Croatian Supreme Court dismisses appeals in drug trafficking case, upholding first-instance conviction and sentence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the prosecutor and the defendant against a first-instance conviction for drug abuse. The defendant argued for procedural errors regarding witness confrontation and conflicting evidence, while the prosecutor sought a harsher sentence citing the defendant's dishonesty. The court rejected these claims, affirming that the lower court correctly evaluated the evidence and applied mitigating circumstances to determine the appropriate 43-day prison term and confiscation of illicit gains.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 367. st. 1. toč. 8. i 11. ZKP; čl. 382. ZKP; čl. 57. KZ; čl. 50. i 6. KZ; čl. 387. ZKP: The Supreme Court holds that a second-instance court must uphold a first-instance judgment if the lower court correctly assessed evidence and applied mitigating circumstances, rejecting claims of procedural violations or improper sentencing without new proof.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-794/1999-3
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Zlate Lipnjak-Bosanac, Vesne Vrbetić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. P. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 30. kolovoza 1999. br. K-32/99, u sjednici održanoj 24. veljače 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D. P. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. D. P. je proglašen krivim zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, pobliže opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četrdesettri (43) dana u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. lipnja do 14. srpnja 1998. godine, a oduzeta mu je imovinska korist u iznosu od 500,00 kn, te obvezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.072,00 kn.
Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po braniteljima M. M. i D. M., odvjetnicima iz R..
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.
Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u svezi i zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, te predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi.
Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.
Bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP žalitelj nalazi u tome što je radnja suočenja između optuženika i svjedoka Z. D. izvedena nakon ispitivanja optuženika, a po njegovom shvaćanju i tu radnju je trebalo izvesti prije, pa tek onda ispitati optuženika, dok bitnu povredu postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP obrazlaže tvrdnjom da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni, te da postoji proturječje između onoga što je navedeno u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih iskaza, a u pogledu odlučnih činjenica.
Međutim, prvostupanjski sud je u cijelosti postupio, između ostalog, po odredbama čl. 320. st. 7., 334., 338. i 340. ZKP.
Naime, svi dokazi, dakle i ispitivanje svjedoka Z., izvedeni su prije ispitivanja optuženika (l. 114-119), a o tome je li stvarno potrebno provesti i suočenje između optuženika i svjedoka, neovisno na uputu datu u ukidnom rješenju ovoga suda (l. 108-110), sud je mogao odlučiti tek kada je optuženik iznio svoju obranu. Tada je tek mogao utvrditi na koje okolnosti i o kojim činjenicama treba provesti suočenje i tom radnjom pokušati otkloniti proturječje između obrane i iskaza svjedoka koji tereti optuženika.
U stvari, za neke dokaze za koje ustanovi da ih je nužno izvesti, pa tako da bi dodatno provjerio obranu, a u svakom slučaju potpuno utvrdio činjenično stanje (potreba za saslušanjem kojeg svjedoka, odgovarajuće vještačenje, rekonstrukcija, suočenje) sud može doznati upravo na temelju optuženikove obrane i tada po službenoj dužnosti odrediti izvođenje potrebitog dokaza, a tek ako to nije slučaj, objavljuje da je dokazni postupak (konačno) završen (čl. 340. ZKP).
Stoga ne opstoji bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 8. ZKP.
Jednako tako, ne egzistira ni bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer - suprotno paušalnoj tvrdnji žalitelja, pobijana presuda sadrži iznimno valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, između tih razloga nema ne samo znatnog, nego nikakvog proturječja, niti postoji bilo kakvo proturječje između onoga što je izloženo u presudi o sadržaju izvedenih dokaza i samih tih dokaza, odnosno zapisnika o iskazima (svjedoka) danim tijekom postupka. Druga je stvar što žalielj nije zadovoljan s ocjenom tih dokaza, na prvom mjestu s ocjenom iskaza svjedoka D. Z.. To može predstavljati samo žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne povrede postupka.
Ispitivanjem, pak, pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.
Neosnovano se žali optuženik i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni optuženikove obrane, čiju suštinu i ponavlja, a napose ocjeni iskaza svjedoka D. Z., koji tereti optuženika, jer da "dokaz ne može i ne smije biti samo jedan iskaz i to iskaz Z. D. - č. iskaz i te kako podliježe kritici", dok nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što prvostupanjski sud nije izvršio uvid u spis poslovni br. K-20/98 u kaznenom predmetu protiv opt. M. P., koji je oslobođen optužbe, iako ga je teretio svjedok Z., (a državni odvjetnik se nije žalio), već je taj dokaz odbijen.
Suprotno žalbenim navodima, dakako, opširnije izloženim u žalbi, prvostupanjski sud je u ovom ponovljenom postupku, na temelju iznimno brižljive i savjesne ocjene kako optuženikove obrane, tako i svih izvedenih dokaza, uključujući tu poglavito iskaz svjedoka D. Z., sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio inkriminirano djelo, a pravilno je postupio i kada je odbio kao suvišan i neprikladan daljnji dokazni prijedlog obrane da se izvrši uvid u predmet protiv M. P. br. K-20/98, što je valjano i obrazložio (str. 3. st. 3. i 4. presude).
Naime, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, svjedok Z. je istinito govorio kada je tijekom cjelokupnog postupka tvrdio da mu je optuženik kritičnog dana prodao 5 tableta odnosne droge amfetamina za 500,00 kn (l. 54-55, 78-79, 116-118), kod te tvrdnje je ostao i pri suočenju sa optuženikom (l. 120-121), a njegov iskaz je na odgovarajući način i provjeren, kako je to izloženo u razlozima pobijane presude.
Stoga, kada je prvostupanjski sud našao utvrđenim da je optuženik počinio kazneno djelo iz izreke pobijane presude, onda je to utvrđenje ispravno, pa kako je svoje činjenične zaključke opširno, logično i odista valjano obrazložio, to je žalbene navode kao neosnovane trebalo odbiti.
Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni, a optuženika još zbog oduzimanja imovinske koristi (čl. 382.ZKP).
Zalažući se za strože kažnjavanje optuženika, državni odvjetnik iznosi svoje mišljenje da sudovi nekritički primjenjuju odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 57. KZ, pa tako da ni kod optuženika ne postoje okolnosti koje bi to opravdavale, pri čemu ukazuje na njegovu neiskrenost, iskaz njegove majke koja mu je pokušala pomoći dajući mu neistinit alibi, činjenicu da je optuženik imao namjeru i naknadno prodati svjedoku Zankiu još tableta extasya, a to da je "nešto na sitno" činio i ranije.
Izloženo stanovište žalitelja se ne može prihvatiti, jer je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve olakotne okolnosti, čemu ni ne prigovara, a otežavajućih okolnosti stvarno nema, niti to mogu biti one koje ovaj žalitelj iznosi u žalbi, a posebno ne neiskrenost optuženika ili, pak, iskaz njegove majke E. P..
Budući je prvostupanjski sud pravilno vrednovao okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, a one su takvog značaja da opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne, to je optuženiku i odmjerio u svemu primjerenu, ali i potrebnu kaznu, kojom će se u konkretnom slučaju moći ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ, zbog čega su žalbe i državnog odvjetnika i optuženika (čl. 382. ZKP) ocijenjene kao neosnovane.
Konačno, prvostupanjski sud je pravilno i zakonito postupio kada je od optuženika oduzeo imovinsku korist, odnosno, obvezao ga da s tog naslova plati 500,00 kn, koliko je protupravno pribavio počinjenjem predmetnog kaznenog djela.
Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP.
U Zagrebu, 24. veljače 2000. godine,
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.