Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-1694/2010-2 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses civil servant's salary difference claim due to lack of formal transfer resolution.

Numero d'incarto Revr-1694/2010-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia accepted the Republic's appeal against lower court rulings that ordered the payment of a salary difference to a civil servant. The plaintiff argued for pay based on temporary duties performed without a formal transfer resolution, while the state contended that salary rights require explicit administrative decisions. The court ruled that performing duties under a superior's order does not automatically grant the right to the corresponding salary without the requisite legal act.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o državnoj službi; Zakon o parničnom postupku: Performing temporary duties under a superior's order without a formal resolution does not grant the civil servant the right to the corresponding salary.

Parole chiave

Generato dall'IA
civil servant salary administrative resolution temporary duty performance salary difference claim formal transfer requirement state liability civil procedure appeal

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 96. st. 2. Zakona o državnoj službi
čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku
U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl.
čl. 64. Zakona o državnoj službi
čl. 395. st. 1. ZPP
Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, revizija tuženice prihvaćena, preinačene su nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
čl. 166. st. 2. ZPP
S obzirom da su po reviziji tuženice preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Broj: Revr 1694/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz P., Ž., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 287/10-2 od 12. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1068/09 od 2. listopada 2009., u sjednici održanoj 16. prosinca 2010.,

p r e s u d i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, preinačuju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-287/10-2 od 12. srpnja 2010. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1068/09 od 2. listopada 2009. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju T. V. na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 1.288,59 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi od 15% godišnje, počevši od 10. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, koja teče:

- na iznos od 473,86 kuna od 10. lipnja 2005. do isplate,

- na iznos od 767,14 kuna od 10. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 47,59 kuna od 10. kolovoza 2005. do isplate,

sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“, kao i zahtjev da mu tuženica naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 922,50 kn.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju T. V. da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo obrane, plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.937,50 kuna u roku 8 dana.

3. Nalaže se tužitelju T. V. da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo obrane, plati trošak nastao podnošenjem revizije u iznosu od 375,00 kuna u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće iznos od 1.288,59 kuna i troškove parničnog postupka u iznosu od 922,50 kuna (točka I. izreke) sve sa pripadajućom zateznom kamatom (II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu..

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev. Podredno predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica traži naknadu troška nastalog sastavljanjem revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.288,59 kuna, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od svibnja 2005. do srpnja 2005., između radnog mjesta vođe ophodnje u Policijskoj postaji P., na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto detektiva za obradu kriminaliteta, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu načelnika, obavljao u spornom razdoblju, a koje radno mjesto je višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto vođe ophodnje.

Materijalnopravno pitanje koje je tuženica naznačila u reviziji jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na plaću koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto i za koje je dobio rješenje o plaći ili na plaću za poslove radnog mjesta koje je povremeno obavljao, bez da je rješenjem raspoređen na to radno mjesto, a za to radno mjesto plaća se obračunava prema višem koeficijentu?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje u Policijskoj postaji P., za koje radno mjesto je primao plaću, a da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove detektiva za obradu kriminaliteta, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 79. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 129/00 i 41/08) i čl. 102. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 – dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto policijskog službenika za obradu kriminaliteta, koje poslove je obavljao u spornom razdoblju, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda takav pravni zaključak nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti.

Prema odredbi čl. 79. ZP na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. Zakona o policiji).

U spornom razdoblju prava državnih službenika uređivao je Zakon o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01, dalje: ZDSN).

Odredbom čl. 4. st. 1. ZDNS bilo je propisano da o prijamu u državnu službu, raspoređivanju na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama državnih službenika odlučuje rješenjem ministar, odnosno čelnik državnog tijela, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 2. ZDSN bilo je propisano da se službenika uz njegov pristanak može premjestiti na svako radno mjesto za koje je ispunjavao propisane uvjete, bez obzira na vrstu i složenost poslova koji se obavljaju na radnom mjestu na koje se premješta.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove policijskog službenika za obradu kriminaliteta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta policijskog službenika za obradu kriminaliteta, koje poslove je stvarno obavljao pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće prihvatili. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, revizija tuženice prihvaćena, preinačene su nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

S obzirom da su po reviziji tuženice preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP. Tuženici je tako dosuđen zatraženi trošak, prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje i to trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07, dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu održanom 23. lipnja 2009. u iznosu od 500,00 kuna i trošak zastupanja na ročištu održanom 18. rujna 2009. u iznosu od 125,00 kuna (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), a dosuđen joj je i trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 kuna (Tbr. 10/1 Tarife) te trošak sastava revizije u zatraženom iznosu od 375,00 kuna (Tbr. 10/4 Tarife).

U Zagrebu 16. prosinca 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.