Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-449/2006-5 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court partially allows appeal, increasing rape sentence and quashing robbery acquittal due to flawed fact-finding.

Numero d'incarto I Kž-449/2006-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially overturned the first-instance judgment regarding a defendant convicted of rape and robbery. The court found the first instance erred in fact-finding by accepting a witness's testimony about the defendant's state of mind without sufficient argumentation and ignoring contradictory evidence regarding the witness's credibility. Consequently, the conviction for rape was upheld but the sentence increased from six months to one year, while the acquittal for robbery was quashed and the case remanded for retrial before a new panel.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Articles 188, 218, 354, 57 of the Criminal Code; The Supreme Court may increase a sentence or quash an acquittal when the first instance court fails to provide adequate reasoning for its factual findings or ignores relevant evidence contradicting the established facts.

Parole chiave

Generato dall'IA
rape conviction robbery acquittal fact-finding error witness credibility sentencing increase remand for retrial Criminal Code

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 188 of the Criminal Code
Article 218 of the Criminal Code
Article 354 of the Criminal Procedure Code
Article 57 of the Criminal Code

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 449/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec kao predsjednice, te Lidije Grubić Radaković i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B. zbog kaznenih djela iz čl. 188 st. 1 i dr. KZ odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2006 godine, br. K-198/01, u sjednici održanoj 31. ožujka 2009 godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Odbija se žalba opt. D. B. kao neosnovana, a prihvaća žalba državnog odvjetnika, te se pobijana prvostupanjska presuda:

a) preinačuje u osuđujućem dijelu u odluci o kazni, te se opt. D. B. za kazneno djelo silovanja iz čl. 188 st. 1 KZ, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine,

b) ukida u oslobađajućem dijelu (kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ), te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženik D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 188 st. 1 KZ, te je uz primjenu čl. 57 KZ osuđen na kaznu zatvora u

I Kž 449/06-5

trajanju od šest mjeseci. Temeljem čl. 354 ZKP optuženik D. B. oslobođen je od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 218 st. 1 KZ.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženik D. B. osobno i putem branitelja M. U. odvjetnika iz Z. te državni odvjetnik.

U žalbi koju je podnio osobno, optuženik se žali u odnosu na osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U žalbi koju je podnio putem branitelja, optuženik se u odnosu na osuđujući dio presude žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i u osuđujućem dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Ujedno je u ovoj žalbi zatražio da njegov branitelj bude pozvan na sjednicu drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, no sjednica vijeća održana je u odsutnosti branitelja optuženika M. U. odvjetnika iz Z., koji nije pristupio unatoč uredno primljenom pozivu (čl. 374. st. 4. ZKP).

Državni odvjetnik se žali u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači osuđujući dio presude u odluci o kazni na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju, a prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

U pisanom očitovanju, kojeg je usmeno ponovio sjednici prisutan zamjenik Glavnog držanog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojko Vučković, predloženo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati u skladu sa žalbenim prijedlogom.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na osuđujući dio presude na žalbe optuženika i državnog odvjetnika.

Iako i u žalbi koju je podnio osobno i u žalbi koju je podnio putem branitelja, optuženik navodi da se žali zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, iz razloga obje žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom u žalbi koju je podnio putem branitelja, optuženik čak citira zakonski tekst bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, no u obrazloženju osporava ustvari sudačku ocjenu vjerodostojnosti provedenih dokaza i to prvenstveno iskaza oštećenika i zaključke suda na osnovi provedenih dokaza i rezultata dokaznog postupka.

