of a contractor's subcontractor to claim directly from the client arises only if the client owes the contractor and the subcontractor's claim is recognized; absence of such debt precludes the claim.

Parole chiave

Generato dall'IA
subcontractor claim contractor debt direct claim contractual relationship Civil Procedure Act Contract Law subcontracting

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 275/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika S. M. iz Z., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima u Z., protiv I-tuženika-protutužitelja D. V. iz Z., i II-tuženika- protutužitelja K. V. iz K., oba zastupana po punomoćniku M. F., odvjetniku u Odvjetničkom društvu T. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja- protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-921/13-3 od 18. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9931/08- 217 od 19. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 4. studenoga 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja-protutuženika S. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika kojim traži da se naloži tuženicima-protutužiteljima solidarno isplatiti tužitelju- protutuženiku iznos od 808.659,81 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenom u izreci prvostupanjske presude. Ujedno je odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika kojim traži da se naloži tuženicima- protutužiteljima solidarno isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 672.531,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci prvostupanjske presude pod točkom II. izreke. Pod točkom III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev I i II-tuženika- protutužitelja kojim traže da tužitelj kao protutuženik isplati tuženicima-protutužiteljima iznos od 100.000,00 dinara sa kamatama pobliže naznačenim u izreci prvostupanjske odluke. Pod točkom IV. odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u povodu žalbe. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači nižestupanjske odluke u smislu revizijskih navoda te mu dosudi troškove parničnog postupka srazmjerno uspjehu u sporu.

Tuženici-protutužitelji (u daljnjem tekstu: tuženici) nisu podnijeli odgovor na reviziju.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike neplaćenog iznosa za izvršene radove na kući I i II-tuženika, gdje da je tužitelj kao izvođač radova izgradio stambenu zgradu tuženicima, a koju razliku tuženici odbijaju platiti pozivajući se na nedostatke u radu.

U postupku je utvrđeno:

- da je OOUR građevinsko radna organizacija, G. - poduzeće za građenje, oblikovanje, inženjering, usluge i proizvodnju (dalje: G.) izdao privremenu situaciju broj 1, 27. siječnja 1982. i to I-tuženiku za izvršene građevinske i građevinsko obrtničke radove na stambenom objektu u Z., s naznakom sklopljenog ugovora o građenju broj ...,

- da je G. nositelj Okončane situacije ovjerene s datumom 29. prosinca 1982. te se ista odnosi na radove na stambenom objektu I-tuženika D. V. s naznakom broja Ugovora ...,

- da je ugovor o građenju kuće tuženika sklopljen između G. B. i I-tuženika,

- da je tužitelj kao član zadruge G. vršio radove na izgradnji kuće tuženika, ali u ime G., a ne kao samostalni obrtnik,

- da su plaćanja od strane I-tuženika vršena G.,

- da je tužitelj isplatio G. iznos od 922.725,22 dinara za radove koje je izvršio na izgradnji kuće tuženika, nakon što je I-tuženik podmirio iznos po okončanoj situaciji (dakle da je I-tuženik kao naručitelj radova platio G., koji je onda platio izvođaču radova, odnosno tužitelju).

Cijeneći prethodno navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi nalaze tužbeni zahtjev neosnovanim te zaključuju kako je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji su istaknuli tuženici jer između tužitelja i tuženika nije sklopljen nikakav pravni posao, te da su sva plaćanja tuženika izvršena upravo preko poduzeća „G.“. Stoga drugostupanjski sud zaključuje kako također nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 612. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOO).

Revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 221. st. 2. ZPP navodeći kako nižestupanjski sudovi nisu primijenili navedenu odredbu, niti su obrazložili razloge zbog kojih nisu prihvatili niti cijenili stranačku dispoziciju tuženika kojom su tuženici priznali činjenicu postojanja ugovornog odnosa sa tužiteljem. Nadalje tužitelj ukazuje i na povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava revident ističe kao je ista povreda učinjena u odnosu na odredbu čl. 612. ZOO.

Prema odredbi čl. 221. st. 2. ZPP sud će, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Međutim, tvrdnje revidenta kako je I-tuženik priznao da je bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem nisu točne, jer niti iz odgovora na tužbu niti iskaza tijekom postupka ne proizlazi da bi tuženici priznali navedenu činjenicu. Naime, da bi sud mogao ocijeniti neku činjenicu kao priznatu tada takvo priznanje mora biti jasno, nedvojbeno i izričito, međutim iz sadržaja navoda stranaka, odnosno I i II-tuženika ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju bilo riječ o priznanju takve odlučne činjenice, odnosno postojanja ugovornog odnosa između stranaka, te stoga nije niti bilo mjesta primjeni odredbe čl. 221. st. 2. ZPP. Slijedom navedenog nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP , u svezi s čl. 221. st. 2. ZPP.

Suprotno tvrdnji tužitelja iznesenoj u reviziji tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana presuda nije nerazumljiva niti ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

U dijelu navoda revident preocjenjuje izvedene dokaze, a pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, stoga je dio revizijskih navoda činjenične prirode, a takvi prigovori nisu dopušteni u revizijskoj fazi postupka u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

Nisu osnovani niti revizijski navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prema odredbi čl. 612. ZOO za naplatu svojih potraživanja od izvođača njegovi suradnici mogu se obratiti neposredno naručiocu i zahtijevati od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom trenutku duguje izvođaču, ako su ta potraživanja priznata.

Navedenom odredbom reguliran je odnos između suradnika izvođača i naručioca. Upravo iz takve odredbe proizlazi da je tužitelj, kao suradnik izvođača, poduzeća G., (kako je pravilno i zaključeno pred nižestupanjskim sudovima da je ugovor sklopljen između G. i I- tuženika), ovlašten potraživati naplatu svojih potraživanja od I i II-tuženika, kao naručioca, pod pretpostavkama da u tom trenutku naručioci (tuženici) duguju izvođaču i da su ta potraživanja priznata. Iz navedenog slijedi kako potonje dvije pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi utvrdili su da G. nema potraživanja prema I-tuženiku, a koju ocjenu nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud, pa samim time niti tužitelj nema osnova potraživati na temelju citirane odredbe utuženi iznos na ime izvršenih ulaganja. Kako nisu niti ispunjene pretpostavke sadržane u odredbi čl. 612. ZOO to tužitelj nema osnova za potraživanje utuženog iznosa od I i II-tuženika na temelju te iste navedene odredbe.

Slijedom navedenog, obzirom da nisu ispunjeni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je odbiti reviziju i temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 4. studenoga 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.