Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-975/2005-9 Generato dall'IA

Criminal appeal partially allowed; conviction for incest and child molestation upheld but sentence increased to five years.

Numero d'incarto I Kž-975/2005-9
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially allowed the appeal, overturning the first-instance charge of child molestation but upholding the conviction for incest. The court found that acts occurring between 1995 and 1997 fell under the old Criminal Code, which did not classify those specific acts as child molestation, leading to the dismissal of that charge. However, the court increased the sentence from five to six years total because the prosecution correctly argued that aggravating circumstances outweighed mitigating factors like the defendant's veteran status.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 19. st. 1. al. 5. i čl. 20. st. 6. KZ; čl. 353. toč. 6. ZKP: When the law in force at the time of the offense is less severe than the new law, the principle of non-retroactivity applies, requiring the dismissal of charges under the new law if the acts do not fit its definition.

Parole chiave

Generato dall'IA
principle of non-retroactivity lex mitior statute of limitations child molestation incest conviction sentencing aggravation criminal code application

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 19. st. 1. al. 5. KZ
čl. 20. st. 6. KZ
i čl. 20. st. 6. KZ za kazneno djelo iz čl.
čl. 353. toč. 6. ZKP
čl. 122. st. 1. ZKP
Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove vještačenja 17.490,00 kuna te paušalnu svotu 2.000,00 kuna.
čl. 390. st. 1. ZKP
čl. 387. ZKP
i čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 975/05-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak Bosanac i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. B., zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 3. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 12. srpnja 2005. godine broj K-81/03, u sjednici održanoj dana 13. rujna 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića i branitelja optuženika V. V., odvjetnika iz O.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi opt. B. B. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. B. B. radnjama za koje je proglašen krivim u izreci prvostupanjske presude počinio krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala, obljube s djetetom iz čl. 83. st. 2. KZRH ("Narodne novine" broj 32/93, 38/93, 28/96 i 30/96; u nastavku: KZRH) i krivično djelo protiv braka porodice i omladine, rodoskvrnućem iz čl. 93. KZRH te se

protiv opt. B. B. (ostali osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

temeljem čl. 353. toč. 6. Z. o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02; u nastavku: ZKP)

o d b i j a o p t u ž b a

da bi:

u vremenskom razdoblju od početka 1995. godine do kraja 1997. godine u O. i u motelu u S. sa svojom kćerkom ošt. M. B. (rođ. 29. prosinca 1984.godine) izvršio više spolnih odnosa,

dakle, da bi izvršio obljubu sa rođakom po krvi u pravoj liniji

I Kž 975/05-9

pa da bi time počinio krivično djelo protiv braka, porodice i omladine, rodoskvrnućem iz čl. 93. KZRH.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I. i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i opt. B. B. se temeljem čl. 83 st. 2. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

III. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. B. B. proglašen je krivim zbog kaznenih djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. KZ i rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 3. KZ, te mu je temeljem čl. 192. st. 3. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a temeljem čl. 198. st. 1. i 3. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je temeljem čl. 60. st. 2. toč. c KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove vještačenja 17.490,00 kuna te paušalnu svotu 2.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženik osudi na strožu kaznu.

Žali se i optuženik po braniteljima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda odvjetnika V.

V. i P. J. iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je stavio prijedlog da o sjednici vijeća bude obaviješten branitelj optuženika.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je temeljem čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je u svom pismenom mišljenju predložio da se žalba optuženika odbije, a prihvati žalba državnog odvjetnika.

Na zahtjev optuženika, temeljem čl. 374. st. 1. ZKP, o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je izviješten branitelj optuženika V. V., odvjetnik iz O., koji je sjednici vijeća prisustvovao.

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana.

I Kž 975/05-9

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba Zakona o kaznenom postupku iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP (pogrešno naznačeno u žalbi kao čl. 384. st. 1. toč. 11. ZKP), odnosno da je izreka presude nerazumljiva i da su razlozi u presudi nejasni.

