Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Gž-3635/2013-2 Generato dall'IA

Croatian court dismisses appeal on contract rescission and interest calculation under Civil Obligations Act.

Numero d'incarto Gž-3635/2013-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The County Court in Rijeci dismissed the defendant's appeal against the District Court's judgment regarding a broken sales contract. The court upheld the ruling that the contract was rescinded in December 2008, allowing the plaintiff to claim restitution of partial payments made before that date. The court further confirmed the calculation of legal interest starting from the date the defendant received the funds, rejecting the defendant's statute of limitations and interest rate arguments.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 122. st. 1. ZOO; čl. 132. ZOO; čl. 371. ZOO; čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 155. ZPP; čl. 368. st. 1. ZPP: The right to claim rescission of a contract persists until the contract is legally terminated; consequently, the statute of limitations for restitution begins only upon the effective date of rescission, and legal interest on returned funds accrues from the date the recipient obtained the money.

Parole chiave

Generato dall'IA
contract rescission effects statute of limitations legal interest calculation restitution of payments Civil Obligations Act

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 122. st. 1. ZOO
ZOO/91 pri čemu primjenom pravila istovremenog ispunjenja iz odredbe čl. 122. st. 1. ZOO-a tužitelj nije bio dužan tuženiku ispuniti obvezu plaćanja ostatka prodajne cijene sve dok prostor ne bude predan njemu u posjed.
čl. 132. ZOO/91
Imajući u vidu odredbu čl. 132. ZOO/91 koja propisuje učinke raskida ugovora te u st.
čl. 132. st. 5. ZOO/91
U pogledu zakonske zatezne kamate treba reći da prema odredbi čl. 132. st. 5. ZOO/91 stranka koja vraća novac, u ovom slučaju tuženik, dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila.
čl. 371. ZOO/91
Stoga je tužitelj tek tada mogao tražiti vraćanje danog u djelomičnom izvršavanju ugovora (isplatu) pa imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe onda treba zaključiti da nije nastupila zastara niti u pogledu novčane tražbine (čl. 371. ZOO/91).
čl. 154. st. 3. ZPP
čl. 155. ZPP
u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12).
čl. 368. st. 1. ZPP
Radi svega obrazloženog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Poslovni broj Gž-3635/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ivana Vučemila, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K., zastupanog po punomoćnici A. V., odvjetnici iz R., protiv tuženika S. V. iz M., zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz R., rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3555/2008 od 18. travnja 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 01. travnja 2016. godine.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3555/2008 od 18. travnja 2013. godine u točkama I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđuje se da je raskinut Ugovor o prodaji poslovnog prostora, sklopljen u K. 04. svibnja 1999.g. između tuženika, kao prodavatelja te tužitelja, kao kupca.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 299.996,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 21. lipnja 1999.g. do 30. lipnja 2002.g. teku po kamatnoj stopi od 18% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2002.g. do 31. prosinca 2007.g. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po kamatnoj stopi od 14% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2011.g. do isplate po kamatnoj stopi od 12% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena, koja na iznos od 284.254,30 kn teče od 21. lipnja 1999.g. do isplate a na iznos od 15.745,70 kn od 01. travnja 2000.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji se odnosi na visinu stope zakonskih zateznih kamata na iznose iz točke II. izreke za razdoblje nakon 01. srpnja 2011.g., iznad one dosuđene tom točkom izreke do zatražene stope od 14% godišnje.

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 53.575,00 kn, u roku od 15 dana.

U točki V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, iznad iznosa iz točke III. izreke do zatraženog iznosa od 69.200,00 kn. Protiv dosuđujućeg dijela presude u točkama I., II. i IV. izreke žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta: ZPP).

Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti podredno preinačiti i tužbu odbaciti odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz nalaganje tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i žalbeni trošak.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Po provedenom postupku, analizom sadržaja spisu priležeće dokumentacije te iskaza saslušanih svjedoka D. J., S. B. C. i B. N. te iskaza tuženika kao stranke, sud prvog stupnja nespornim utvrđuje slijedeće činjenice:

- da su tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj dana 04. svibnja 1999.g. zaključili Ugovor o prodaji poslovnog prostora (dalje u tekstu Ugovor o prodaji) predmet kojeg je poslovni prostor u prizemlju objekta, koji se u trenutku sklapanja Ugovora o prodaji gradio na k.č.br. ..., ..., ... i ... sve k.o. K.;

- na temelju Ugovora o prodaji, obveza tužitelja bila je isplatiti tuženiku prodajnu cijenu u iznosu od ukupno 126.720,00 DEM, time da je ugovoreno da se iznos od 284.254,30 kn plaća kompenzacijom s neplaćenim dugovanjima tuženika prema tužitelju po rješenjima o priključivanju građevine na postojeću infrastrukturu od 02. lipnja 1998.g., 19. svibnja 1998.g. te dva rješenja od 28. prosinca 1998.g., kao i isplatom iznosa od 15.745,70 kn na žiro-račun tuženika, odnosno isplatom ostatka prodajne cijene u visini od 47.773,00 tadašnjih DEM u četiri jednake mjesečne rate, u periodu od siječnja do travnja 2000.g., dok je obveza tuženika bila predati tužitelju kupljeni prostor kada objekt bude izgrađen, tj. do 15. travnja 2000.g., odnosno na dan isplate zadnje rate po osnovi prodajne cijene;

- tužitelj je u ispunjenju ugovorne obveze platio dio prodajne cijene tuženiku dana 21. lipnja 1999.g. Izjavom o prijeboju (kompenzaciji) broj 5/99 (dalje u tekstu Izjava o prijeboju) kojom su prebijena međusobna potraživanja stranaka u iznosu od 284.254,30 kn te dana 13. ožujka 2000.g. isplatom iznosa od 15.745,70 kn na žiro-račun tuženika dok preostali dio obveze na isplatu tuženiku ostatka prodajne cijene od 47.773,00 DEM tužitelj nije izvršio;

- tuženik svoju ugovornu obvezu nije izvršio odnosno tužitelju kupljeni prostor, iako je objekt u međuvremenu izgrađen, nikada nije predao u posjed.

Nalazeći da rok za ispunjenje tuženikove obveze iz Ugovora o prodaji nije bitni sastojak istog ugovora te uvažavajući činjenicu da je dopisom od 24. srpnja 2008.g. tužitelj tuženiku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje obveze, koji rok je protekao krajem prosinca 2008.g. a da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu (predaja u posjed kupljenog prostora tužitelju), to sud prvog stupnja nalazi da je istekom tog naknadnog roka krajem prosinca 2008.g. došlo do raskida Ugovora o prodaji primjenom odredbe čl. 126. st. 3. u vezi s čl. 125 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91) pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev. Odluku kojom nalaže tuženiku isplatiti utuženi iznos kao posljedicu učinka raskida Ugovora o prodaji sud donosi primjenom odredbe čl. 132. st. 1. i 5. ZOO/91 nalazeći da je tužitelj u djelomičnom izvršenju toga ugovora tuženiku dao upravo iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom na ime plaćanja dijela kupoprodajne cijene.

Pritom sud prvog stupnja otklanja kao neosnovan po tuženiku postavljen prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u ovome predmetu, kao i materijalnopravne prigovore pravne nevaljanosti (ništavosti) Ugovora o prodaji, promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze pa pobijanom presudom odlučuje na opisani način dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od navedenih žalbenih razloga pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tuženik budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka na koje se ukazuje žalbom tuženika.

Suprotno žalbenim navodima u donošenju pobijane presude nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba tuženika se svodi na ponavljanje prigovora i tvrdnji koje je kao neosnovane otklonio sud prvog stupnja detaljnom činjeničnom i pravnom argumentacijom pobijane presude koja je u svemu prihvatljiva ovome sudu.

