Appeal dismissed; court upheld that a gift deed was valid and not a disguised sales contract.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Court of Appeal dismissed the appellant's appeal, confirming the first-instance judgment that rejected the claim to reclassify a gift deed as a sales contract. The appellant argued that the gift was a sham to hide a €10,000 sale price, but the court found the parties' true intent was a gift based on the lack of conditions and the specific wording of the documents. Consequently, the court ruled that the gift was validly executed and the heirs correctly acquired ownership through inheritance, rejecting the appellant's attempt to alter the established facts.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 66. st. 1. ZOO-a; čl. 368. st. 1. ZPP-a: A gift deed remains valid and constitutes a gift rather than a disguised sales contract if the parties' true intent, evidenced by the document's form and lack of conditions, was to transfer property without consideration, thereby preventing the reclassification of the transaction based on alleged underlying financial arrangements.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Gž-3665/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Josipa Ivančevića kao predsjednika vijeća i Miloša Lojena kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja T. M. iz K., zastupan po punomoćnici S. G. G., odvjetnici iz K., protiv 1.tuženika T. S. iz K., i 2.tužene I. S. iz Z., oboje zastupani po punomoćniku Z. K, odvjetniku iz K., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, broj P-1059/09-59 od 17. ožujka 2011. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2012. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, broj P-1059/09-59 od 17. ožujka 2011. godine.
Obrazloženje
Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se je Ugovor o darovanju nekretnina od 27. prosinca 2004. godine sklopljen između tužitelja T. M. kao darovatelja i sada pok. N. M. kao daroprimca na osnovu kojeg je pokojna N. M. izvršila upis vlasništva u ½ dijela na svoje ime na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 2476 k.o. K., čkbr. 2332/24 kuća, zgrada i dvor sa 621 m2, kuća u Starogradskoj ulici sa 89 m2, zgrada u Starogradskoj ulici sa 56 m2, dvor u Starogradskoj ulici sa 476 m2, ustvari prividni ugovor, jer se radi o kupoprodajnom ugovoru temeljem kojeg je pok. N. M. stekla pravo vlasništva na navedenim nekretninama u 5/14 dijela, što su tuženi T. S. i I. S. kao zakonski i oporučni nasljednici iza pok. N. M. dužni priznati i trpjeti da si tužitelj T. M. na temelju ove presude izvrši prijenos prava vlasništva 2/14 dijela navedenih nekretnina s imena i vlasništva pok. N. M. iz K. na svoje ime i vlasništvo u zemljišnim knjigama, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan alternativni tužbeni zahtjev koji glasi: „Tuženi T. S. iz K. i tužena I. S. iz Z., dužni su platiti tužitelju T. M. iz K. kunsku protuvrijednost iznosa od 10.000 EUR-a,
obračunatu prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan plaćanja, pa su na taj iznos dužni platiti zakonsku zateznu kamatu po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, koja se na utuženi novčani iznos računa od dana podnošenja tužbe do konačnog plateža, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“
III. Tužitelj T. M. dužan je I.tuženiku T. S., te II.tuženoj I. S., naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.132.,75 kn u roku od 15 dana.“
Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:
„I. Prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine, smatra se povučenim.
II. Alternativni tužbeni zahtjev postavljen u polaznoj tužbi, smatra se povučenim.“
Protiv prvostupanjske presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj po svojoj punomoćnici zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN. br. 53/91,91/92, 111/99, 88/01 i 117/03–dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te tužitelj predlaže da drugostupanjski sud tu žalbu uvaži, iz razloga navedenih u žalbi, tako da ukine napadanu presudu te usvoji glavni tužbeni zahtjev ili pak alternativni tužbeni zahtjev, te da obveže tuženu na naknadu troškova, a da podredno tu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tužitelja nije osnovana.
Prvostupanjski sud u ovom sporu radi utvrđenja, te isplate nije počinio bitne povrede na koje u žalbi ukazuje tužitelj, a niti neke druge povrede na koje ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
Nakon ocjene provedenih dokaza koja je pravilna u smislu čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće činjenice:
- da je tužitelj s pok. N. M. (majka tuženika) zaključio brak 18. prosinca 2001. godine, a N. M. je umrla 26. veljače 2007. godine, te brak nije bio razveden,
- da je nekretnina iz zk.ul.br. 2476 k.o. K. koja se sastoji od čkbr. 2332/24 kuća zgrada i dvor sa 621 čhv, upisana kao suvlasništvo tužitelja te pok. N. M. svakog u ½ dijela, a da je ugovorom o darovanju zaključenog između tužitelja te N. M. od 27. prosinca 2004. godine predmet darovanja bila upravo ova sporna nekretnina, te je nakon toga uslijedila uknjižba prava vlasništva za korist daroprimateljice pok. N. M.,
- da je tužitelj sa pok. N. M. nakon zaključenja braka živio u K. a da su nakon toga došli živjeti u K., upravo na spornu nekretninu, nakon što je N. M. prodala stan u Križevcima, te 25.000
EUR-a dala tužitelju kojim novcem je tužitelj isplatio suvlasnički dio sinu D. M., a da je obveza tužitelja bila isplatiti svog sina s 35.000 EUR-a.