Opis terećenih kaznenih djela u izreci presude jasan je i određen i nema nikakvih nerazumljivosti i nejasnoća te sadrži sve bitne elemente presuđenih kaznenih djela. Optuženik je proglašen krivim što je koristio svoju ulogu i položaj oca i time ovisnost malodobne oštećenice prema njemu, uz činjenicu njezine niske životne dobi radi ostvarenja više potpunih spolnih odnošaja. Time je on zlouporabio svoj položaj oca kako bi obavio obljubu sa kćerkom koja je tempore criminis bila dijete. Prisila koja se spominje u opisu djela vezana je za status i ulogu oca i ovisnost koju je oštećenica prema njemu osjećala, prema tome ne radi se o onoj vrsti prisile koja se traži kod drugih oblika ove vrste kaznenih djela spolne zlostave, pa u tom smislu nema nikakvih nejasnoća. Odnos između optuženika i oštećenice, uslijed kojega je ona osjećala strah i ovisnost više je nego očit zbog njezine dobi u optuženom razdoblju, te srodstva i uloge koju je optuženik kao otac imao, a kako je pobliže naznačeno u izreci pobijane presude.

Nadalje, u pogledu žalbene tvrdnje da su razlozi u presudi nejasni, treba istaći da je prvostupanjski je sud vrlo detaljno analizirao dokazni postupak, korektno i vjerno prenio sadržaje dokaza te ih cjelovito i savjesno vrednovao o čemu je dao jasne razloge, a nakon toga je izveo zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Osim toga, prvostupanjski sud je upravo u odnosu na elemente iz opisa djela dao razloge za svoja utvrđenja i zaključke u pobijanoj presudi, pa nije ostvarena žalbom istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti one povrede odredaba kaznenog postupka na koje je ovaj drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, sukladno čl. 379. st. 1. toč.1. ZKP.

Optuženik nije zadovoljan utvrđenjima suda prvog stupnja glede odlučnih činjenica, smatra da su zaključci izvedeni pogrešno, štoviše smatra da je preuranjen zaključak o dokazanosti terećenih kaznenih djela bez dokaza koje je obrana u postupku predlagala, a u čemu vidi i činjenično stanje nepotpuno utvrđenim.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i da nije bilo potrebe provoditi druge dokaze pa ni one na koje se žalba poziva.

Naime, prema provedenim dokazima razvidno je da o optuženim događajima saznanja imaju jedino optuženik i oštećenica M. B., dok ostali svjedoci, kako ispitani u postupku, tako i oni koje je predlagala obrana i koji se spominju u žalbi, imaju saznanja samo kao posredni svjedoci. Međutim, kada se uzme u obzir i analizira iskaz oštećenice, koja je k tome bila podvrgnuta psihološkom i psihijatrijskom vještačenju, te komparira njezin iskaz sa tri svjedoka po čuvenju i ostalim provedenim dokazima, tada je cjelokupni izvedeni dokazni materijal dostatan za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženika i to upravo na način kako ga je vrednovao sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

Ošt. M. B. je u vrijeme iskazivanja u istražnom postupku imala 18 godina, a na glavnoj raspravi je imala sa navršenih 20 godina. Dakle, radi se o odrasloj i dovoljno zreloj osobi, sposobnoj davati relevantan iskaz u kaznenom postupku. Provedena dva psihologijska i psihijatrijsko vještačenje samo su dodatno pružila pomoć prvostupanjskom sudu kod

I Kž 975/05-9

valorizacije njezinog iskaza, odnosno otklonile mogućnost postojanja bilo kakve patologije u njezinoj ličnosti koja bi mogla dovesti u pitanje vjerodostojnost njenog iskazivanja. Dakle, ne radi se o pogrešnom i nepotrebnom utvrđivanju činjenica kako to tvrdi žalba, jer je vještačenjem upotpunjena slika o oštećenici kao osobi koja je u terećeno vrijeme seksualno zlostavljana.