Pritom treba reći da žalba tuženika u bitnome polazi od pogrešnog pravnog stava da je Izjavom o prijeboju dio kupoprodajne cijene za kupljeni prostor plaćen kompenzacijom s komunalnim doprinosom kojeg je tuženik dugovao tužitelju, pa da se radi toga u konkretnom slučaju odlučuje o naplati komunalnog doprinosa i da je komunalni doprinos predmet tužbenog zahtjeva, što prema stavu ovog suda nije točno.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut Ugovor o prodaji te zahtjev za vraćanje danog po predmetnom ugovoru (kao učinka raskida ugovora) odnosno povrat dijela plaćene kupoprodajne cijene po Ugovoru o prodaji, sve sukladno odredbama čl. 125. - 126. te čl. 132. st. 1. i 5. ZOO/91. Iako se sud prvog stupnja pozvao na odredbu o stvarnoj nadležnosti općinskog suda iz čl. 34. st. 2. ZPP-a, pravilno je zaključio da se radi o građanskopravnom imovinskom sporu o kojem se odlučuje u postupku pred sudom prema odredbi čl. 1. ZPP-a a ne u upravnom postupku kako to smatra tuženik u žalbi.

Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 15. st. 1. i 2. te čl. 16. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor sudske (apsolutne) nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari ocijenivši da rješavanje ovog spora ide u sudsku nadležnost uz obrazloženje da se tužbeni zahtjev ne odnosi na određivanje plaćanja komunalnog doprinosa prema rješenjima donesenim u upravnom postupku po upravnom tijelu.

Utoliko su bez uporišta žalbene tvrdnje da je odlučeno o zahtjevu o sporu koji ne ide u sudsku nadležnost čime se ukazuje na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a, koja nije ostvarena iz naprijed iznesenih razloga.

Jednako tako bez uporišta su i žalbene tvrdnje da je sud u konkretnom slučaju trebao a nije, ispitivati i obrazložiti pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva iz točke I. izreke pobijane presude predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva iz točke II. izreke pa se, protivno žalbenim navodima, nije trebalo prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a ispitivati postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe.

Neosnovano tuženik žalbom tvrdi da je sud umjesto odredbi ZOO/91 trebao primijeniti odredbe važećeg Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08; dalje u tekstu ZOO/05). Imajući u vidu da je predmet spora utvrđenje da je raskinut Ugovor o prodaji poslovnog prostora sklopljen dana 04. svibnja 1999.g., to je pravilno sud prvog stupnja na predmetni pravni posao primjenjivao odredbe materijalnog prava iz ZOO/91 budući da je čl. 1163. ZOO/05 određeno da se odredbe ZOO/05 neće primjenjivati na obvezne odnose nastale prije stupanja na snagu toga Zakona, dakle na obvezne odnose nastale prije 01. siječnja 2006.g. a takav je predmetni Ugovor o prodaji.

Protivno žalbenim navodima pravilno je nastavno otklonjen kao neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije uz obrazloženje da je tuženik nedvojbeni potpisnik Ugovora o prodaji radi čega je upravo isti pasivno legitimirana osoba u postupku u kojem se traži utvrđenje da je taj ugovor raskinut i vraćanje danog u izvršavanju obveza iz toga ugovora. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 446. ZOO/91 prvostupanjski je sud zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga jer je izostao pristanak tužitelja kao vjerovnika da obvezu ispunjenja iz Ugovora o prodaji preuzme trgovačko društvo „A.

