Croatian Supreme Court dismisses appeal on statute of limitations due to rejected enforcement request not interrupting limitation period.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court's confirmation of a judgment denying payment claims. The plaintiff argued that an enforcement request filed in 2001 interrupted the statute of limitations, but the court found the request was rejected and thus did not interrupt the period under Article 389 of the Obligations Act. Consequently, the five-year limitation period had expired, and the court ruled the appeal was unfounded.
Regesto Legislator
Generato dall'IAArticle 389 of the Obligations Act; Article 389, paragraph 2 of the Obligations Act; Article 392.a of the Civil Procedure Act; Article 393 of the Civil Procedure Act; Article 354, paragraph 2, item 11 of the Civil Procedure Act; The rejection of an enforcement request by a court does not interrupt the statute of limitations for the underlying claim.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 984/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Z., koga zastupa punomoćnik M. U., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. m. o. d.o.o. iz Z., koga zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. , P. i 1 2
K. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-764/13-2 od 8. srpnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-7395/10-75 od 24. travnja 2012., u sjednici održanoj 5. rujna 2017.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu 656,297,95 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako su naznačeni u toč. I izreke kao i zahtjev za naknadom troška pri čemu je odbijen i eventualno kumulirani zahtjev radi isplate 91.141,08 EUR sa zateznom kamatom kako je navedeno u točki II izreke. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 39.212,40 kn (toč. III izreke).
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv navedene presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti pobijanu presudi i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženik ističe da revizija nije osnovana te je predlaže odbiti.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 656.297,95 kn, odnosno 91.141,08 EUR (eventualno kumulirani zahtjev) a koji potražuje od tuženika uz obrazloženje da je to potraživanje stekao na temelju ugovora o cesiji.
Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je;
- da je trgovačko društvo F. d.o.o. kao kupac s tuženikom kao prodavateljem sklopilo Ugovor broj … od 6. svibnja 1994. radi kupnje dionica društva V. d.d.,
- da je kupac djelomično isplatio kupoprodajnu cijenu nakon čega ga je tuženik pozvao dopisom od 5. rujna 1996. radi plaćanja dospjelih obroka kupoprodajne cijene u daljnjem roku do 20. rujna 1996., a u protivnom da će se ugovor smatrati raskinutim,
- da je ugovor broj 66/94 od 6. svibnja 1994. raskinut 20. rujna 1996.,
- da je trgovačko društvo F. d.o.o. s trgovačkom društvom S. C. d.o.o., 27. listopada 1999. sklopilo ugovor kojim mu ustupa svoje potraživanje prema tuženiku s osnova povrata 656.297,95 kn sa zateznim kamatama, a koji iznos je F. d.o.o. platio za dionice na temelju ugovora broj 66/94,
- da se trgovačko društvo S. d.o.o. obvezalo za ustupljeno potraživanje isplatiti 800.000,00 kn na način da je u toj vrijednosti izveo građevinske radove na uređenju i adaptaciji poslovnog prostora u vlasništvu društva F. d.o.o.,
- da je trgovačko društvo F. d.o.o., 8. rujna 2001., sklopilo s tužiteljem Ugovor o podmirenju duga od 6. studenoga 2001. i da je na temelju tog ugovora potraživanje s osnove povrata plaćenih dionica po ugovoru broj … prešlo na tužitelja,
- da je trgovačko društvo F. d.o.o., 8. rujna 2001. Podnijelo Trgovačkom društvu u Zagrebu ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave radi namirenja potraživanja prema tuženiku s osnove plaćenih iznosa po ugovoru broj 66/94.,
- da je prijedlog za ovrhu odbačen pravomoćnim rješenjem,
- da je zastarni rok za povrat plaćenog po raskinutom ugovoru broj … počeo teći 21. rujna 1996. i istekao s danom 21. rujna 2001.,
- da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. studenoga 2004.
Na temelju tog utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja jer je rok od 5 godina počeo teći 21. rujna 1996., a istekao je s danom 21. rujna 2001. S obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. studenoga 2004., to je prema ocjeni prvostupanjskog suda podnesena nakon proteka zastarnog roka od pet godina. Svoj zaključak sud obrazlaže da podnošenje ovršnog prijedloga trgovačkog društva F. d.o.o. protiv tuženika radi namirenja potraživanja nije prekinulo tijek zastare jer je u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga 8. rujna 2001. Trgovačko društvo F. d.o.o. više nije bilo vjerovnik tog potraživanja jer ga je prenio Ugovorom o cesiji na trgovačkog društvo S. C. d.o.o., 27. listopada 1999.
Kao drugi razlog zašto odbija tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud navodi da kad bi se i priznalo da je u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga potraživanje bilo od F. d.o.o., tad je također došlo do zastare potraživanja jer je podnošenjem tog prijedloga nije došlo do prekida zastare budući da je odbačen.
Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća zaključke i razloge koje je iznio prvostupanjski sud.
Čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) propisano je da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Čl. 389. st. 1. ZOO-a prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. St. 2. istog članka propisano je da se smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena.
Budući da je ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave koji je podnijelo trgovačko društvo F. d.o.o., 8. rujna 2001., radi namirenja potraživanja prema tuženiku s osnove plaćenih iznosa po ugovoru broj …, odbačen pravomoćnim rješenjem to po ocjeni ovog suda, u skladu sa odredbom čl. 389. st. 2. ZOO-a, podnošenje navedenog ovršnog prijedloga nije dovelo do prekida zastarijevanja.
Obzirom da je zastarni rok za povrat plaćenog po raskinutom ugovoru broj … počeo teći 21. rujna 1996. i da je istekao 21. rujna 2001., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 29. studenoga 2004., to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova (premda se pogrešno pozivaju na odredbu čl. 390. st. 1. ZOO-a) da je protekao petogodišnji zastarni rok. Revizijski prigovor tužitelja kojim ističe da je zaključak nižestupanjskih sudova pogrešan jer da je ovršni prijedlog odbačen zbog razloga koji se ne odnose na bit stvari već na formalne razloge nije pravno relevantan, odnosno ne utječe na zakonitost pobijane odluke jer do prekida zastare prema pravnom shvaćanju ovog suda nije došlo prema čl. 390. st. 1. ZOO- a već na temelju čl. 389. st. 2. ZOO-a.
Uzevši u obzir navedeni zaključak o zastari potraživanja, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu usprkos osnovanom revizijskom prigovoru tužitelja da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode u pogledu zaključka prvostupanjskog suda da trgovačko društvo F. d.o.o. u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga nije bilo vjerovnik tog potraživanja jer ga je prenijelo Ugovorom o cesiji na trgovačkog društvo S. C. d.o.o., 27. listopada 1999., čime je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Zagreb, 5. rujna 2017.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.