Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Gzz-9/2001 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court quashes lower court judgment for misapplying contract law regarding pension fund deposits.

Numero d'incarto Gzz-9/2001
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia accepted the Prosecutor's request for legal protection and quashed the final judgments of the County and Municipal Courts in Osijek. The lower courts had dismissed the plaintiff's claim for damages based on unjust enrichment, arguing the defendant bank acted as an agent without authority. The court ruled this reasoning was legally flawed because it failed to examine the specific conditions under Article 6 of the deposit agreement governing the return of pension funds to the pension payer. Consequently, the case was remanded to the first-instance court to determine whether the statutory prerequisites for returning funds were met before assessing liability.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Article 262 of the Obligations Act; Article 6 of the Deposit Agreement: The court must verify specific contractual prerequisites for returning deposited funds to the depositor before ruling on liability for unjust enrichment, rather than relying solely on the duration of non-withdrawal.

Parole chiave

Generato dall'IA
unjust enrichment deposit agreement contractual prerequisites pension fund return legal protection request remand for retrial obligations act

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 262 of the Obligations Act
Article 6 of the Deposit Agreement
Article 408 of the Code of Civil Procedure
Article 395 of the Code of Civil Procedure

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 9/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz O., kojega zastupa punomoćnik L. B., odvjetnik u O., protiv tuženika S. B. d.d. O. uz učestvovanje umješača na strani tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 19. rujna 2000. godine, br. DOG-549/00. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 15. lipnja 2000. godine, br. Gž-667/00., i presude Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2000. godine, br. P-1844/99., u sjednici održanoj dana 14. studenog 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. lipnja 2000. godine, br. Gž-667/00 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2000. godine, br. P-1844/99 i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 15. lipnja 2000. godine, br. Gž-667/00. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2000. godine, br. P-1844/99. kojom je suđeno:

"Tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

Tužena S. b. d.d. O. dužna je na ime naknade štete isplatiti tužitelju 31.390,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. rujna 1996. godine, pa do konačne isplate kao i naknaditi mu sav prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude pod prijetnjom ovrhe.

odbija se kao neosnovana.

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 800,00 kn (slovima: osamstokuna) u roku od 15 dana po pravomoćnosti odluke."

Protiv navedenih presuda Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti navodeći da je spomenutim presudama povrijeđeno procesno i materijalno pravo jer da su nižestupanjski sudovi ocijenili da se tužena ponašala kao poslovođa bez naloga te da nije postupala protupravno i da zato nije odgovorna za naknadu štete tužitelju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra navedenu ocjenu nižestupanjskih sudova pogrešnom navodeći da takva ocjena u ovoj pravnoj stvari nema nikakve niti činjenične niti pravne veze s ovim predmetom te nalazi da su nižestupanjski sudovi trebali primijeniti čl. 262. st. 1. i 2. ZOO i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev. Državni odvjetnik cijeni da je prema ugovoru o deponiranju sredstava na tekući račun koji je sklopljen između stranka 21. studenog 1979. godine, tužena obavezna tužitelju otvoriti tekući račun i da putem njega deponira novčana sredstva te da istima disponira isključivo prema nalogu tužitelja u granicama deponiranih sredstava.

Nadalje Državni odvjetnik smatra da ugovorni odnos između tužene banke i umješača ne utječe na pravni odnos između tužitelja i tužene i to zato što bi se tužena mogla temeljem toga ugovora osloboditi svoje eventualne odgovornosti za naknadu štete samo u slučaju ispunjenja uvjeta iz čl. 6. ugovora, te da tužena nije položila prijeporni iznos na tekući račun tužitelja, a da se ti uvjeti u ovoj pravnoj stvari nisu ostvarili.

Kako su, po tvrdnji Državnog odvjetnika, nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP), jer su razlozi protivni u predmetu izvedenih dokazima zbog čega da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a da je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, to Državni odvjetnik predlaže da sud zahtjev prihvati i pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Pravovremen, potpun i dopušten zahtjev za zaštitu zakonitosti prvostupanjski je sud primjenom čl. 390. st. 1. ZPP u svezi s čl. 408. spomenutog Zakona dostavio na odgovor tuženiku.

Tužiteljica u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti osporava osnovanost navoda sadržanih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti i predložio da sud zahtjev odbije kao neosnovan. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

U ovoj se pravnoj stvari radi o zahtjevu tužitelja za naknadu štete koja mu je, po tvrdnji tužitelja, nastala neovlaštenom isplatom od strane tužene, sredstva s tekućeg računa tužitelja, umješaču na strani tuženika.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj kao umirovljenik dao Zajednici mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske 21. studenog 1979. godine, ovlaštenje za prijenos mirovine na tekući račun kojim tužitelj ovlašćuje tadašnju Zajednicu mirovinsko-invalidskog osiguranja radnika Hrvatske da počev od 1. siječnja 1980. godine, tužiteljevu mirovinu svakog mjeseca prenosi u korist tekućeg računa br. 8017-11031 koji se vodi kod ranije K. i Š. O., članice U. Z., te da to ovlaštenje važi do opoziva primatelja mirovine ili u slučaju njegove smrti i do opoziva ovlaštenja može doći samo uz suglasnost banke kod koje se vodi tekući račun. - da je između tužitelja kao deponenta i tužene banke sklopljen 21. studenog 1979. godine, ugovor o deponiranju sredstava na tekući račun, s time da je čl. 1. Ugovorom banka preuzela obvezu otvoriti tekući račun tužitelja i na tekući račun deponirati sredstva kojima može disponirati prema tužiteljevom nalogu u granicama deponiranih sredstava, a tužitelj se obvezuje da će na tekući račun deponirati sredstva (neto mirovinu),