T.“ d.o.o. R. kao preuzimatelj duga. Jednako tako pravilno je ocijenjeno da se činjenica plaćanja komunalnog doprinosa dana 22. rujna 2005.g. u iznosu 11.557,98 kn po navedenom trgovačkom društvu, ne može smatrati djelomičnim izvršenjem obveze tuženika prema tužitelju od strane navodnog preuzimatelja duga iz razloga što prema Ugovoru o prodaji tuženik nije niti bio u obvezi tužitelju izvršiti kakvo plaćanje već je njegova obveza bila predati kupljeni prostor tužitelju u posjed. Najvećim dijelom žalbenih navoda tuženik ustraje kod tvrdnji iznesenih tijekom postupka o ništavosti predmetnog Ugovora o prodaji koji se kao takav ne bi niti mogao raskinuti te iznosi tvrdnje da je iz istih razloga ništava i Izjava o prijeboju.

U tom pravcu tuženik tvrdi da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 284.254,30 kn plaćen kompenzacijom međusobnih potraživanja stranaka na način da je prebijeno potraživanje tužitelja prema tuženiku na ime komunalnog doprinosa s potraživanjem tuženika prema tužitelju na ime kupoprodajne cijene po Ugovoru o prodaji. Ovakvo postupanje tuženik smatra protivnim odredbama čl.

22. i 23. Zakona o komunalnom gospodarstvu („NN“ 36/95 i 70/97; dalje u tekstu: ZKG) koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanje Ugovora o prodaji i Izjave o prijeboju. U svezi toga tuženik tvrdi da tužitelj nije mogao komunalnim doprinosom raspolagati na način opisan u tužbi odnosno ugovarati i plaćati ugovorenu cijenu nekretnina sredstvima komunalnog doprinosa. Dalje se žalbom ukazuje kako je zakonodavac ograničio korištenje sredstava komunalnog doprinosa isključivo za financiranje objekata i uređaja komunalne infrastrukture - javnih površina, nerazvrstanih cesta, groblja i krematorija te javne rasvjete, radi čega da tužitelj sredstva komunalnog doprinosa nije mogao koristiti za kupnju poslovnog prostora jer isti ne pripada niti jednoj od nabrojenih kategorija.

U odnosu na ove okolnosti sud prvog stupnja se pozvao se na odredbu čl. 23. st. 3. ZKG-a kojom je propisano da je komunalni doprinos prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, dovodeći navedenu odredbu u vezu s čl. 68. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („NN“ 90/92, 94/93, 117/93 i 128/99; dalje u tekstu ZLSU), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o prodaji, kojom je predviđeno da jedinice lokalne samouprave u okviru državne gospodarske politike imaju svoje prihode kojima u okviru samoupravnog djelokruga slobodno raspolažu.

Cijeneći sadržaj navedenih odredbi sud prvog stupnja je zaključio da je prihodom ostvarenim od komunalnog doprinosa tužitelj kao jedinica lokalne samouprave, mogao slobodno raspolagati i uporabiti ih za podmirivanje dijela prodajne cijene za kupnju poslovnog prostora koji je trebao poslužiti za potrebe općine i društvene namjene, tj. za rad mjesnih vijeća. Sud je ujedno uvažio da iz izvješća o obavljenim revizijama proračuna tužitelja za 1999.g. i 2000.g. ne proizlazi da bi kroz spomenutu kompenzaciju sredstva tužitelja bila trošena nenamjenski kao i činjenicu da knjigovodstveni servis koji je u relevantno vrijeme vodio knjigovodstvene poslove za tužitelja nakon izvršenih revizija nije bio upozoren na potrebu ispravljanja ikakvih nepravilnosti vezanih uz Izjavu o prijeboju.