I Kž 449/06-5

Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379 st. 1 t 11 ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nasuprot tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja temeljitom je analizom i ocjenom provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi.Osnovano je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećenika I. G. za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja. Naime, oštećenik je tijekom cijelog postupka dosljedno iskazivao o događaju koji je za njega bio, ne samo traumatičan nego i sasvim izuzetno ponižavajući do te mjere, da je priznanje proživljenog iziskivalo posebnu odlučnost uz nadvladavanje nelagode i straha. Stoga je vrlo logično i životno da je događaj prijavio tek nakon što je odlučio da sve ispriča najprije svojoj djevojci, a zatim roditeljima, koji su ga i nagovorili da ode na policiju i podnese kaznenu prijavu, a što ovi svjedoci svojim iskazima u potpunosti suglasno potvrđuju. Pritom je sasvim promašen prigovor optuženika u žalbi, da su iskazi roditelja oštećenika međusobno proturječni, te da su i u nesuglasju s iskazom oštećenika u tvrdnji o tome tko je i kada podnio kaznenu prijavu, jer je nedvojbeno da je u konačnici oštećenik morao podnijeti kaznenu prijavu, a osim toga ta činjenica sama za sebe, sasvim je nebitna u odnosu na odlučne činjenice o kojima su ovi svjedoci, svjedokinja D. Č. i oštećenik iskazivali suglasno i dosljedno.

Opravdano stoga, sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika, koju svojim iskazima nastoje potkrijepiti njegova supruga O. B. i prijateljica D. D., a čije iskaze je osnovano sud prvog stupnja ocijenio nevjerodostojnima. Naime, optuženik poričući djelo nastoji difamirati osobu oštećenika u čemu bi potvrdu takvim tvrdnjama trebale dati ove svjedokinje, koje nastoje tijekom postupka, intenzivirajući svoje opise ponašanja oštećenika pri susretu s O. B. i ranije, kao osobu sklonu aberativnom seksualnom ponašanju i zbog čijeg ponašanja se kod O. B. pojavio strah, a što je imalo za posljedicu da je O. B. sve ispričala svom suprugu, odnosno optuženiku. Takve tvrdnje ovih svjedokinja, sasvim su neuvjerljive, već s obzirom na činjenicu da je O. B. nazvala telefonom oštećenika i s njim i ugovorila sastanak, a nakon što joj je broj njegovog telefona dala D. D.. D. D. pak, iako iskazujući kako je s oštećenikom bila prethodno u vezi tri ili četiri mjeseca i pritom uočila njegovo navodno čudno seksualno ponašanje, o tome nije obavijestila prijateljicu, već štoviše ugovara njihov sastanak na koji i sama dolazi, da bi ih nakon kratkog vremena napustila, kako bi bili sami i nesmetani. Opravdano prvostupanjski sud zaključuje kako s obzirom na tu okolnost, a i činjenicu da se sve odvijalo u lokalu punom gostiju, ponašanje oštećenika kakvim ga opisuje svjedokinja O. B. gotovo je sasvim nemoguće, jer bi bilo sasvim sigurno uočeno od drugih gostiju lokala. Osim toga, tu valja imati u vidu da i sama svjedokinja O. B. ne osporava da je oštećenika upozorila na mogućnost nasilnog ponašanja svog supruga ukoliko bi se našao u situaciji da mu se osveti, a oštećenik navodi kako mu je i ispričala što se sve dogodilo nekim ljudima čije mu se postupci nisu svidjeli. Prema tome, nema dvojbe da su iskazi ovih svjedokinja isključivo u funkciji navoda u obrani optuženika, da je oštećenik bio taj koji se prilikom njihovog susreta čudno i nesuvislo ponašao, a nakon što mu je on prigovorio za ponašanje prema njegovoj supruzi.

Naprotiv, upravo okolnosti samog događaja, posebno činjenica da je optuženik bio ne samo inicijator susreta s oštećenikom po kojeg je došao automobilom i odvezao ga na

I Kž 449/06-5

skrovito i pusto mjesto ispod M. s. u A. B., ukazuje na istinitost tvrdnji oštećenika u opisu događaja. Kada se tome pridoda posredna potkrijepljenost iskaza oštećenika s iskazima svjedoka E. i R. G., te D. Č., onda je nebitna okolnost, nepostojanje materijalnih dokaza na koje upire žalba optuženika. Naime, sasvim je logično da nakon proteka više od tri dana od događaja, činjenice da je oštećenik nastojao skinuti prljavštinu sa svojih hlača i da prilikom prijave događaja više nije znao u koji se ručnik obrisao, te selektivnog i nepravodobnog odabira dokaza po policiji , tragovi više ili nisu postojali su bili neupotrebljivi za vještačenje.

