Croatian court partially allows appeal on costs but dismisses appeal on merits against insurance liability judgment.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Court of Appeal in Pula partially upheld the first-instance judgment regarding the plaintiff's claim against two insurance companies. While the court confirmed the liability for damages and rejected the plaintiff's appeal on the merits, it found the plaintiff partially successful regarding the calculation of litigation costs. Consequently, the court ordered the first defendant to pay the plaintiff's litigation expenses but dismissed the plaintiff's request for cost reimbursement from the second defendant.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČlanci 154. i 166. Zakona o parničnom postupku; The court determines litigation costs based on the degree of success achieved by each party, allowing an appeal on costs only when the party has achieved partial success in the appeal proceedings.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli-Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-596/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Bruna Frankovića kao predsjednika vijeća, Roberta Fabrisa kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i Kristine Pavičić- Sirotić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. B. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. I., odvjetniku iz P., protiv tuženika 1. W. osiguranje V. I. G. d.d. Z., OIB: … i 2. O.-K. d.d. O., OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku V. N., odvjetniku iz P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj: P-1074/2014-92 od 14. prosinca 2015., na sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2018.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se žalbe tužitelja i djelomično se odbija žalba 1. tuženika te se u potvrđuje u dosuđujućem i odbijajućem dijelu glede merituma- glavne stvari u toč. I., II. i III. presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1074/2014-92 od 14. prosinca 2015.
II.Djelomično se prihvaća žalba 1.tuženika, preinačuje se odluka o parničnom postupku sadržana u točki I. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P- 1074/2014-92 od 14. prosinca 2015. na način da sada, u tom dijelu preinačena, glasi :
" Nalaže se 1.tuženiku da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 110.572,50 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška."
III.Prihvaća se žalba 2. tuženika kao osnovana, ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1074/2014-92 od 14. prosinca 2015., u odnosu na 2. tuženika, te se sudi:
„Odbacuje se tužba tužitelja u odnosu na 2. tuženika.“
IV. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
Pobijanom presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade štetu isplatom iznosa od 145.950,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na dalje pojedine iznose koji su pobliže navedeni u izreci pobijane presude u toč. I. izreke, od dana dospijeća pa do isplate, sa visinom kamate, koje je pobliže navedene u izreci pobijane presude, te da tuženici nadoknade trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 205.466,70 kuna, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev u kojem tužitelj traži naknadu štete po osnovi plaćanja najamnine za brata A. B. i njegovu obitelj u iznosu od 196.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od 3.000,00 kuna teče svakog pojedinog mjeseca od 15. kolovoza 2008. pa do 16. veljače 2014., te za iznos od 33.000,00 kuna u kojem tužitelj traži naknadu štete po osnovi plaćanja najamnine za vlastite potrebe u razdoblju od 1. travnja 2013. do 16. veljače 2014. u svako mjesečnim iznosima od 3.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, odbijen kao neosnovan.
Protiv navedene presude žalbe pravovremenom podnese tužitelj i tuženici.
Tužitelj žalbu podnosi protiv točke II. i III. izreke pobijane presude (odbijajući dio presude) iz svih žalbenih razloga. U žalbi ističe da je sud točkom II. izreke pobijane presude odbio preostali dio tužbenog zahtjeva, dok tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štetu koja je prouzročena krivnjom djelatnika 2. tuženika i 1. tuženika, a da su u srušenoj kući do tada boravili članovi najuže obitelji tužitelja, njegova žena i djeca, te brat sa ženom i djecom. Također ističe da u ulozi tužitelja pojavljuje se samo vlasnik nekretnine koja je srušena te traži naknadu za smještaj svoje uže obitelji što podrazumijeva dva stana dovoljne površine u kojim bi mogla stati tužiteljeva obitelj, posebice što tužitelj ističe da je najamninu iza brata i dogovorio i plaćao sam tužitelj što mu daje pravo da on traži naknadu štete koja potražuje se u ovom postupku.
Naime, tužitelj ističe da su članovi albanske nacionalnosti kod kojeg naroda je uobičajeno da užu obitelj čini otac sa djecom i unucima, a ako je otac umro kao što je konkretan slučaj, onda je "glava obitelji" najstariji brat koji preuzima ulogu oca te donosi sve odluke u vezi života te obitelji i mjesta stanovanja i druge, te se pri tom poziva da odredbe čl. 15. st. 4. Ustava u kojem se ističe da pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja, nacionalne pripadnosti, služenje svojim jezikom, kulturna autonomija, te suspenzija i vjerske zajednice jednake pred sudom.
