Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-1630/2012-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal; employer failed to consult union rep and lacked economic grounds for dismissal.

Numero d'incarto Revr-1630/2012-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling that declared a dismissal invalid. The employer failed to consult the trade union representative before terminating the employee's contract and could not substantiate the economic reasons cited for the termination. Consequently, the court upheld the lower courts' decision that the dismissal was unlawful due to procedural defects and lack of justification.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 118. ZR; čl. 133. st. 4. i 5. ZR; čl. 149. ZR; čl. 393. ZPP: An employer must consult the trade union representative when dismissing an employee whose contract has been transferred, and a dismissal based on vague economic grounds without specific justification is unlawful.

Parole chiave

Generato dall'IA
labor contract transfer unlawful dismissal trade union consultation economic grounds dismissal Croatian Labor Law collective agreement invalidation employee rights protection

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 118. ZR
Kako novi poslodavac nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, to je isti postupio protivno odredbi čl. 118. ZR i čl.
čl. 133. st. 12. Zakona o radu
temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.
čl. 133. st. 4. i 5. ZR
Činjenica da li je prvotuženik znao tko obavlja funkciju sindikalnog povjerenik ili ne, irelevantna glede prava radnika čiji su ugovori preneseni na novog poslodavca (čl. 133. st. 4. i 5. ZR).
čl. 149. ZR
ZR i čl. 149. ZR pa su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je iz navedenog razloga odluka o otkazu ugovora o radu ništetna.
čl. 393. ZPP
Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je u preostalom dijelu valjalo reviziju prvotuženika odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1630/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. T. iz P., kojeg zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica u P., protiv prvotuženika G. I. N. d.o.o. P., te drugotuženika G. I. d.o.o. P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i dr., odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola br. Gž-139/12-2 od 10. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola br. P-894/11-10 od 9. rujna 2011., u sjednici vijeća 9. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola br. Gž-139/12-2 od 10. travnja 2012. odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola br. P-894/11-10 od 9. rujna 2011., u izreci pod točkama. I., II. i IV. prvostupanjske presude, u odnosu na tog tuženika.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli – Pola br. Gž-139/12-2 od 10. travnja 2012. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola br. P-894/11-10 od 9. rujna 2011. u izreci pod točkom III., a kojom je utvrđeno da je ništetna odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. Pula broj 6-1/2-2010 od 1. ožujka 2010., kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužitelju T. K. nedopušten te se poništava odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. od 01.03.2010. kojim se otkazuje ugovor o radu tužitelju s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/87-2010.

II. Utvrđuje se da je i dalje na snazi ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme broj 68/2008 od 20. veljače 2008. sklopljen između tužitelja T. K. i 2.tuženika G. I. d.o.o. P., a preuzet po prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj 6-1/1-2010. od 01.03.2010.

III. Utvrđuje se da je ništetna odluka prvotuženika G. I. n. d.o.o. P. broj 6-1/2-2010 od 1. ožujka 2010. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

IV. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno isplate tužitelju bruto iznos od 1.863,72 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena tekućoj od 11. ožujka 2010. do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno naknade tužitelju prouzročeni trošak postupka u iznosu od 3.075,00 kuna, u roku od 8 dana."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba prvotuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja prvotuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava, počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja u drugostupanjskom postupku, uz prijedlog da se revizija prihvati i da se drugostupanjska presuda preinači na način da se žalba prvotuženika prihvati i da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija prvotuženika nije osnovana u dijelu kojim se pobijaju odluke nižestupanjskih sudova kojima je utvrđena nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu, uz utvrđenje da je i dalje na snazi prijašnji ugovor o radu, zatim kojim je naložena isplata iznosa od 1.863,72 kn, te u dijelu kojim je naložena isplata parničnog troška, dok je nedopuštena u odnosu na dio presude kojim je utvrđeno da je ništetna odluka prvotuženika o otkazivanju kolektivnog ugovora drugotuženika.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP stranke mogu reviziju podnijeti protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

Obzirom na tu činjenicu, te činjenicu da prvotuženik u ovom slučaju nije podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, dakle izvanrednu reviziju, po shvaćanju ovoga suda revizija tuženika nije dopuštena u dijelu gdje je utvrđeno da je ništetna odluka prvotuženika br. 6-1/2- 2010 od 1. ožujka 2010. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika čija se primjena kod prvotuženika temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu. Naime, u tom dijelu se ne radi o sporu kod kojeg bi bila dopuštena revizija prema čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, već o sporu na utvrđenje ništetnosti, pa je u tom dijelu mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je naznačena u tužbi. Kako u tužbi, a niti tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđena vrijednost predmeta spora, to je vrijednost spora prema odredbi čl. 40. st. 5. ZPP 50.000,00 kn, pa kako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, to je u tom dijelu revizija prvotuženika nedopuštena, radi čega je valjalo rješenje odbaciti reviziju prvotuženika primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

U preostalom dijelu, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

Iako prvotuženik u reviziji ukazuje da je sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena navedena povreda, jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoje proturječnosti između razloga presude i provedenih dokaza, odnosno obrazloženja prvostupanjskog suda.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod drugotuženika na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu urednik reporter,

- da je Uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela odluku kojom se utvrđuje da su ugovori o radu radnika drugotuženika navedeni u popisu te odluke preneseni prvotuženiku, kao novom poslodavcu, te je istom odlukom utvrđeno da se na radnike čiji su ugovori o radu preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor drugotuženika, sve pozivom na odredbu čl. 133. st. 12. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, dalje: ZR),

- da je Uprava prvotuženika istog dana, kada je donijeta odluka o prenošenju ugovora o radu, donijela odluku kojom se tužitelju otkazuje ugovor o radu zbog gospodarskih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora, time da se izmjena odnosi na smanjenje plaće,

- da je tužitelj protiv te odluke pravodobno zatražio zaštitu kod prvotuženika,

- da je Uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela i odluku kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika,

- da kod drugotuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće, već je funkciju sindikalnog povjerenika za novinare obavljao B. Ž., a za grafičare D. K., time da ugovor za D. K. nije preuzet od strane prvotuženika, dok je ugovor o radu B. Ž. preuzet,

- da je prvotuženik bio registriran kao pravni subjekt, ali da do 1. ožujka 2010. nije poslovao, osim sporadično s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta,

- da su prvotuženiku u času preuzimanja radnika bila poznate sve financijske obveze iz ugovora o radu koji su preuzeti, odnosno cjelokupna financijska situacija drugotuženika.

Na temelju tih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbe Zakona o radu, kao i odredbe Kolektivnog ugovora, kada su zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan. