Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-140/1990-2 Generato dall'IA

Supreme Court allows appeal, overturns lower court on vehicle owner liability under Obligations Act.

Numero d'incarto Rev-140/1990-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia accepted the appeal filed by the second and third defendants against a final judgment from the District Court. The lower courts had established liability for the plaintiff's lost wages and assistance costs, holding the third defendant (driver) liable but absolving the second defendant (vehicle owner) based on the driver's authorization. The Supreme Court ruled that the lower courts incorrectly applied the law regarding the vehicle owner's liability, noting that the driver's authorization does not automatically exempt the owner. Consequently, the Supreme Court vacated the lower court decisions regarding the vehicle owner and the driver's statute of limitations defense, remanding the case for retrial on these specific issues.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Articles 174, 176, 177 of the Obligations Act; A vehicle owner may be exempt from liability if the driver had authorization, but the lower courts failed to properly assess this exemption, requiring remand for reconsideration of the owner's liability.

Parole chiave

Generato dall'IA
vehicle owner liability driver authorization Obligations Act statute of limitations joint and several liability remand for retrial traffic accident damages

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 174 of the Obligations Act
Article 176 of the Obligations Act
Article 177 of the Obligations Act
Article 395, paragraph 2 of the Civil Procedure Act

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 140/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinović kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Mladena Žuvele, Vesne Milošević i Ivice Crnića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz D. R., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik iz K., protiv tuženika 1) C. iz Z., 2) H. G. i 3) H. D., obojica iz Z., koje zastupaju punomoćnici mr R. B. i D. J., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju 2) i 3) tuženika, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 23. svibnja 1989. br. Gž-496/89-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 24. siječnja 1989. br. P 389/87, u sjednici održanoj dana 30. svibnja 1990,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, ukidaju presude Okružnog suda u Karlovcu od 23. svibnja 1989. br. Gž-496/89-2, i Općinskog suda u Karlovcu od 24. siječnja 1989. br. P 389/87-20, u odnosu na drugo i treće tuženika i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje o ukinutom dijelu.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom obvezana je prvotuženica da plaća tužiteljici mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 74.492 dinara od 7. VII 1987. do 31. XII 1987. a od 1. I 1988. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 201.929 dinara, te na ime naknade za tudju pomoć mjesečnu rentu u iznosu od 38.000 dinara od 7. III 1987. do 31. XII 1987. a od 1. I 1988. pa nadalje mjesečni iznos od 120.000 dinara sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom obvezan je trećetuženik da solidarno sa prvotuženicom plaća navedene mjesečne rente od 7. III 1987. pa nadalje, dok je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženika i sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvo i treće tuženike.

Drugostepenom presudom djelomično je prihvaćena prvostepena presuda na način, da je i drugotuženik obvezan da solidarno sa prvo i trećetuženicima plaća tužiteljici dosudjene mjesečne rente dok je u odnosu na ostali pobijani dio prvostepene presude odbijena žalba tužiteljice, prvotuženice i trećetuženika.

Protiv drugostepene presude drugo i trećetuženici izjavili su reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se tužiteljica odbije s tužbenim zahtjevom.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Javno tužilaštvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Izmedju stranaka nije sporno, da je prvotuženica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu od 6. V 1986. br. P-921/85, obvezana da tužiteljici plaća na ime naknade štete mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 30.000 dinara i na ime naknade za tudju pomoć u mjesečnom iznosu od 18.000 dinara.

Utvrdjeno je, da je trećetuženik, kao vozač pravomoćno osudjen krivičnom presudom (u spisu Općinskog suda u Zagrebu br. Ks-256/83) za prometnu nesreću u kojoj je oštećena tužiteljica, da je on od svog oca - (drugotuženika imao odobrenje za upravljanje vozilom i da je imao saobraćajnu dozvolu.

Imajući u vidu navedene okolnosti prvostepeni sud je utvrdio odgovornost treće tuženika za spornu štetu budući da je pravomoćnom krivičnom presudom kao vozač osudjen za krivično djelo iz prometne nesreće u kojoj je oštećena tužiteljica, a odbija zahtjev tužiteljice da se za ovu štetu utvrdi odgovornost drugotuženika - vlasnika vozila iz razloga, da je vozač bio ovlašteni vozač jer je imao odobrenje od vlasnika vozila za vožnju i saobraćajnu dozvolu. Drugostepeni sud je prihvatio utvrdjenje prvostepenog suda glede odgovornosti trećetuženika kao vozača, ali je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na drugotuženika kao vlasnika vozila smatrajući da je on kao vlasnik vozila odgovoran za spornu štetu. Pri tome se drugostepeni sud pozvao na odredbe čl. 177. i 174. Zakona o obveznim odnosima.

Po ocjeni ovog revizijskog suda nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na odgovornost drugotuženika kada su kao razlog njegove odgovornosti imali u vidu samo okolnost da je on vlasnik vozila budući da se i vlasnik vozila može osloboditi svoje odgovornosti u smislu odredaba čl. 176. i 177. Zakona o obveznim odnosima, a razlozi navedeni u obrazloženju prvostepene presude nisu bili dovoljni da bi se mogao prihvatiti zaključak prvostepenog suda, da na drugotuženiku nema odgovornosti za spornu štetu.

Nije osnovan prigovor iz revizije da se u ovom sporu odlučuje samo o povišenju mjesečnih renti u odnosu na dosadašnju obavezu prvotuženice budući da se tužbenim zahtjevom traži i solidarna odgovornost drugo i trećetuženika za spornu štetu o kojoj do sada nije bilo odlučivano, a nema zapreke da se o tome odluči u ovoj parnici.

Medjutim, s obzirom na izloženo glede odgovornosti drugotuženika za spornu štetu valjalo je u odnosu na njega ukinuti nižestepene presude kako bi se o toj odgovornosti raspravilo u postupku pred prvostepenim sudom, a takodjer valjalo je ukinuti nižestepene presude i u odnosu na trećetuženika budući da je on stavio prigovor zastare u žalbi o kojem nije raspravio prvostepeni sud, pa drugostepeni sud nije imao činjenične podloge da odbije ovaj prigovor u svojoj presudi.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 30. svibnja 1990.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.