Ističe da su svi najmodavci saslušani tijekom postupka i svi su potvrdili da je tužitelj sa njima zaključio Ugovor o najmu, te da je najamnina za svaki pojedini iznos iznosila 3.000,00 kuna, time da je jedino svjedokinja S. M. u svom iskazu navela da je najamnina bila 350,00 eura, ali da je tužitelj plaćao i troškove i režije, što bi kad se zbroji iznosilo oko 3.000,00 kuna, pa je nejasno zašto je sud za period od 1. ožujka 2009. do 21. ožujka 2013. priznao tužitelju iznos od 2.550,00 kuna, a ne 3.000,00 kuna.
Nadalje, ističe da tužitelj obzirom na brojnost članova obitelji i postojanja njegovih radnika kojima je morao naći smještaj smatra opravdanim potraživanjem naknade u iznosu od 6.000,00 kuna mjesečno, tj. dva puta po 3.000,00 kuna obzirom na veličinu njegove kuće u njoj su prije njenom rušenja živjeli svi članovi obitelji i radnici.
Također, smatra da je sud na štetu tužitelja pogrešno izračunao parnični trošak, jer sud nije obrazložio koji iznos mu je priznat troška, a koji iznos mu je odbijen glede njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška, niti mu je priznao trošak za sve radnje obavljene u predmetu pod poslovnim brojem: P-230/2014 koji je spojen u ovoj predmet i u kojem postupku je nastao trošak tužitelja za sastav tužbe, pristup na dva ročišta 11. lipnja 2014. i 9. rujna 2014., kao i pristojbe na tužbu u iznosu od 1.950,00 kuna, niti je priznao tužitelju pravo na naknadu troškova nastalih nakon ukidbene odluke i to za sastav podneska od 9. kolovoza 2012., pristupe na ročišta 25. rujna 2014., 5. veljače 2015., sastav podneska od 4. ožujka 2015., pristup na ročištu 9. ožujka 2015. sastav podneska od 4. lipnja 2015., pristup na ročištu 30. rujna 2015. i 18. studenog 2015., kao i ročište za objavu presude.
Također, smatra da je sud pogrešno priznao pravo na PDV u iznosu od 23%, a ne u iznosu od 25%, te ističe da su tuženici od početka osporavali u cijelosti osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tako da bi sud morao imati u vidu i navedeno da se niz radnji provodio upravo zbog dokazivanja osnove tužiteljevog potraživanja.
Žalbeni je prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te naloži tuženicima da naknade sav prouzročeni i zahtijevani parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe.
Tuženici žalbu podnose protiv usvajajućeg dijela i odluke o parničnom trošku iz svih žalbenih razloga.
U odnosu nad osuđujući dio u iznosu od 145.950,00 kuna tuženik ističe da je od samog početka priznao tužbu i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva za naknadu štete, ali je osporio pravo tužitelju da mu isplaćuje dva stana što je na koncu i sud prihvatio. Također, ističe da je na ročištu 18. studenog 2015. punomoćnik tuženika predložio da se odbaci tužba protiv 2. tuženika s obrazloženjem da je tužitelj svoju tražbinu mora riješiti pred stečajnim postupkom koji je proveden nad 2. tuženikom, jer se sukladno odredbi čl. 51. i čl. 54. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te činjenici da tužitelj nije u predstečajnom postupku prijavio svoju tražbinu iz ovog parničnog postupka koji ima prema 2. tuženiku za tužitelja su po žalitelju nastupile pravne posljedice propisane iz čl. 71. st. 1. navedenog Zakona, a to je da je sud bio dužan odbacit tužbu tužitelja u odnosu na 2. tuženika.
Nadalje, žalitelj ističe da je sud pogrešno zaključio da je tužitelj dokazao da je stanovao u iznajmljenim stanovima od J. Š. i S. Š. u periodu od 1. ožujka 2009. pa do 3. travnja 2014. i da mu pripada naknada u iznosu od 145.950,00 kuna, jer se tužitelj vratio u kuću i poduzeo čitav niz aktivnosti kako bi spriječio tuženike da nastave s gradnjom svog objekta i saniraju njegov objekt. S tim u svezi žalitelj smatra pogrešan zaključak suda da je tužitelj u tom periodu stanova u predmetnom stanu te da je pretrpio zahtijevanu materijalnu štetu.