- da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme,

- da je uvidom u Ugovor o isplati mirovina zaključenog 5. travnja 1994. godine, između RF MIORH i tuženika utvrđeno je da je čl. 1. Ugovora dogovoreno da RF MIORH – isplatitelj mirovina povjerava tuženiku kao banci isplatu mirovina, mirovinskih i drugih primanja korisnicima mirovine koji su s bankom ugovorili štednju, da se čl. 3. istog U.– tuženik obvezala da će tromjesečno obavještavati isplatitelja mirovine o korisnicima mirovine kojima u posljednjih šest mjeseci nije obavljena isplata te da će odmah, po saznanju, međusobno izvijestiti o nastupu činjenice u svezi s isplatama mirovine uslijed kojih bi mogla nastati šteta bilo kojoj ugovornoj strani kao što su npr. smrt korisnika mirovine, raskid ugovora o štednji, ne preuzimanje mirovina, isplate neovlaštenoj osobi ili na temelju nevažeće punomoći i sl., ne preuzimanje mirovina, isplate neovlaštenoj osobi ili na temelju nevažeće punomoći i sl., čl. 6. dogovoreno je da se banka – tuženik obvezuje isplatitelju mirovine vratiti sredstva doznačena za isplatu koja se odnose na mirovine doznačene nakon smrti korisnika mirovine, dok u svim drugim slučajevima povrat će se obaviti nakon okončanja upravnog, sudskog ili drugog odgovarajućeg postupka u svezi s pravom korisnika mirovine na isplatu s tim što se banka obvezuje vratiti navedena sredstva isplatitelju mirovine s pripadajućom kamatom,

- da je dopisom od 31. srpnja 1996. godine, koji je RF MIORH uplatio tuženiku zatražen povrat iznosa salda sa tekućeg računa korisnika mirovina (između ostalih i za tužitelja) koji na tekućem računu duže vremena nisu imali promjena te je tuženik temeljem tog zahtjeva izvršio povrat mirovine sa tekućeg računa tužitelja – umješaču u iznosu od 31.390,59 kn.

Državni odvjetnik osnovano smatra da u takvoj činjeničnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni pravnog instituta poslovodstva bez naloga (čl. 220. do 224. Zakona o obveznim odnosima “Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 69/94 i 7/96 – dalje ZOO).

Ovo iz razloga što prema čl. 220. ZOO obavljanje tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje, te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

Tuženik isplatu u ovoj pravnoj stvari utuženog iznosa nije izvršio ni nezvano (bio je pozvan da izvrši isplatu od RF MIORH kao ugovorna stranka koja je s tuženikom sklopila ugovor o isplati mirovine) niti je isplatu izvršio u obavljanju tuđeg posla (tijekom postupka u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti tuženik je tvrdio da je: "Bila dužna temeljem tog ugovora isplatit mirovina postupiti na način na koji je u konkretnom slučaju i postupila vrativši iznose nepodignutih mirovina tužitelja", jer je isplatu izvršila kako sama navodi u ispunjenju ugovorne obveze iz ugovora o isplati mirovina.

Primjenjujući pravni institut poslovodstva bez naloga nižestupanjski su sudovi, dakle, pogrešno primijenili materijalno pravo.

Državni odvjetnik osnovano nalazi da se na razrješenje pravnih odnosa stranaka u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredba čl. 262. ZOO, u kojoj su propisana pravila o ispunjenju i posljedicama neispunjenja ugovornih obveza.

Člankom 1. Ugovora o deponiranju sredstava na tekući račun sklopljenog između tužitelja i tuženika tuženik (banka) se obvezala deponentu (tužitelju) otvoriti tekući račun i da putem njega deponira sredstva (neto mirovinu – čl. 2. Ugovora) i disponira prema nalogu deponenta u granicama deponiranih sredstava.

Iz navedene odredbe proizlazi da bi disponiranje sredstvima na tekućem računu mogao vršiti samo tužitelj koji, u ovom slučaju, nije dao dispoziciju tuženiku da RF MIORH vrati sredstva koja su bila deponirana na njegovom tekućem računu.

Međutim, kako je isplatitelj mirovina u ugovoru o isplati mirovina sklopljenog s bankom (tuženikom) kojoj je temeljem ugovora o isplati mirovina RF MIORH povjerio isplatu mirovine korisnicima mirovine preuzeo obvezu vraćanja sredstava doznačenih za isplatu mirovina pod pretpostavkama iz čl. 6. Ugovora to za ocjenu da li je banka bila dužna doznačena sredstva za isplatu mirovine tužitelju vratiti RF MIORH kao isplatitelju mirovina treba utvrditi da li su ispunjene pretpostavke iz čl. 6. navedenog ugovora.

Dakle, sve dok se ne utvrdi da li je tuženica po čl. 6. ugovora bila dužna vratiti sredstva isplatitelju mirovina ne može se ni ocijeniti da li postoji obveza banke da temeljem ugovora o deponiranju sredstava na tekući račun isplati tužitelju utuženi iznos. Pritom valja navesti da nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da bi za obvezu banke na povrat sredstava isplatitelju mirovina bilo dovoljna činjenica da tužitelj nije podizao sa tekućeg računa mirovinu preko 6 mjeseci jer takva obveza, po ocjeni ovog suda, ne proizlazi iz odredbe čl. 6. Ugovora.

Kako pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno da li su ispunjene pretpostavke iz čl. 6. Ugovora za povrat sredstava isplatitelju mirovine, a ta utvrđenja su potrebna za pravilnu primjenu materijalnog prava to iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti prihvaćen temeljem čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 395. st. 2. ZPP, i pobijane presude ukinute, te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi činjenice na koje je upozoren ovim rješenjem i nakon toga donijeti novu odluku.

U Zagrebu, 14. studenog 2001.

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.