Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-406/1993-3 Generato dall'IA

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld lower court's conviction and sentence for attempted murder based on valid evidence.

Numero d'incarto I Kž-406/1993-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder, confirming the original five-year-six-month prison sentence. The defendant argued for procedural errors and an incorrect factual finding regarding his intoxication and mental state, claiming the trial court failed to properly weigh evidence. The court rejected these claims, ruling that the lower court correctly relied on victim testimony and expert psychiatric reports to establish the defendant's culpability and the specific circumstances of the crime.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 384. ZKP; čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP; A criminal appeal is inadmissible if the first-instance court correctly evaluated evidence and applied the law, thereby upholding the conviction and sentence against claims of procedural violation or factual error.

Parole chiave

Generato dall'IA
criminal appeal dismissal attempted murder conviction mental state evaluation procedural violation claim sentencing proportionality

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 35. st. 1. KZRH
zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, u vezi čl.
čl. 19. st. 1. OKZRH
KZRH, u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH (sada čl.
čl. 34. st. 1. KZRH
OKZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl.
čl. 17. st. 1. OKZRH
KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 1.
čl. 42. toč. 2. KZRH
čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH
čl. 48. st. 2. toč. 2. OKZRH
KZRH primjenom čl. 48. st. 2. toč. 2. OKZRH (sada čl.
čl. 50. st. 1. OKZRH
Na temelju čl. 50. st. 1. OKZRH (sada čl.
čl. 370. st. 2. ZKP
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise nakon što ih je razmotrio, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP (sada čl.
čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP
U obje žalbe optuženika se tvrdi da je sud prvoga stupnja ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP (sada čl.
čl. 41. OKZRH
Kazna izrečena optuženika, ona jedinstvena a isto tako i posebno utvrđene kazne za svako djelo, u skladu su sa svim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 41. OKZRH -sada čl.
čl. 384. ZKP
Iz svih navedenih razloga, valjalo je na temelju čl. 384. ZKP (sada čl.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 406/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Primorac Vladimira, Potrebica Ante i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S.M. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 1. ožujka 1993.g. br. K 46/1992, u sjednici održanoj 24. lipnja 1993.g., saslušavši zamjenika državnog Hrvatske P.O.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S.M., te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom sud prvoga stupnja oglasio je krivim opt. S.M. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio dva kriv. djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH (sada čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH) za koja mu je na osnovu čl. 34. st. 1. KZRH, primjenom čl. 42. toč. 2., čl. 43. st. 1. toč. 1. KZRH (sada čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH) utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od tri godine za svako djelo, a na temelju čl. 34. st. 1. KZRH primjenom čl. 48. st. 2. toč. 2. OKZRH (sada čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH) izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

Na temelju čl. 50. st. 1. OKZRH (sada čl. 45. st. 1. OKZRH) optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. svibnja 1991.g. pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljima: S. mr. T. i Š.M., odvjetnicima iz R.. U žalbi pisanoj po odvjetniku S. mr. T. optuženik se žali zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u žalbi pisanoj po odvjetniku Š.M. samo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ali iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U obje se žalbe predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise nakon što ih je razmotrio, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP (sada čl. 360. st. 2. ZKP) prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

U obje žalbe optuženika se tvrdi da je sud prvoga stupnja ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP (sada čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) ali iz više predviđenih mogućnosti u toj odredbi.

Tako se u žalbi pisanoj po S. mr. T. ističe da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok se u žalbi pisanoj po Š.M. ističe, da su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

Ne stoji tvrdnja žalitelja da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na dobrovoljni odustanak optuženika, odnosno, da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi zbog čega sud prvoga stupnja nije utvrdio da li je optuženik dobrovoljno odustao od izvršenja krivičnih djela pokušaja ubojstva, i zbog čega nije "prilikom prosudbe djela i izricanja kazne ... primijenio institut dobrovoljnog odustanka iz čl. 21. OKZRH" (sada čl. 19. OKZRH).

Upravo suprotno ovakvim navodima optuženika u žalbi sud prvoga stupnja je iznio u pobijanoj presudi razloge zbog čega smatra da optuženik nije dobrovoljno odustao od izvršenja krivičnih djela zbog kojih je optužen i oglašen krivim i zbog čega je smatrao da nema mjesta primjeni čl. 21. OKZRH u konkretnom slučaju.

U zaključnom dijelu pobijane presude sud prvog stupnja navodi:

"Kada je zatim optuženik iz automatske puške u oštećenika M.B. ispalio osam metaka, a zatim u svoju suprugu S.J. pet metaka u cilju da ih liši života, a vidjevši ih ranjene uključio se u pružanje prve pomoći (zaustavio automobil svj. L.B. ) učinio je time krivična djela ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi čl. 19. OKZRH. Stoga, a u svezi takvog zaključka suda stajalište obrane optuženika da je optuženik odustao dobrovoljno od izvršenja krivičnoga djela ukazuju se neprihvatljivim" (str. 14, treći odlomak pobijane presude).

