Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the case does not involve a question of uniform law application.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal as inadmissible, ruling that the case did not meet the statutory threshold for review. The appellant argued that lower courts failed to apply a prior judgment as res judicata, but the court found this issue irrelevant to the specific defendant. Consequently, the court determined that the appeal did not concern a question of uniform law application, which is the sole ground for admitting appeals under the Civil Procedure Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. b) ZPP: An appeal is inadmissible if the decision does not depend on a question of uniform application of law, as individual rights depend on specific case facts and prior judgments against other parties do not automatically bind the current defendant.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IAGiurisprudenza citata
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 311/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., V., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u R., protiv tuženice N. P., R., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2035/14 od 14. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-923/13-51 od 25. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2015.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine kč. br. 1051/1 voćnjak „V.“, površine 305 m2 upisane u zk.ul. 838 k.o. S., što su mu tuženici dužni priznati te mu izdati ispravu podobnu za zk. prijenos prava vlasništva sa njihovog na ime tužitelja, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“ Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.675,00 kn u roku od 15 dana.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju određenih materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Također iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj ukazuje i na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske odluke prihvaćanjem tužbenog zahtjeva revidenta, a podredno ove presude ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.
Tuženica je podnijela odgovor na reviziju te predlaže da se ona odbije kao neosnovana i potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
U ovoj pravnoj stvari predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini kč.br. 1051/1, zk. ul. 838, k.o. S. i izdavanje tabularne izjave.
U reviziji tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno i postupovnopravno pitanje: „Da li stvarni vlasnik može raspolagati nekretninom u korist treće osobe neovisno o formalnom upisu suvlasništva k tome tuženik u konkretnom slučaju nije niti formalno upisani suvlasnik?“
„Da li odlučujući pobijanim odlukama o tužbenom zahtjevu tužitelja nižestupanjski sudovi derogiraju presudu istog suda poslovni broj P-266/12 kao res iudicatu kojom je odlukom usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na sve tamo tuženike osim u odnosu na ovdje tuženicu?“
Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši kako tužitelj nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju kupoprodajnog ugovora niti po kojoj drugoj osnovi. Drugostupanjski sud je potvrdio odluku suda prvog stupnja zaključivši kako tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću obzirom da nije stupio u posjed predmetne nekretnine, a u odnosu na kupoprodajni ugovor da stranke nisu u obveznopravnom odnosu u vezi s predmetnom nekretninom.
Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije u skladu s odredbama čl. 392. b) ZPP ovaj sud je ocijenio da prvo pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena nije ono pravno pitanje koje ima u vidu odredbi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP. Naime, pod pravnim pitanjem u smislu te zakonske odredbe se ne podrazumijeva pitanje o individualnim pravima stranaka u konkretnim situacijama predmeta spora kada odgovor na takvo pitanje ovisi o činjenicama svakog konkretnog slučaja o kojem se raspravlja u tom sporu.
U odnosu na drugo pitanje, u kojem se revident poziva na presudu istoga suda donesenu u istom sporu poslovni broj P-266/13 od 29. ožujka 2013. (u reviziji je pogrešno naveden poslovni broj P-266/12), smatrajući da se radi o res iudicata, valja reći kako je navedena presuda ukinuta u odnosu na ovdje tuženicu te je postupak u odnosu na nju nastavljen i uslijedilo je donošenje pobijanih odluka. Time što je ranija presuda P-266/13 postala pravomoćna u odnosu na ostalih četrnaest tuženika, nije samo po sebi odlučno za odluku i prema tuženici, jer odluka za svakog suparničara je samostalna jer je, sukladno odredbi iz čl. 200 ZPP-a, svaki suparničar samostalna stranka u postupku pa odluka u odnosu na svakoga od njih ne mora imati podlogu u istim činjenicama. Stoga se tako formulirano pitanje svodi na postupovnopravno pitanje domašaja res iudicate koje, slijedom svega prethodno navedenog nije od važnosti za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se predmet nije vodio, niti je odluka utemeljena prema tuženicima, pa tako niti prema tuženici N. P., kao jedinstvenim suparničarima iz članka 201. ZPP.
Revizijski sud, sukladno odredbi iz članka 392. a ZPP-a, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija i u okviru određeno navedenih pitanja od važnosti za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega se ovaj sud nije bavio razlozima revizije kojima se upire na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. b) st. 3. ZPP odbaciti reviziju i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zatraženi trošak sastava odgovora na reviziju nije priznat tuženici, jer je ocijenjeno u smislu odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije (točka II. izreke).
Zagreb, 15. travnja 2015.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.