Appeal dismissed; plaintiff lacked standing to file erasure suit as not registered owner of property.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe High Commercial Court dismissed the appellant's appeal against a first-instance judgment that rejected a request to erase the defendant's title to real estate. The court found the appellant failed to prove ownership or that the sales contract was terminated, noting the property was registered as communal property with usage rights rather than private ownership. Consequently, the court confirmed the lower court's decision that the appellant lacked active and passive standing to file an erasure suit.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama; čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku: An erasure suit may only be filed by a person registered as the holder of the infringed right prior to the contested entry, and failure to prove ownership or termination of the underlying contract deprives the plaintiff of standing.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
61. Pž-1092/07-3
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec, predsjednice vijeća, te Kamelije Parać i Zdravka Junačka, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. P. K. u stečaju, K., kojeg zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik iz M., Š. M. M. 29, protiv tuženice N. Č., L., L. 20, koju zastupaju punomoćnici Ž. F. i A. M., odvjetnici iz D., P. republike 28d, radi utvrđenja i brisanja uknjižbe, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-291/06 od 22. siječnja 2007., nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2010.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-291/06 od 22. siječnja 2007. u točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
Trgovački sud u Dubrovniku je presudom poslovni broj P-291/06 od 22. siječnja 2007. odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva se sud utvrdi da je raskinut ugovor o prodaji kojim tužitelj prodaje tuženici nekretnine označene kao čest. zem. .. z. ul. …., k.o. K., sklopljen 29. prosinca 1999. te da je tuženica dužna vratiti nekretnine u stečajnu masu i da se tužitelju dopusti da na temelju te presude zatraži i postigne brisanje upisa tuženice kao vlasnice nekretnina čest. zem. … z. ul. …., k.o. K. i upis tužitelja kao vlasnika bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja tužene (točka I. izreke); odredio da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.065,00 kn (točka II. izreke) i odbio tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.350,00 kn (točka III. izreke).
U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud u bitnome navodi kako između parničnih stranaka nije sporno da je 29. prosinca 1999. sklopljen ugovor o kupoprodaji čest. zem. … z. ul…., k.o. K. kojim tuženica kupuje, a tužitelj prodaje predmetne nekretnine za cijenu od 420.000,00 (bivših) DEM, plativu u dva obroka. Tužiteljev zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole je odbijen. Osim toga, odbijen je prijedlog tuženice za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama jer tužitelj nije uknjižen kao vlasnik tih nekretnina, već su one uknjižene kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist prodavatelja, a nema dokaza da je u pogledu tih nekretnina izvršena pretvorba, odnosno da je korisnik postao vlasnik i time stekao pravo prodaje tih nekretnina. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao svoje pravo vlasništva, tj. svoju aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe, niti je dokazao tuženičinu pasivnu legitimaciju. Osim toga, tužitelj nije dokazao da je pismenim putem raskinut predmetni kupoprodajni ugovor, odnosno da je taj ugovor raskinut izjavom o raskidu, odlukom suda ili po sili zakona.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
Tužitelj pobija navedenu presudu u točkama I. i II. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana presude preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 12.625,00 kn. U žalbi u bitnome navodi kako sud nije uzeo u obzir tužiteljev dopis od 12. prosinca 2001. u kojem on sasvim jasno i nedvosmisleno ističe: „Ukoliko se dogovor ne postigne (moguće obročno plaćanje preostale obveze) pokrenut će se postupak raskida ugovora i povrata kupljene nekretnine u stečajnu masu P. K., a to će, prema našem sudu, imati negativne posljedice za Vas kao ugovornu stranu.“. Prema tome, razvidno je da je tužitelj izjavio tuženici da raskida ugovor, a o tome da li je raskid ugovora proizveo pravni učinak odlučuje sud deklaratornom presudom.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Ispitavši prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08; u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.
Tužbeni zahtjev odnosi se na utvrđenje da je raskinut ugovor o prodaji kojim tužitelj prodaje tuženici nekretnine označene kao č.z..., z.ul..., k.o. K., sklopljen 29. prosinca 1999. te da je tuženica dužna vratiti nekretnine u stečajnu masu i da se tužitelju dopusti da na temelju presude brisanje uknjižbe tuženice kao vlasnice predmetnih nekretnina i upis tužitelja kao vlasnika bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja tužene.
Između parničnih stranaka nije sporna činjenica postojanja pravnog odnosa na temelju ugovora o kupoprodaji od 29. prosinca 1999. (u daljnjem tekstu: ugovor), kojim je tužitelj kao prodavatelj prodao tuženici kao kupcu nekretnine označene kao čest. zem. …, z. ul. …., k.o. K. (čl. 1. i 2. ugovora), a tuženica kao kupac se obvezala platiti cijenu u iznosu od 420.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, i to u dva dijela: prvi dio u iznosu od 250.000,00 DEM u roku od 15 dana po potpisu i ovjeri tog ugovora, a drugi dio u iznosu od 170.000,00 DEM po ishođenju lokacijske dozvole za predmetnu poslovnu zgradu (čl. 3. ugovora).