Istina, sud prvoga stupnja nije opširno obrazlagao ovaj svoj zaključak, ali je zato za ovakvo svoje utvrđenje u dovoljnoj mjeri i dovoljno jasno dao valjane razloge.

Naime, sud prvoga stupnja je utvrdio da je optuženik odmah nakon što je počinio djela (u stanju afektivne reakcije straha, kako zaključuje vještak za forenzičnu psihijatriju K. -K. dr. D. ) djelatno pomogao oštećenicima. Najprije im je dao zavoje, a potom je angažirao bračni par L. (saslušani su kao svjedoci) koji su pozvali hitnu pomoć. L.B., inače medicinska sestra je na licu mjesta pomogla oštećenom M.B., dok je optuženik osobno odveo automobilom svoju suprugu S.J. u Dom zdravlja. Tako je zbog pravovremene i stručne medicinske pomoći oštećenicima spašen život, što je u velikom dijelu zasluga i optuženika, tako da je doprinio sprečavanju smrtnog ishoda koji bi prema nalazu vještaka za sudsku medicinu D. -B. dr. R. nastupio zbog iskrvarenja, ali je ipak izvršio krivična djela pokušaja ubojstva zbog kojih je optuženik i oglašen krivim. Optuženik je, dakle, može se zaključno reći, doprinio sprečavanju smrtnog ishoda ali nije mogao spriječiti nastupanje teških i po život opasnih tjelesnih povreda koje su zadobili oštećenici. Zato u konkretnom slučaja nema dobrovoljnog odustanka u odnosu na djela zbog kojih je optuženik oglašen krivim za razliku od drugih mogućih slučajeva kada se radi o dovršenom pokušaju.

Razloge koje je dao sud prvoga stupnja o odlučnim činjenicama nisu proturječni, a kamoli u znatnoj mjeri.

I Kž 406/93

U prvom redu nije točno da je vještak za forenzičnu psihijatriju u svom nalazu i mišljenju imao za polazište optuženikov san (optuženik je, u svojoj obrani, između ostalog naveo da je u peradarniku poduzeća P., gdje je djelo počinio, zaspao i usnuo da su ga opkolili četnici koji su se spremali na njegovu likvidaciju, te da je trgnuvši se iz sna još omamljen snom, u mraku, ispalio iz automatske puške dva rafala misleći da je napadnut od četnika). Upravo suprotno od ove žalbene tvrdnje, vještak za forenzičnu psihijatriju imao je za polazište psihičku strukturu optuženika, te situaciju u kojoj se optuženik našao pri kraju neuspjelog braka i sve stresove kojima je kao vojnik u redovima HV i HVO na ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio izložen. U nalazu i mišljenju (list 158 i 159 spisa), vještak doduše navodi obranu optuženika ali dodaje: "međutim, oštećenici navode da ih je S.M. prepoznao, da im je prije pucanja uputio verbalne prijetnje, a zatim počinio samo inkriminirano djelo".

Stoga nije niti točna tvrdnja žalitelja, da sud prvog stupnja prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka za forenzičnu psihijatriju (da je optuženik uslijed kumuliranih jakih efekata zapao u eksplozivnu afektivnu reakciju, uslijed čega je bio bitno smanjeno uračunljiv u vrijeme izvršenja djela) time faktično prihvatio i obranu optuženika da je pod dojmom sna pucao misleći da se nalazi u borbi, a da u obrazloženju pobijane presude utvrđuje suprotno tj. da je optuženik u osvijetljenoj prostoriji u skladu sa unaprijed stvorenom namjerom pucao u oštećenike.

Ovdje, u skladu sa izloženim, nema nikakve proturječnosti u razlozima o odlučnim činjenicama, već naprotiv među svim odlučnim činjenicama u ovom predmetu postoji logičan i životni sklad. Konačno, ne postoji niti znatna proturječnost u pogledu odlučnih činjenica između onoga što se navodi u razlozima presude o nalazu i mišljenju vještaka za sudsku medicinu i iskaza tog vještaka danog na glavnoj raspravi.

Točno je, kako se to navodi u žalbi optuženika, da je vještak za sudsku medicinu u svom nalazu i mišljenju ustvrdio da bi bez odgovarajuće medicinske intervencije kod oštećenika nastupila smrt zbog iskrvarenja za oko 30 minuta. Nije, međutim, točno da se ovaj dio nalaza i mišljenja ne navodi u razlozima pobijane presude, jer se taj dio nalaza i mišljenja vještaka nalazi u pobijanoj presudi (str. 12, zadnji odlomak, predzadnja rečenica). No, kada tako i ne bi bilo, tada se ne bi radilo o spomenutoj varijanti bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer taj dio nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu nije odlučna činjenica, pa čak ni činjenica-indicija ili pomoćna činjenica, već činjenica koja upotpunjuje stanje stvari. Neprihvatljivo je stajalište žalitelja da je sud prvoga stupnja ostvario i povredu krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4. ZKP (sada čl. 355. toč. 4. ZKP) odnosno, da je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (misli i se na odredbe KZRH i OKZRH na osnovu kojih je djelo pravno označeno i izrečena kazna), jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu dobrovoljnog odustanka i primjene čl. 19. OKZRH.

