Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to failure to specify legal issue under Civil Procedure Act.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal as inadmissible because the appellants failed to specify the precise legal question underlying their request for review. Although the lower courts ruled on the creditors' claims for costs, the Supreme Court found the appeal did not identify whether the issue was material or procedural nor explain why it was vital for uniform law application. Consequently, the appeal was rejected under the Civil Procedure Act without remanding the case for further proceedings.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 382. st. 2. i 3. ZPP; Revizija se odbija kao nedopuštena ako se ne navodi određeno pravno pitanje i ne obrazloži njegova važnost za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Revt 21/09-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu mr. sc. Jadranku Jugu, u stečajnom postupku nad dužnikom O. d.d. u stečaju iz O., odlučujući o reviziji razlučnih vjerovnika H. Ž. i dr., zastupanih po punomoćniku A. F., odvjetniku iz O., protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4765/08-3 od 7. listopada 2008., kojim je djelomično potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Osijeku broj St-68/00-393 od 10. travnja 2008., dana 16. listopada 2009.,
r i j e š i o j e:
Revizija se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem od diobne mase ostvarene prodajom nekretnine stečajnog dužnika – kupovnine u iznosu od 1.333.334,33 kune određeno je namirenje pod a) prvenstveno troškova u korist stečajne mase u paušalnom iznosu od 5%, odnosno 66.666,70 kuna, dok je pod b) prvostupanjske presude određeno namirenje tražbina razlučnih vjerovnika u iznosu od 1.266.667,63 kune, odnosno 36,87% priznatih tražbina za pojedinačno navedene vjerovnike kao u izreci prvostupanjskog rješenja.
U st. 2. pod b) prvostupanjskog rješenja navedeno je da o drugim troškovima razlučnih vjerovnika nije odlučeno jer na odboru vjerovnika nije to traženo, a samo su se utvrdili troškovi u smislu diobe mase ostvarene prodajom nekretnina stečajnog dužnika. Nadalje u st. 2. pod b) odbačeni su zahtjevi razlučnih vjerovnika zastupanih po punomoćniku A. F., odvjetniku iz O., i Odvjetničkom društvu Ž. R. i kolege iz S. B., da se dalje namire kao stečajni vjerovnici kao nepravovremeni i njihove daljnje tražbine neće se uzeti u obzir pri diobi, jer da ti zahtjevi nisu pravovremeni budući u roku od 15 dana nakon javne objave iz čl. 184. u svezi čl. 186. Stečajnog zakona vjerovnici nisu podnijeli dokaz stečajnom upravitelju da su se i u kojem iznosu odrekli „određenog“ namirenja ili da nisu odvojeno namireni.
Drugostupanjskim rješenjem odbijene su žalbe te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u st. 1. toč. a/1 izreke dok je ukinuto prvostupanjsko rješenje u st. 2. i 3. pod b) izreke (o odbacivanju zahtjeva razlučnih vjerovnika) i to bez potrebe vraćanja na ponovni postupak. Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja reviziju su izjavili razlučni vjerovnici H. Ž. i dr. a svi zastupani po punomoćniku A. F., odvjetniku iz O., temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ne navodeći pobliže da li zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog bitne povrede odredaba postupka, ali predlažući da ovaj revizijski sud ukine nižestupanjska rješenja u dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog postupka i troškove unovčenja stečajne mase i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
U odgovoru na reviziju stečajni dužnik je predložio da se revizija odbaci kao nedopuštena.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Temeljem čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U smislu čl. 11. st. 10. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04 i 82/06 – dalje: SZ) u stečajnom postupku se može izjaviti samo revizija ako odluka drugostupanjskog suda ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, u skladu s pravilima parničnog postupka (čl. 382. st. 2. ZPP).
Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari izjavio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, ali prema pravnom stajalištu ovog suda nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, a niti je iznio razloge zbog kojih smatra da je takvo pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Tako se u reviziji uopće ne navodi da li se ista izjavljuje zbog materijalnopravnog pitanja ili procesnopravnog pitanja a kao prvo pravno pitanje navodi se da je u ovom stečajnom postupku putem stečajnog suca i po pravilima ovršnog postupka glede zahtjeva razlučnih vjerovnika kao ovršnih vjerovnika propušteno odlučiti glede prvenstvenog namirenja njihovih troškova prema odredbi čl. 106. i čl. 107. Ovršnog zakona, a da drugostupanjski sud svojim rješenjem taj zahtjev vjerovnika nije niti spomenuo. Takvo navođenje pravnog pitanja nije u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer niti je vidljivo samo pravno pitanje a samim time niti je obrazloženo zbog čega bi bilo ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Naime, proizlazilo bi da zapravo nižestupanjski sudovi nisu jednostavno odlučili o zahtjevu razlučnih vjerovnika u odnosu na njihov zahtjev za prvenstveno namirenje njihovih troškova. Stoga se u pogledu takvog pitanja ne radi niti o određeno naznačenom pravnom pitanju a niti je navedeno zbog čega bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana.
Revidenti također iznose da je drugostupanjski sud utvrdio u rješenju da je pravilno primijenjena odredba čl. 170. st. 1. SZ glede paušalnih 5% troškova utvrđenja tražbine, a da bi prema obrazloženju prvostupanjskog rješenja i žalbe podnositelja revizije se radilo o troškovima unovčenja prema odredbi čl. 170. st. 2. SZ. Niti iz takvih navoda se ne može zaključiti o kojem pravnom pitanju bi se radilo a niti se ukazuje na razloge zbog kojih se smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (primjerice da se radi o pravnom pitanju gdje revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje a da o takvom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova ili da bi se moglo očekivati da drugostupanjski sudovi bi o tom pitanju mogli imati različita shvaćanja kao i da bi se radilo o tome da je odluka drugostupanjskog suda u suprotnosti sa već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda).
Obzirom da revizija podnesena po razlučnim vjerovnicima H. Ž. i dr. nije sačinjena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP te ne sadrži određeno pravno pitanje zbog kojeg je jedino mogla i biti podnesena, revizija je nedopuštena, pa je temeljem čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 16. listopada 2009.
S U D A C
mr. sc. Jadranko Jug, v. r.