Iskaz oštećenice po prvostupanjskom sudu pozitivno je ocijenjen jer je vrednovan u korelaciji sa ostalim dokazima. Tako je analizom iskaza svjedoka M. P. i S. L., utvrđeno da su kao njezine kolegice imale saznanja o seksualnoj zlostavi po optuženiku. Poglavito je značajan iskaz svjedokinje S. M., jer se upravo njoj kao psihologu - stručnoj osobi Centra za mir i nenasilje oštećenica obratila kada se više nije mogla sama nositi sa teretom traume. Svjedokinja S. M. je decidirano u iskazu navela da je provjeravala navode oštećenice na način da je u telefonskom razgovoru sa ujnom oštećenice ova potvrdila da ima saznanja o seksualnim odnosima oštećenice i optuženika.

U kontekstu i ocjenom ovih dokaza nepotrebnim je bilo provoditi dokaze koje je predlagala obrana, na okolnost strukture ličnosti oštećenice i njezinog ponašanje u okviru uže i šire socijalne sredine u vrijeme inkriminiranih događaja. Problemi ponašanja koji su nesporno tada bili prisutni kod oštećenice ona ne negira, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka psihijatra oni se podudaraju sa vremenom psihotraumatizacije koja je posljedica radnji optuženika. Također nije sporno da je oštećenica željela živjeti kod oca usprkos seksualne zlostave, a objašnjenje za takav odnos prema optuženiku dano je u nalazu i mišljenju vještaka dr. I. P.. Naime, oštećenica je prva seksualna iskustva stekla s ocem u dobi od nepunih jedanaest pa do trinaest godina, dok još nije imala razvijen stav prema seksualnosti, pa je bilo potrebno da prođe neko vrijeme da shvati što se uistinu događa, da je bila žrtva dakle, kasno prijavljivanje kaznenih djela rezultat je procesa sazrijevanja i razvijanja svijesti o sebi kao žrtvi. Ovaj zaključak vještaka ne samo da je stručan već je životno uvjerljiv i logičan, obzirom na uvjete odrastanja uz majku koja se pokazala neprimjerenim roditeljem, zanemarujući potrebe svog djeteta, te oca-optuženika koji je ipak zadovoljavao njezine osnovne materijalne potrebe i potrebe smještaja.

Dakle, cjelina provedenih dokaza i po ocjeni ovog suda drugog stupnja u cijelosti potvrđuju iskaz oštećenice M. B. kao jasan i dosljedan u svim bitnim elementima djela, ona ustraje tijekom postupka u opisivanju seksualne zlostave, ponavlja da je to bilo u tri navrata, opisuje mjesta gdje se sve zbivalo, a odstupanja koja se mogu pronaći u njezinom iskazu, kako je i prvostupanjski sud pravilno vrednovao, nisu bitna niti dovode u pitanje vjerodostojnost u iskazivanju. I u ovome segmentu zaključak u pobijanoj presudi rezultat je svestrane ocjene dokaza, poglavito prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka psihologa prof. L. B.. Vještakinja uočava da je kod oštećenice prisutna izvjesna dezorijentacija, te su određene „rupe u pamćenju“ posljedica proteka vremena i stila življenja naizmjence sa jednim i drugim roditeljem, mijenjanja mjesta boravka, što sigurno ima za posljedicu nebitnu nepreciznost u opisivanju vremena i mjesta događaja. Međutim, oštećenica se uvijek jednako sjeća traumatskih situacija (okruženja i radnji koje optuženik poduzima) i u tom segmentu je njeno iskazivanje jednako dosljedno i ustrajno. Stoga nije u pravu žalba da je sud prvog stupnja nekritički u cijelosti povjerovao iskazu oštećenice, već je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik ostvario bitna obilježja opisanih kaznenih djela.