Razmatrajući žalbene tvrdnje tuženika o plaćanju dijela kupoprodajne cijene prijebojem s komunalnim doprinosom koji tuženik duguje tužitelju, ovaj sud primjećuje da se i Ugovor o prodaji i Izjava o prijeboju izričito pozivaju na četiri upravna rješenja koja prileže spisu a donio ih je tužitelj a to su rješenja - Klasa: UP/I-363-03/98-22/31 Ur. broj: 2170-05- 01-1-98-3 od 19. svibnja 1998.g., Klasa: UP/I-363-03/98-22/35 Ur. broj: 2170-05-01-1-98-3 od 02. lipnja 1998.g., Klasa: UP/I-363-03/98-22/35 Ur. broj: 2170-05-01-1-98-8 od 28. prosinca 1998.g. te Klasa: UP/I-363-03/98-22/35 Ur. broj: 2170-05-01-1-98-8 od 28. prosinca 1998.g. Redom sva navedena rješenja nose nazive “Rješenja o priključivanju građevine na postojeću infrastrukturu“ a tužitelj ih je donio pozivom na odredbu čl. 26. ZKG-a. U tim rješenjima se određuje visina naknade koju je tuženik dužan platiti za stjecanje prava priključenja građevine na postojeće uređaje komunalne infrastrukture. U svim je navedenim rješenjima, između ostalog, određeno (u točki 3. ili 4. izreke) da će se po izvršenju isplate tužitelju izdati rješenja o komunalnom doprinosu.

Odredba čl. 26. ZKG-a, koja je bila u primjeni u relevantno vrijeme, između ostalog, propisuje da je vlasnik građevine dužan istu priključiti na komunalnu infrastrukturu pod uvjetima propisanim odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (st. 1.) te da vlasnik građevinskog zemljišta plaća troškove priključivanja građevinskog zemljišta na objekte i uređaje komunalne infrastrukture neposredno nositelju izvedbe priključka (st. 2.).

Dakle, cijeneći zakonski temelj donošenja predmetnih rješenja proizlazi da je istima odlučeno o obvezi tuženika iz odredbe čl. 26. ZKG-a da kao vlasnik građevine plati naknadu za priključivanje građevine na postojeću komunalnu infrastrukturu pa se ne bi radilo o rješenjima o komunalnom doprinosu jer je odlučeno da će se toj obvezi tuženika tek odlučiti po podmirivanju naknade za priključivanje građevine. Osim toga, kada se ima u vidu sadržaj predmetnih rješenja tada se može zaključiti da ista nemaju zakonom propisane obvezne elemente rješenja o komunalnom doprinosu, prvenstveno stoga što ne sadrže rok tužitelju kao jedinici lokalne samouprave za izgradnju komunalnog objekta ili uređaja sredstvima naplaćenog komunalnog doprinosa kao niti povrat uplaćenih sredstava ako jedinica lokalne samouprave ne izvrši svoju obvezu (čl. 24. st. 2. toč. 2. i 3. ZKG-a).

Stoga se prema stajalištu ovoga suda ne radi o rješenjima o komunalnom doprinosu (čl. 24. ZKG-a) kojima bi bilo odlučivano o osnovu i visini obveze tuženika na plaćanje komunalnog doprinosa (čl. 23. ičl. 25. ZKG-a) čija bi sredstva tuženik kao jedinica lokalne samouprave trebao namjenski trošiti za građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture odnosno javnih površina, nerazvstanih cesta, groblja i krematorija te javne rasvjete (čl. 22. st. 1. ZKG-a), kako to tvrdi tuženik u žalbi.

Radi navedenog nije postojala zakonska zabrana u pogledu toga da se dio prodajne cijene u iznosu od 284.254,30 kn za kupljeni prostor podmiri kroz kompenzaciju s naknadom za priključenje građevine na postojeće uređaje infrastrukture iz čl. 26. ZKG-a, radi čega je pravilan zaključak suda prvog stupnja da Ugovor o prodaji nije ništav u smislu odredbe čl. 103. st. 1. i 2. ZOO-a kao što iz istih razloga nije ništava niti Izjava o prijeboju, pa su utoliko neosnovane suprotne žalbene tvrdnje tuženika.