Raspravljajući sporno pitanje da li je navedeni ugovor o darovanju sklopljen između tužitelja i pok. N. M. prividan ugovor u smislu odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/04, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje: ZOO), budući tužitelj tvrdi da se radi o kupoprodajnom ugovoru, prvostupanjski sud je zaključio da se ne radi o prividnosti, a time i ništetnosti ugovora, budući su stranke ugovora o darovanju od dana 27. prosinca 2004. godine zaključile u propisanoj formi ugovor o darovanju, gdje je tužitelj svojom slobodnom voljom darovao ½ svoje nekretnine koje je bio samovlasnik, a predmet je spora. Nadalje, da taj ugovor o darovanju nije bio zaključen pod određenim uvjetom (donatio sub modo) u pravcu da bi daroprimateljica N. M. bila dužna isplatiti tužitelju iznos od 10.000 EUR-a, odnosno da bi bila u obvezi prodati preostale nekretnine kojih je bila vlasnica.
Uz spis predmeta broj P-1059/09 priložen je i spis broj P-356/00 u kojem predmetu je vođen spor između M. T. kao tužitelja te tuženika M. M. i D. M. (ovdje tuženici su bivša supruga te sin T. M.) o utvrđenju prava vlasništva na nekretninama iz zk.ul.br. 2476 k.o. K., te je tamo tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za utvrđenje suvlasništva nekretnina iz zk.ul.br. 2476. k.o. K. oko čega se vodi i konkretan spor. Prvostupanjska presuda u ovom predmetu potvrđena je odlukom ovog suda broj Gž- 353/01 od 11. rujna 2001. godine. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u ovaj spor, no utvrđenja iz ove parnice nisu od značaja za konkretan spor.
I ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da ugovor o darovanju od 27. prosinca 2004. godine nije prividan ugovor te da stranke tog ugovora nisu htjele ovim ugovorom sklopiti kupoprodaju spornih nekretnina. U spisu predmeta nalazi se navedeni ugovor o darovanju nekretnina, napisan na formularu, bez ikakovih uvjeta, koji ugovor, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud ima valjanu formu. U spisu predmeta nalazi se ugovor o darovanju s istim datumom – 27. prosinca 2004. godine koji je nepotpisan po N. M. u kojem je ugovoru navedeno da se njoj daruje 2/5 dijela sporne nekretnine pa i ovo ukazuje da je prava volja stranaka spornog darovnog ugovora bila da tužitelj daruje ½ pok. N. M..
Pobijajući pravilnost činjeničnog stanja tužitelj u žalbi prije svega osporava ocjenu dokaza prvostupanjskog suda tvrdeći da nije pravilno ocijenjen iskaz samog tužitelja, jer je tužitelj iskazao da je supruga inzistirala da joj suprug daruje ½ nekretnina, te da je obećala da će preostali iznos od 10.000 EUR-a njemu dati dok proda svoje nekretnine, a da je tužitelj vjerovao da će ona isplatiti preostali iznos od 10.000 EUR-a kako se je dogovorio. To sve zato što je tužitelj svog sina D. isplatio u mjesecu listopadu 2003. godine, a sporno darovanje je bilo 27. prosinca 2004. godine. No, međutim i po ocjeni ovog suda M. T. i M. N. da su imali pravu volju sklopiti kupoprodajni ugovor, i sklopili bi ga u formi kupoprodajnog ugovora da su to htjeli i zato nije bilo nikakovih pravnih ili drugih zapreka.
Točno je da je u ovom sporu utvrđeno da je tužitelj T. M. svom sinu isplatio određenu svotu novca, te da je time stekao vlasništvo cijele nekretnine iz zk.ul.br. 2476. k.o. K., no da je prijenos prava vlasništva te nekretnine temeljem ugovora o darovanju od 20. listopada 2003. godine bio uvjetovan daljnjom isplatom 10.000 EUR-a kako to tvrdi tužitelj i u sporu i u žalbi tada bi taj uvjet bio
unesen u taj ugovor. O tome je prvostupanjski sud pravilno zaključio ocjenjujući iskaz skriptora tog ugovora o darovanju, svjedoka F. Đ., odvjetnika u K.. Konačno, na ovakav način tužitelj žalbom želi zapravo samo preoblikovati pravilno utvrđeno činjenično stanje.
Navedenim spornim darovnim ugovorom tužiteljica je valjano stekla pravo suvlasništva na navedenim nekretninama, a ne da bi ona stekla neki manji suvlasnički omjer, kako se to tvrdi u sporu i u žalbi.
Prema tome, tuženici su kao zakonski nasljednici valjano stekli nasljeđivanjem iza svoje majke pravo vlasništva na spornim nekretninama. Zbog toga je i citirano materijalno pravo iz odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a pravilno primijenjeno, a u svojoj žalbi tužitelj niti konkretno ne navodi u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava.
Konačno, prvostupanjski sud je valjano odbio i alternativni tužbeni zahtjev i za to su dati valjani razlozi, upravo zbog toga što volja tužitelja te pok. N. M. nije bila kupoprodaja, već darovanje.
Zbog svega izloženog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.
U Koprivnici, 7. veljače 2012. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Josip Ivančević v.r.