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilnom je analizom i ocjenom obrane optuženika, te iskaza oštećenika i svjedoka našao u potpunosti dokazanim da je optuženik kritične zgode sačekao oštećenika i pozvao ga da uđe u auto, zatim ga odvezao na skrovito mjesto i zaprijetivši mu pištoljem naložio da mu izvrši felatio, što je ovaj u strahu za život i učinio, pa se u njegovom činu stječu sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 188 st. 1 KZ.

Također nije u pravu optuženik kada navodi da je izrečena kazna, unatoč primjeni odredbe o ublažavanju, prestroga iz razloga što sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio kao olakotnu okolnost činjenicu drskog i nepristojnog ponašanja prema supruzi optuženika. Naprotiv, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da u ovom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe o ublažavanju kazne, već da ponašanje optuženika i njegov odnos prema djelu zahtijevaju jasnu osudu. Naime, nema dvojbe da je optuženik isplanirao vlastito ponašanje i učin djela, iskazavši pri njegovom počinjenju izuzetno visok stupanj riješenosti da žrtvu ponizi u najvećoj mogućoj mjeri, što njegovo, po svemu sudeći agresivno ponašanje spram okoline, čini u znatnoj mjeri društveno opasnim. Stoga je valjalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženiku za ovo kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, izrečena kazna ukazuje se primjerenom navedenim okolnostima i težini djela, pa je njenim izricanjem moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

U odnosu na oslobađajući dio presude na žalbu državnog odvjetnika.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je u dijelu presude u kojem je optuženik D. B. oslobođen od optužbe za kazneno djelo iz čl. 218 st. 1 KZ, činjenično stanje za sada pogrešno utvrđeno.

Naime, nije sporno da je optuženik u vrijeme događaja bio u zgradi u kojoj je oštećenik brutalno napadnut i nad kojim je počinjeno razbojstvo, a također nema dvojbe da je optuženik inače vrlo često dolazio kod B. A. koji je u istoj zgradi susjed oštećenika Ž. B., pa je za pretpostaviti da je susjedima moglo biti poznato da je oštećenik vlasnik mjenjačnice, no na tu okolnost svjedoci s izuzetkom oštećenika nisu ispitani. Nadalje, policijski djelatnik K. V. koji se nalazio u garaži i nakon dojave o razbojništvu započeo s osiguranjem mjesta događaja, legitimirao je B. A. na njegovo inzistiranje prilikom izlaska iz lifta, dok za optuženika nije zabilježen podatak o uzimanju osobnih podataka, pri čemu svjedok K. V. ni u jednom od svoja dva iskaza ne govori o tome da bi taj drugi mladić koji nije legitimiran, bio upravo optuženik. Ovaj svjedok čiji iskaz sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća, također ne iskazuje da između dvojice mladića koji su kraj njega protrčali, nije prepoznao optuženika,

I Kž 449/06-5

već da uopće nije bio u mogućnosti vidjeti njihova lica, no pritom je decidiran u tvrdnji da je vidio svjedoka M. P. koji je dolazio prema njemu iz pravca ulične rasvjete. Prema tome, upravo ovaj svjedok potvrđuje prisutnost svjedoka M. P. na mjestu za koje on tvrdi da je neposredno prije, vidio optuženika kako trči iz pravca kuće, no sud prvog stupnja taj dio iskaza svjedoka K. V. sasvim zanemaruje pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. P.. To posebno iz razloga, što svjedok M. P. tijekom cijelog postupka dosljedno tvrdi, da je jedan od mladića koji su se udaljavali od zgrade u kojoj je napadnut oštećenik bio optuženik, kojeg je tada vidio prvi puta i zatim prepoznao na policiji, što samo za sebe i uz činjenicu da se je zaista i nalazio na mjestu za koje tvrdi da je vidio optuženika, jer to proizlazi iz iskaza K. V., upućuje na vjerodostojnost njegovog iskaza.