Nesporna je činjenica da je tuženica platila tužitelju 300.000,00 DEM na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine.
Predmetnim ugovorom ugovorne strane su suglasno utvrdile da je rok za plaćanje cijene važan sastojak ugovora i da će se ugovor smatrati raskinutim, ako tuženica kao kupac ne plati ugovorenu cijenu u ugovorenim rokovima (čl. 4. ugovora). Ova ugovorna odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 125. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
Tuženica u konkretnom slučaju nije u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu plaćanja cijene za predmetne nekretnine jer nije platila preostali iznos od 120.000,00 DEM, dakle, nije u cijelosti platila drugi dio cijene koji se obvezala platiti po ishođenju lokacijske dozvole za predmetnu poslovnu zgradu. Međutim, iz rješenja Dubrovačko- neretvanske županije, Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Klasa: UP/I-350-05/99-01/493, Ur. broj: 2117-05/2-00-3- IB od 13. studenoga 2000., proizlazi da je tužiteljev zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole odbijen (list 13. spisa), dok u spisu nema nikakvih dokaza da je lokacijska dozvola naknadno ishođena. S obzirom na to da lokacijska dozvola nije ishođena, a da se drugi dio ugovorene cijene tuženica obvezala isplatiti tužitelju tek po po ishođenju lokacijske dozvole, to tuženičina obveza isplate tog dijela ugovorene cijene još nije dospjela, odnosno nije istekao rok u kojem je tuženica dužna ispuniti navedeni dio svoje ugovorne obveze. Zbog toga nisu, niti su mogli nastupiti pravni učinci neispunjenja tuženičine obveze u navedenom roku kao bitnom sastojku ugovora propisani odredbom čl. 125. st. 1. ZOO-a i čl. 4. ugovora. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ugovor nije raskinut po samom zakonu.
Nadalje, tužitelj se neosnovano poziva na svoj dopis od 12. prosinca 2001. (list 3. spisa) u kojem, u bitnome, navodi: „Ukoliko se dogovor ne postigne (moguće obročno plaćanje preostale obveze) pokrenut će se postupak raskida ugovora i povrata kupljene nekretnine u stečajnu masu P. K., a to će, prema našem sudu, imati negativne posljedice za Vas kao ugovornu stranu.“. Međutim, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, iz takvog sadržaja predmetnog dopisa ne proizlazi da je tužitelj jednostrano izjavio tuženici da raskida predmetni ugovor, već joj je samo najavio da će to eventualno (ukoliko se ne postigne dogovor - moguće obročno plaćanje preostale obveze) učiniti ubuduće.
Osim toga, u konkretnom slučaju predmetni ugovor nije raskinut niti odlukom suda u skladu s odredbama čl. 133.-135. ZOO-a.
Uzevši u obzir navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda kako predmetni ugovor nije raskinut slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno i zakonito postupio kada je pobijanom presudom odbio i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva da se tužitelju dopusti da na temelju presude brisanje uknjižbe tuženice kao vlasnice predmetnih nekretnina i upis tužitelja kao vlasnika bez ikakvog daljnjeg sudjelovanja ili odobrenja tužene.
Naime, odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01 i 100/04; u daljnjem tekstu: ZZK) propisano je da nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.
Brisovnu tužbu može podnijeti samo osoba koja je kao nositelj knjižnog prava bila upisana prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama i to protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao nositelj knjižnoga prava. S obzirom na to da prema stanju spisa proizlazi da tužitelj nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetnih nekretnina, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje brisovne tužbe. Čak i pod pretpostavkom da tomu nije tako, predmetni tužbeni zahtjev je trebalo odbiti zbog promašene pasivne legitimacije tuženice. Naime, tužitelj u tijeku postupka nije dokazao da je tuženica uknjižena kao vlasnica predmetnih nekretnina. Naprotiv, iz rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, zemljišnoknjižni odjel, poslovni broj Z-1802/00 od 21. studenoga 2001., proizlazi da je odbijen tuženičin (tamo predlagateljičin) prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama upravo iz razloga što je u postupku utvrđeno da tužitelj kao prodavatelj nije uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, već su te nekretnine uknjižene kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tužitelja, a nema dokaza da u pogledu tih nekretnina izvršena pretvorba, tj. da je prijašnji korisnik postao vlasnik (list 34. spisa). Tužitelj u tijeku prvostupanjskoga postupka nije dokazao suprotno, tj. da je upravo on bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina kao ni da je tuženica uknjižena kao vlasnica predmetnih nekretnina iako je prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. ZPP-a to bio dužan učiniti.
Prvostupanjski sud je pravilno i zakonito odmjerio parnični trošak, kako po pravnoj osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.
S obzirom na to da tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku, to mu, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 166. st. 1. ZPP-a, ne pripada niti pravo na naknadu troškova tog postupka u zatraženom iznosu od 12.625,00 kn.
U Zagrebu 29. rujna 2010.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
LJILJANA HRASTINSKI JURČEC, v.r.