Također, ističe da nema niti jednog relevantnog dokaza da je tužitelj stanovao u stanu svjedokinje M. S. od 1. ožujka 2012. do 1. ožujka 2013, dok su tuženici 7. studenog 2011. platili tužitelju štetu za popravak kuće te da on tim novcem nije izvršio nikakve popravke do okončanja rasprava 14. prosinca 2015., pa je po žaliteljima neosnovana odluka suda kojima se tužitelju priznaje naknada štete za vrijeme koje po nalazu vještaka je potrebno za rekonstrukciju i još jedan mjesec više zbog nepredviđenih okolnosti koje bi mogle nastati po mišljenju suda, pa je po žalitelju neosnovano priznat dodatni trošak od 2.500,00 kuna, za razdoblje od 15. studeni 2012. do 15. ožujka 2013, a da su pri tom s osnova stanarine isplatiti 15.000,00 kuna, te je sud bio dužan taj iznos odbiti od ukupno dosuđenog iznosa s tog osnova. Žalitelji ističu da je sud pogrešno primijenio odluku o troškovima parničnog postupka posebice što je utvrdio da je tužiteljev uspjeh iznosi 93% te zaključuje sud da je tužitelj uspio gotovo u cijelosti sa tužbenim zahtjevom te da se vrijednost predmeta spora nije mijenjala od početka do kraja postupka, niti je uopće jasno kojom je matematikom sud izračunao da je tužitelj uspio u parnici sa 93% jer o tome ne daje nikakvo obrazloženje, kraj činjenice da je tužitelj 30. rujna 2008. postavio tužbu za isplatu iznosa od 645.453,00 kuna da bi podneskom 9. siječnja 2009. povisio na 672.463,00 kune, da bi potom 15. travnja 2009. tužitelj povisio svoj zahtjev na 698.228,00 kuna, potom podneskom od 15. travnja 2010. snizio svoj zahtjev na iznos od 478.537,15 kuna da bi 10. veljače 2011. tužitelj specificirao-uredio svoj tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao isplatu iznosa od 507.037,15 kuna.
Budući je presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2070/2008 od 28. listopada 2011. djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan za iznos od 288.098,00 kuna na ime naknade štete s osnove troškova sanacije, a u ponovljenom postupku tužitelj je istaknuo tužbeni zahtjev radi naknade štete radi plaćanja najamnine u iznosu od 375.450,00 kuna, te je sud usvojio tužbeni zahtjev u visini od 145.950,00 kuna i odbio tužbeni zahtjev u visini od 228.500,00 kuna, ne može se govoriti da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio u postupku.
Naime, po tuženiku, kraj činjenice da je tužitelj zahtijevao isplatu od 612.000,00 kuna, pa kako mu je pravomoćno dosuđen iznos od 288.098,00 kuna proizlazi da je tužitelj u dijelu postupka u kojem su nastali znatni troškovi ima uspjeh 47%, a tuženici 53%.
Ako se promatra uspjeh tužitelja samo u odnosu na naknadu štete s osnova troškova stanovanja tada proizlazi da je tužitelj tražio isplatu od 411.389,00 kuna da mu je sud dosudio 145.950,00 kuna što znači da je tužitelj uspio s 35,30%, a tuženik sa 74,70%.
Dok, po tuženicima, promatrajući ukupan uspjeh tužitelja u ovom sporu prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 645,453 kuna, proizlazi da mu je sud dosudio 434.048,00 kuna iz koje proizlazi da je tužitelj uspio u svom zahtjevu sa 67%, a tuženici sa 33% , odnosno s obzirom na zahtijevani iznos od 699.487,00 kuna, da mu je sud dosudio 434.048,00 kuna, iz čega proizlazi da je tužitelj uspio sa 62% zahtjeva, a tuženici sa 38% zahtjeva.
Stoga se po žaliteljima, odluka o troškovima ovog postupka u ovom predmetu mora temeljiti na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i pravilnoj primijeni Odvjetničke tarife. Žalbeni je prijedlog da se odbaci tužba u odnosu na 2.tuženika i preinači pobijana presuda u točki I., tako da se odbije tužbeni zahtjev u iznosu koji prelazi 21.000,00 s kamatom, te obveže tužitelja da tužiteljima naknadi razmjerni dio troškova postupka, kao i trošak žalbe ili ukine presuda u odnosu na točku I. izreke te predmet vrati sudu na ponovno raspravljanje.
Žalbe tužitelja nije osnovana, dok je žalba 1.tuženika djelomično osnovana, a žalba 2.tuženika osnovana.