Sud prvog stupnja međutim, uopće na taj način ne analizira i ocjenjuje iskaz svjedoka M. P., već se povodi za obranom optuženika čiju tvrdnju da je svjedok M. P. alkoholičar koji je uvijek pijan, potvrđuje samo svjedok S. F. čiji iskaz je već sam po sebi upitan, a i u konfrontaciji s iskazom svjedoka Z. Đ., policijskog djelatnika koji je obavio radnju prepoznavanja. Naime, sud prvog stupnja ne dajući dovoljno argumenata, vjeruje iskazu svjedoka S. F. koji tvrdi da je svjedok M. P. kod obavljanja radnje prepoznavanja bio u pijanom stanju, iako uopće u konkretnom slučaju nije bio ovlaštena službena osoba, pa prema tome radnji prepoznavanja uopće nije bio prisutan. Čak štoviše, svjedok Z. Đ. kao ovlaštena službena osoba koja je obavljala radnju prepoznavanja s navedenim svjedokom, tvrdeći da se nikada ova pred istražna radnja ne obavlja s osobama u alkoholiziranom stanju, navodi da uopće ne zna kakvu bi ulogu pritom trebao imati S. F. kojem tu nije niti moglo biti mjesto. Pored činjenice da nitko od drugih ispitanih svjedoka, od kojih nekolicina njih poznaje svjedoka M. P. nije potvrdio navod u obrani optuženika o navodnom alkoholizmu ovog svjedoka, sud prvog stupnja propustio je ove iskaze ocijeniti i kroz činjenicu da policijski djelatnik K. V. uopće ne govori o tome da bi prilikom susreta uočio nešto neobično u ponašanju M. P. koji mu je rekao kako je vidio mladiće koji su trčali iz pravca kuće. Na taj način se stječe dojam da optuženik takvom obranom želi difamacijom osobe svjedoka, učiniti njegov iskaz nevjerodostojnim, što sud prvog stupnja olako prihvaća, iako istaknuti dokazi u međusobnoj povezanosti ukazuju na suprotno.

Nadalje, prvostupanjski sud svoju ocjenu o nevjerodostojnosti iskaza svjedoka M. P. temelji i na činjenici da je ovaj svjedok najprije porekao da je nakon događaja bio u stanu B. A., da bi zatim priznao tu činjenicu, iako je ostalo nejasno zbog čega bi to bila odlučna činjenica za ocjenu istinitosti njegovo iskaza. To tim više, što iz iskaza B. A. jasno ne proizlazi da bi ga M. P. s bilo čime ucjenjivao, a izričito iskazuje da pritom nije tražio nikakav novac. Osim toga, nejasan je ostao razlog za, po svemu sudeći nespornu činjenicu, da je tom prilikom B. A. vadio obiteljske albume sa slikama na kojima je optuženik i inzistirao na tome da ih svjedok pogleda, pri čemu se u prvostupanjskoj presudi ne spominje dio iskaza svjedoka M. P. u kojem on tvrdi da ga je upravo radi dogovora u stan pozvao B. A. preko svoje supruge, koja na tu okolnost uopće nije ispitana. Naime, inzistiranje na pokazivanju fotografija na kojima je optuženik, ukazuje prije na istinitost iskaza svjedoka M. P. zbog cjelokupnog konteksta događaja, nego na vjerodostojnost iskaza svjedoka B. A. zbog nerazumljivosti i nelogičnosti objašnjenja razloga i svrhe boravka M. P. u njegovom stanu.

Stoga je za sada zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i prvostupanjsku presudu u njenom oslobađajućem dijelu ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i to pred potpuno izmijenjeno vijeće.

I Kž 449/06-5

U ponovljenom suđenju, sud prvog stupnja će, nakon što ponovno provede sve provedene dokaze, a po potrebi i nove, njihovom savjesnom analizom i ocjenom ispraviti će propuste na koje je ukazano ovim rješenjem, te na taj način potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje i izvesti valjane zaključke, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

U Zagrebu, 31. ožujka 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Hajrija Novoselec, v.r.