Ovdje se, naime, radi o činjeničnom pitanju a ne o pravnom pitanju, pa stoga ne može biti riječi o povredi krivičnog zakona.

Prema tome, sud prvoga stupnja nije ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a niti povredu krivičnog zakona na koje se poziva optuženik u svojoj žalbi, a niti neku drugu bitnu povredu ili povredu krivičnog zakona na štetu optuženika, na koje u smislu čl. 376. ZKP, sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti ispitujući presudu suda prvoga stupnja.

Žalbe vide pogrešno utvrđeno činjenično stanje i u pogledu zaključka suda prvoga stupnja o uračunljivosti optuženika u vrijeme izvršenja djela.

I Kž 406/93

Polazeći od obrane optuženika o snu kojega je snivao prije izvršenja djela, žalbe polaze od tvrdnje da je optuženik bio omamljen snom i nesvjestan stvarnih okolnosti a time i privremeno poremećene svijesti, koja isključuje uračunljivost.

Zbog čega je vještak za sudsku psihijatriju našao da je optuženik bio bitno smanjeno uračunljiv, već je rečeno, kod čega je istaknuta i fino izrečena ograda ovog vještaka o snu optuženika i njegovom navodnom utjecaju na izvršenje djela. No, sud prvoga stupnja je na osnovu iskaza oštećenika i svjed. L.B. i D. o ponašanju optuženika neposredno prije i neposredno nakon izvršenja djela, a posebno njegovih dijaloga sa oštećenicima i svjedocima ("Vas trebam, vas čekam.", "Rekao sam da ću vas uhvatiti.", "Sad ću i tebe." - upućeno supruzi J., te "Ja sam pucao, sve je to zbog kurvaluka." - odgovor na pitanje L. tko je pucao), ispravno utvrdio da je optuženik čekao oštećenike na mjestu izvršenja djela i da je time obezvrijeđena obrana optuženika o opijenosti snom. Kod toga treba istaknuti da sud prvog stupnja nije imao razloga nepovjerovati iskazima oštećenika koji su saslušani kao svjedoci i iskazima bračnog para L. (njima posebno kao potpuno nepristranim svjedocima) zbog izuzetnih kvaliteta tih iskaza.

S druge strane, sam po sebi, nalaz i mišljenje vještaka za forenzičnu psihijatriju je dan po svim pravilima struke i u skladu modernom znanosti s tog područja, pa je sud prvoga stupnja s pravom ocijenio taj dokaz valjanim za utvrđivanjem činjeničnog stanja u odnosu na uračunljivost optuženika.

Ako bi se predpostavilo da je optuženik moguće u tom dužem čekanju oštećenika (što je nepobitno utvrđeno) i sanjao četnike, onda bi to bio samo još jedan razlog više za nalaz vještaka za forenzičnu psihijatriju da je optuženik počinio djelo uslijed kumuliranih jakih afekata zapavši u eksplozivnu afektivnu reakciju.

Sud prvoga stupnja je, dakle, ispravno utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na uračunljivost optuženika u vrijeme izvršenja djela.

Optuženik nije bio u stvarnoj zabludi jer utvrđenje suda prvog stupnja o uračunljivosti i umišljaju optuženika isključuju postojanje stvarne zablude.

Kazna izrečena optuženika, ona jedinstvena a isto tako i posebno utvrđene kazne za svako djelo, u skladu su sa svim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 41. OKZRH -sada čl. 37. OKZRH), kod čega valja istaći da je sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti i to na prvome mjestu da je optuženik bio smanjeno uračunljiv i da je odmah po izvršenju djela pružio pomoć oštećenicima, time da je ispravno utvrdio i ostale olakotne okolnosti. Ispravno je sud prvoga stupnja utvrdio i okolnosti iz kojih je djelo počinjeno (djelo je počinjeno dijelom i zbog ljubomore unatoč braku koji se faktično bio raspao) te stupnju ugrožavanja zaštićenih dobara. Sud prvog stupnja je utvrdio kao otegotnu okolnost način izvršenja djela, tj. čekanje oštećenika znajući za njihove navike u pogledu dolaska u peradarnik, a bilo bi točnije reći okolnost pripremanja djela.

Olakotne okolnosti koje je sud prvoga stupnja utvrdio su pojedinačno i u međusobnoj povezanosti osobite olakotne okolnosti koje su svakako uvjetovale primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Stoga će izrečena kazna optuženiku, kako to nalazi ovaj Vrhovni sud, ostvariti svoju zakonom predviđenu svrhu, koja se blažom kaznom ne bi mogla postići.

Iz svih navedenih razloga, valjalo je na temelju čl. 384. ZKP (sada čl. 374. ZKP) odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. lipnja 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 406/93

Vinja Ileana v.r.

Drakulić Milena v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)