I Kž 975/05-9

Nadalje, žalba neosnovano tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer da je u konkretnom slučaju isključen idealni stjecaj kaznenih djela rodoskvrnuća i spolnog odnošaja s djetetom. Naime, i u situaciji kada je svojstvo oca bitan element za opstojnost oba kaznena djela te su i terećene radnje sastavni dio bića oba djela neće se raditi o tzv. prividnom već o idealnom stjecaju ova dva kaznena djela, jer se kod kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom (obljube s djetetom) štiti spolna sloboda i spolno ćudoređe, dok je kod kaznenog djela rodoskvrnuća, uz zaštitu spolnosti, posebni zaštitni objekt srodnički odnos između počinitelja i žrtve.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud je ustanovio da je u pobijanoj presudi pogrešno na štetu optuženika primijenjen kazneni zakon kod pravne oznake djela. Tako je sud prvog stupnja zanemario potrebu primjene zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, odnosno ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela izmijeni, primijeniti će se zakon koji je blaži za počinitelja.

U konkretnom slučaju kaznene radnje traju od početka 1995. godine do kraja 1997. godine, dakle trebalo je primijeniti odredbe Krivičnog zakona Republike Hrvatske, jer je taj zakon bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela, a novi zakon nije blaži za počinitelja.

U odnosu na kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom, uspoređujući propisane kazne, radi se o istom zakonodavnom okviru, jer je i po KZ RH (krivično djelo obljuba s djetetom) i po KZ za ovo kazneno djelo bila propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, ali je novi Kazneni zakon znatno proširio kriminalnu zonu. Tako je neopravdano državni odvjetnik, a potom i prvostupanjski sud radnje izjednačene spolnom odnošaju sadržane u opisu djela unio u pravni opis i oznaku kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ, iako te iste radnje u optuženo vrijeme nisu ulazile u okvir bića kaznenog djela obljube s djetetom, pa su jedino mogle biti cijenjene kod odluke o kazni kao okolnosti počinjenja djela.

Što se tiče kaznenog djela rodoskvrnuća, državni odvjetnik je postupanje optuženika pravno označio po Kaznenom zakonu, i to stavljajući mu na teret teži, kvalificirani oblik ovog kaznenog djela iz čl. 198. st. 3. KZ za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina. Međutim, KZ RH koji je na snazi u vrijeme počinjenja djela u čl. 93. propisao je i sankcionirao samo osnovni oblik kaznenog djela rodoskvrnuća za koje je po istoj odredbi propisana kazna zatvora do tri godine. Stoga nije bilo mjesta primjeni Kaznenog zakona koji je za optuženika stroži te je trebalo po službenoj dužnosti izmijeniti pravnu oznaku kaznenih djela, a budući je sukladno čl. 19. st. 1. al. 5. i čl. 20. st. 6. KZ za kazneno djelo iz čl. 93. KZ RH protekom šest godina od djela nastupila apsolutna zastara kaznenog progona valjalo je za to kazneno djelo optužbu odbiti kako je odlučeno u toč. I. ove presude.

U uvodu žalbe optuženik pobija presudu i zbog odluke o kazni, no posebno ne obrazlaže ovaj žalbeni osnov, dok državni odvjetnik smatra da su olakotne okolnosti precijenjene, a otegotne da su potcijenjene.

Razmotrivši žalbe stranaka zbog odluke o kazni , kao i uslijed odluke pod toč. I., ovaj sud drugog stupnja nalazi opravdanom tvrdnju državnog odvjetnika da kod odmjeravanja kazne otegotne okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri vrednovane. Unatoč ispravno utvrđenih olakotnih okolnosti (sudjelovanja u Domovinskom ratu, višestrukih odlikovanja i statusa

I Kž 975/05-9

ratnog vojnog invalida), upornost u kriminalnoj aktivnosti, visoki stupanj krivnje, posljedice koje nužno pogađaju žrtvu upravo kod ove vrste kaznenih djela i specijalni povrat optuženika opravdavaju izricanje strože kazne, te je kazna zatvora u trajanju od pet godina primjerena ličnosti optuženika, karakteru i težini djela i njome će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja. U ovu kaznu biti će potrebno optuženiku, nakon pribavljanja relevantnih podataka, sukladno čl. 158. st. 2. ZKP, uračunati vrijeme provedeno u pritvoru.

Slijedom navedenog, temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. rujna 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.