Predmet ovog spora jest zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate ukupan iznos od 324.450,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom na pojedine iznose, pobliže navedene u tužbi i izreci pobijane presude na ime naknade troškova najma stanova, koje je tužitelj unajmio za sebe i svoju obitelj, te troškova najma stana za svog brata i njegovu obitelj i to za razdoblje od 15. kolovoza 2008. do 16.veljače 2014.
Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 145.950,00 kuna ( za razdoblje od srpnja 2008. do veljače 2013.), uz zaključak da tužitelj i dan danas živi u podstanarstvu, jer nije svoju kuću obnovio i nakon što su mu tuženici uplatili iznos 288.000,00 kuna u studenom 2012. dok osnovanost njegovog zahtjeva nije sporna, jer tuženici nisu osporavali štetni događaj, niti svoju odgovornost za naknadu štete koja je odgovornost solidarna u smislu izvođača i naručitelja sukladno čl. 1045. ZOO-a, s time da tužitelj ima pravo na štetu po osnovi plaćene najamnine do kraja ožujka 2013. jer je do tada mogao rekonstruirati i sanirati kuću i u njoj ponovno živjeti.
Također, odbija tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tužitelj potraživao štetu po osnovi plaćene najamnine i za svog brata i njegovu obitelj, smatrajući da u tom dijelu ne postoji aktivna legitimacija na strani tužitelja za podnošenje takve tužbe, a za štetu koja je nastala njegovom bratu rušenjem kuće.
Naime, po prvostupanjskom sudu nesporno je da je u trenutku štetnog događaja u predmetnoj kući sa tužiteljem živio njegov brat A. B. zajedno sa svojom užom obitelji. Međutim, ne prihvaća navode tužitelja da je on kao pripadnik albanske nacionalne manjine po običajima upravo on kao starješina obitelji zadužen za raspolaganjem svom imovinom i dobrima koja pripadaju najstarijem članu obitelji, slijedom čega da se on zbog takvih plemensko rodbinskih običaja angažirao i pronašao podstanarske stanove za svog brata i njegovu obitelj, te da je najamninu za te bratove stanove plaćao upravo on, a ne brat, a koju najamninu da su plaćali iz zajedničkog obrta u kojem je on glava obitelji, a da se bez njegovog odobrenja ne može ništa platiti niti u njegovoj niti u bratovoj užoj obitelji.
Naime, prvostupanjski sud smatra da bez obzira što tužitelj možda tako i živi u tipu plemensko rodbinske veze sa svojim bratom i njegovom obitelji, ipak ne bi imao pravo tj. aktivnu legitimaciju za utuženjem ovog vida štete, ( duplu najamninu za predmetno razdoblje), jer je ipak postojao određeni vid samostalnosti brata tužitelja od njega samoga, pa je tužiteljev brat A. B. mogao sam ustati tužbom radi naknade štete obzirom da je i on u vrijeme štetnog događaja živo u predmetnoj nekretnini, da je on i cijela njegova obitelj imali prijavljeno prebivalište u toj nekretnini, te se procesno zbog nedostatka aktivne legitimacije na ovakav način ne može ostvariti naknada štete koja bi pripadala bratu tužitelja.
Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenjeno je kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada djelomično prihvaćen tužiteljev zahtjev osnovanim, a djelomično odbijen kao neosnovan u odnosu na prvotuženika, dok je po ocjeni ovog suda pogrešno primijenio materijalno pravo, kada nije tužbu tužitelja u odnosu na 2. tuženika odbacio tužbu kao nedopuštenu.
Tužitelj i 1.tuženik u žalbi iznose svoju analizu izvedenih dokaza, osporavajući razloge prvostupanjske presude kojom je iz ocjene izvedenih dokaza, djelomično prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.
Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud dao je ovome sudu, pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, glede merituma spora – odluci o glavnoj stvari, a koje žalitelji( tužitelj i 1.tuženik) nisu uspjeli svojim žalbama dovesti u pitanje. Dok, okolnost što je prvostupanjski su ocijenio predložene i dostupne dokaze na način koje žaliteljima ne odgovaraju i kojim nisu zadovoljni, samo zbog toga, ne može donesenu odluku činiti nevaljanom i nezakonitom jer je prvostupanjski sud za svoju odluku iz navedenih utvrđenja dao valjano obrazloženje sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.
Suprotno žalbenim navodima tužitelja, zahtjev za naknadu štete u ovom postupku ne može se suditi na temelju plemensko rodbinskih običaja, niti kriterij nacionalne pripadnosti tužitelja (ili bilo koje druge osobe) može predstavljati isključivu osnovu za aktivnu legitimaciju.
