Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-1109/2002-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court allows insurance claim by correcting lower courts' error on contract terms validity.

Numero d'incarto Rev-1109/2002-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia revoked lower court judgments that dismissed an insurance claim, finding a material error in the application of substantive law. The plaintiff argued that newer insurance terms should apply to a claim arising after their effective date, while the lower courts incorrectly applied the terms valid at the time of contract signing. The court ruled that while the factual assessment required re-examination, the legal error regarding the applicability of terms did not justify a change in the verdict, thus remanding the case for a new trial.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 140. Zakona o obveznim odnosima; čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku: General terms of insurance contracts concluded prior to the effective date of new terms apply to the contract unless the new terms are more favorable to the insured, in which case they apply immediately to claims arising after their entry into force.

Parole chiave

Generato dall'IA
insurance contract formation general terms validity substantive law application insurance coverage scope contractual terms update

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 140. Zakona o obveznim odnosima
Naime, prema odredbi čl. 140. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj bilo da su sadržani u ugovoru bilo da se ugovor na njih poziva obvezuju ugovorne stranke.
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku
Pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) koju ističe tužiteljica.
čl. 386. Zakona o parničnom postupku
čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 117/03.).
čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Radi naprijed navedenog temeljem čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03.) odlučeno je kao u izreci.
čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku
Odluka o trošku revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1109/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz Z., zastupane po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. siječnja 2002. godine, br. XXXVIII Gž-9871/01. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 1996. godine, br. Pn-3668/94., u sjednici održanoj dana 12. veljače 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice te ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu od 2. siječnja 2002. godine, br. Gž-9871/01 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 1996. godine, br. Pn-3668/94. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. O trošku revizije odlučit će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj je tuženica dužna isplatiti 102,000.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od štetnog događaja pa do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak.

Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku.

Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je osnovana.

Sporno je je li tuženica dužna tužiteljici nadoknaditi štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog prometne nezgode do koje je došlo nakon isteka osiguranja po polici osiguranja s proširenim pokrićem, a u tzv. "počeknom roku".

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP) koju ističe tužiteljica.

Naime, tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom upravo onim koji je istakla, tj. tužbenim zahtjevom za nadoknadu štete u tada važećoj domaćoj valuti HRD.

Time što nije navedeno koliko utuženi iznos u HRD glasi u sada važećoj valuti ne čini tu presudu nerazumljivom jer je poznato da je 1.000 HRD zamijenjeno s 1,00 kn. Ostvario se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica nastradala kao vozač osobnog automobila u prometnoj nezgodi dana 22. travnja 1994. godine,

- da je vozilo tužiteljice bilo osigurano kod tuženice policom od automobilske odgovornosti s proširenim pokrićem, te da je osiguranje po toj polici isteklo 23. ožujka 1994. godine,

- da tužiteljica u počeknom roku nije sklopila novi ugovor o osiguranju.

Pozivom na odredbu čl. 7. st. 3. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti koja je pregledana u dokazne svrhe nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev. Razlog odbijanja je taj što je tim člankom propisano da ako tijekom počeknog roka (rok od 30 dana nakon isteka osiguranja) nastupio osigurani slučaj, a osiguranik ne sklopi ugovor kod istog osiguravatelja, se smatra da vozilo u počeknom roku nije bilo osigurano. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljen 23. ožujka 1993. godine, s obzirom da osiguranje ističe 23. ožujka 1994. godine. Također, iz police osiguranja, a koja je pregledana u dokazne svrhe proizlazi da je ugovor sklopljen 23. ožujka 1993. godine, te da su sastavni dio ugovora uvjeti osiguranja koji su uručeni ugovaratelju.

Uvjeti za osiguranje koji su pregledani u dokazne svrhe su Uvjeti za osiguranje od automobilske odgovornosti koje je donio Upravni odbor Hrvatskog ureda za osiguranje na sjednici od 3. ožujka 1994. godine, a koji se primjenjuju od 18. veljače 1994. godine, a kako to proizlazi iz tih Uvjeta za osiguranje.

Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova da su spomenuti Uvjeti za osiguranje mjerodavni za ocjenu ima li tužiteljica pravo na nadoknadu štete.

Naime, prema odredbi čl. 140. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj bilo da su sadržani u ugovoru bilo da se ugovor na njih poziva obvezuju ugovorne stranke.

Jasno je pak da Uvjeti za osiguranje od automobilske odgovornosti koji su doneseni 3. ožujka 1994. godine i koji se primjenjuju od 18. veljače 1994. godine, ne mogu biti sastavni dio ugovora o osiguranju sklopljenog dana 23. ožujka 1993. godine, već uvjeti koji su tada bili na snazi za koje je u polici osiguranja i navedeno da su sastavni dio tog ugovora i da su uručeni ugovaratelju.

Jedino se one odredbe Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti koje su povoljnije za osiguravatelja primjenjuju odmah po njihovom stupanju na snagu, ukoliko je štetni događaj uslijedio nakon stupanja na snagu tih Uvjeta.

Naime, jedno od svojstava ugovora o osiguranju je u tome da je to ugovor po pristupu (adhezioni) time da osiguranika kao ugovorna strana koja se profesionalno bavi djelatnošću osiguranja sam jednostrano donosi opće uvjete osiguranja kojima druga strana pristupa prilikom sklapanja ugovora.

Takav pak pravni karakter ugovora čini temelj za zaključak prema kojem kasnija promjena općih uvjeta osiguranja u načelu ima utjecaj prema ugovaratelju osiguranja tek od isteka perioda osiguranja prema sklopljenom ugovoru, izuzev onih odredaba uvjeta koje su za ugovaratelja osiguranja povoljnije.

Za ocjenu ima li tužiteljica pravo na nadoknadu štete treba poći od Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti koji su važili na dan sklapanja ugovora o osiguranju i koji čine sastavni dio tog ugovora, a koji su prema polici i uručeni ugovaratelju osiguranja.

Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, to nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj je revizijski sud nije našao da je ta povreda učinjena (čl. 386. ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 117/03.).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03.) odlučeno je kao u izreci.

Odluka o trošku revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 12. veljače 2004.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.