Žalbom tuženika se ne dovodi u sumnju daljnji zaključak prvostupanjskog suda da rok za ispunjenje tuženikove obveze na predaju u posjed kupljenog prostora iz Ugovora o prodaji nije bitni sastojak istog ugovora te da je tužitelj dopisom od 24. srpnja 2008.g., kojeg je tuženik prema stanju spisa sigurno primio uz tužbu dana 26. studenog 2008.g., ovome ostavio naknadni primjereni rok od 22 dana za ispunjenje obveze te da je taj rok je protekao 18. prosinca 2008.g. a da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu i kupljeni prostor predao u posjed tužitelju.

Stoga je osnovano pobijanom presudom utvrđeno da su istekom tog naknadnog primjerenog roka krajem prosinca 2008.g. nastupile iste posljedice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora odnosno ugovor se raskida po samom zakonu sukladno odredbi čl. 126. st. 3. u vezi s čl. 125. st. 1. ZOO/91 pri čemu primjenom pravila istovremenog ispunjenja iz odredbe čl. 122. st. 1. ZOO-a tužitelj nije bio dužan tuženiku ispuniti obvezu plaćanja ostatka prodajne cijene sve dok prostor ne bude predan njemu u posjed. Imajući u vidu odredbu čl. 132. ZOO/91 koja propisuje učinke raskida ugovora te u st. 2. propisuje da strana koja je djelomično izvršila ugovor ima pravo da joj se vrati ono što je dala, to je pravilno pobijanom presudom tuženiku naloženo da tužitelju vrati ono što je dao u djelomičnom izvršenju ugovora zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Tuženik u žalbi, kao što je to činio i tijekom postupka, ističe prigovor zastare smatrajući neprihvatljivim stajalište suda da niti nakon proteka roka od devet godina od dana zaključenja Ugovora o prodaji nije nastupila zastara iako da zakonodavac za obveznopravni zahtjev predviđa zastarni rok od tri godine. Žalbom se dalje tvrdi da nije razvidno od kada je sud utvrdio da su nastupili učinci raskida a sve imajući u vidu da sud zatezne kamate tužitelju dosuđuje od trenutka potpisivanja Izjave o prijeboju što tuženik smatra nezakonitim.

Pravilno je sud prvog stupnja kao neosnovan otklonio prigovor zastare s obrazloženjem koje je u svemu prihvatljivo ovome sudu. Pravo tražiti utvrđenje da je ugovor raskinut ne može prestati sve dok je ugovor na pravnoj snazi, a kako je do raskida predmetnog Ugovora od 04. svibnja 1999.g. došlo tek u prosincu 2008.g., koje utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, tada su nastupili i učinci raskida ugovora. Stoga je tužitelj tek tada mogao tražiti vraćanje danog u djelomičnom izvršavanju ugovora (isplatu) pa imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe onda treba zaključiti da nije nastupila zastara niti u pogledu novčane tražbine (čl. 371. ZOO/91).

U pogledu zakonske zatezne kamate treba reći da prema odredbi čl. 132. st. 5. ZOO/91 stranka koja vraća novac, u ovom slučaju tuženik, dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Zahtjev za isplatu zakonske zatezne dospijeva na naplatu kada i glavna tražbina, dakle u trenutku nastupanja učinaka raskida Ugovora o prodaji dok je početak tijeka kamate drugo pitanje. Sukladno odredbi čl. 132. st. 5. ZOO/91 tužitelju zatezna kamata pripada s početkom tijeka upravo kako mu je to sud prvog stupnja i dosudio od dana kada je tuženik primio isplate odnosno od dana 21. lipnja 1999.g. na iznos od 284.254,30 kn (isplata prijebojem Izjavom o prijeboju) te od dana 13. ožujka 2000.g. na iznos od 15.745,70 kn (isplata izvršena na žiro račun tuženika).

Odluka u odnosu na dosuđeni parnični trošak tužitelju temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12).

Radi svega obrazloženog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu sadržanom u točkama III. i V. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 01. travnja 2016. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivanka Maričić Orešković,v.r.

Za točnost otpravka-ovlašteni službenika

Marta Dujmović

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraćamo vam spis sa šest ( 6 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.