Dok u ovom postupku, uostalom tužitelj nije ni sklopio sve predmetne ugovore u svoje ime kao najmoprimac, a za svoje potrebe i potrebe obitelji svog brata, pa već iz tog razloga ne pripada mu pravo zahtijevati isplatu štete na ime plaćene stanarine, jer za Ugovor o najmu za obitelj tužitelja sa J. Š. (S. Š.) zaključuje Z. B. (rođena 1982.) koja zasigurno ne spada u starije članove obitelji tužitelja, niti iz zaključenih Ugovora proizlazi da li Z. B. uopće zaključuje ugovor o najmu za obitelj tužitelja ili za neke druge osobe, pa je žalba tužitelja u ovom dijelu neosnovana.
Nije u pravu ni tuženik, kad ističe da tužitelj nema pravo za taj vid štete, jer su tuženici ponudili sanirati zgradu – kuću tužitelja, a koju je sanaciju odbio.
Naime, njihova je odgovornost utvrđena sada pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2070/08-59 od 28. listopada 2011. jer po tom prijedlogu tuženika i po mišljenju vještaka građevinske struke nije utvrđeno da je nuđena primjerena sanacija objekta, niti su tada dobrovoljno isplatili nikakvu naknadu štete za nastala oštećenja i sanaciju, slijedom čega tužitelj nije niti imao mogućnost pravodobno sanirati oštećenja na svojoj obiteljskoj kući koja je štetnom radnjom učinjena neupotrebljivom za stanovanje, pa je žalba tuženika u tom dijelu neosnovana.
Nije u pravu ni 1.tuženik, kad ističe da je sud trebao uračunati iznos od 15.000,00 kuna jer je uplaćen tužitelju za troškove stanovanja, budući je prvostupanjski sud dao ovome sudu jasne i uvjerljive razloge da se taj uplaćeni iznos odnosi na razdoblje koje uostalom tužitelj ne potražuje u ovom postupku, odnosno za razdoblje od štetnog događaja do kolovoza 2008., pa je žalba tuženika i u ovom dijelu neosnovana.
U odnosu na pasivnu legitimaciju 2.tuženika, prvostupanjski je sud utvrdio da je nad 2.tuženikom tijekom trajanja ovog postupka bio otvoren postupak predstečajne nagodbe što je vidljivo iz rješenja Fina-e Z. od 2. rujna 2013., koji je postupak okončan rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku od 16. veljače 2015., kojim rješenjem je 2.tuženiku odobreno sklapanje predstečajne nagodbe s više različitih vjerovnika, a da tužitelj nije prijavio svoju tražbinu u tom postupku predstečajne nagodbe.
Međutim, prvostupanjski sud smatra da ta okolnost u procesno pravnom smislu ne utječe na nastavak ovog spora.
Suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, kraj činjenice da je tijekom ovog parničnog postupka bio otvoren postupak predstečajne nagodbe nad 2.tuženikom, te da je taj postupak okončan rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku od 16. veljače 2015. kojim rješenjem je 2.tuženiku odobreno sklapanje predstečajne nagodbe s više različitih vjerovnika, a da tužitelj nije prijavio svoju tražbinu u tom postupku, valjalo sukladno odredbi čl. 68., 70.i 71. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi tužbu tužitelja u odnosu na 2.tuženika odbaciti, jer je svoju tražbinu trebao prijaviti u tom postupku, što nije učinio, dok je u tom postupku odobreno sklapanje predstečajne nagodbe s više različitih vjerovnika.
Stoga je u tom dijelu, u odnosu na 2. tuženika, valjalo preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu tužitelja u odnosu na 2. tuženika, sukladno čl. 373. ZPP-a.
U odnosu na ostale žalbene razloge, ovaj drugostupanjski sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja i primjenu materijalnog prava, pa se stoga žalitelji upućuju na razloge koji su izneseni u presudi suda prvog stupnja (čl. 375. st. 5. ZPP-a).
Slijedom iznijetog, a kako ovaj sud prihvaća u cijelosti dano obrazloženje prvostupanjskog suda, glede merituma presude to je valjalo žalbe tužitelja i 1. tuženika odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u izreci pod. točkom I., sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Odlučujući pak o troškovima parničnog postupka valja istaknuti da je žalba 1.uženika djelomično osnovana, jer je sud u tom dijelu pogrešno cijenio radnje stranaka, pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u ovom postupku, slijedom čega je i pogrešno primijenio materijalno pravo, te je ovaj sud preinačio odluku o parničnom trošku sukladno čl. 380. st. 3. u svezi s čl. 166. i 154. st. 2. ZPP-a.
Pri tom, ovaj sud cijeni ukupan uspjeh tužitelja i tuženika u ovom postupku, kako glede zahtjeva za isplatu na ime sanacije objekta, tako i glede zahtjeva za isplatu naknade štete na ime troškova najma stana.
Tužbom je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 645.463,00 kuna, da bi povećao svoj zahtjev do iznosa od 698.228,00 kuna, a potom nakon provedenih vještačenja, podneskom na ročištu od dana 10. veljače 2011. precizirao svoj zahtjev na ukupan iznos od 507.037,15 kuna, odnosno nakon Odluke Županijskog suda u Puli poslovnog broja Gž- 3190/12 od 2. lipnja 2014. u nastavku postupka postavio svoj zahtjev za isplatu na ime troškova stanovanja u iznosu od 342.450,00 kuna.
Tužitelj je uspio sa svojim zahtjevom u ukupnom iznosu od 434.048,00 kuna.
Slijedom toga uspjeh tužitelja do 10. veljače 2011. treba cijeniti u visini od 62%, a od 10. veljače 2011., odnosno nakon što mu je pravomoćno dosuđen iznos od 288.098,00 kuna, a u daljnjem postupku zahtijevao iznos od 342.450,00 kuna do zaključenja rasprave u visini od 68%.
Ovaj sud kao opravdane i potrebite troškove tužitelju priznaje: sastav tužbe 646 bodova, zastupanje na ročištu po Tbr. 9/1 18. svibnja 2009.,10. veljače 2011. po 646 bodova, 4. ožujka 2011., 9. svibnja 2011, 14. listopada 2011, 9. ožujka 2015, i 18. studeni 2015. po 680. u 100 % Tarife, trošak pristupa na ročište od 25. studenog 2008., 12. siječnja 2009., 19. ožujka 2009, 16. travnja 2010., 4. listopada 2010., 5.veljače 2015. u 50 % Tarife, sastav 4 podneska sastava pisanih podnesaka od 25. studenog 2008. , 9. siječnja 2009., 15. travnja 2009. i 15. ožujka 2011., dva po 646 bodova i dva po 680 bodova, odnosno ukupno 7 990 bodova, uz trošak sastava tužbe u predmetu pod poslovnim brojem P- 230/14 i jedno ročište sukladno Tbr. 9/2, pripada ukupno 8740 bodova, uzimajući u obzir djelomičan uspjeh, priznaje se 5.681 boda, trošak pristojbe na presudu i tužbu u iznosu od 10.000,00 kuna sa PDV-om u ukupnom iznosu od 71.662,50 kuna, uvećano za predujma na ime vještačenja u iznosu od 84.550,00 kuna, te se priznaje ukupan trošak u iznosu od 156.212,50 kuna.
Tuženiku se kao opravdani i potrebiti troškovi priznaju: odgovor na tužbu - 646 bodova, žalba na rješenje o privremenoj mjeri - 320 bodova, zastupanje na ročištima 25. studenog 2008, 12. siječnja 2009, 16. travnja 2010, 4. listopada 2010., 25. rujna 2014., - ½ Tarife od 645 bodova, , 18. svibnja 2009., 10. veljače 2011., po 645 bodova, 4. ožujka 2011, ., 9. svibnja 2011., 14. listopada 2011., 9. ožujka 2015. i 18. studeni 2015. po 500 bodova, 25. rujna 2014., 5.veljače 2015. po 250 bodova, sastav 4 obrazložena podneska po 645 bodova, priznaje se ukupno uz uvećanje od 10 % za zastupanje više osoba 10392 boda, sa PDV-om 129.900, te trošak sudske pristojbe uzimajući u obzir uspjeh u postupku, pa mu se priznaje ukupan trošak u iznosu od 45.640,00 kuna.
Prebijanjem priznatih troškova parničnih stranaka, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, proizlazi obveza 1. tuženika da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 110.572,50 kuna, u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka jer nije postigao uspjeh izjavljenom žalbom sukladno čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP-a.
Odbija se zahtjev 1.tuženika za naknadu troška žalbenog postupka jer nije postigao uspjeh izjavljenom žalbom glede merituma – glavne stvari, već samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, za koju nisu nastali posebni troškovi sukladno čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. i 166. ZPP-a.
U Puli - Pola 19. studenog 2018.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković,v.r.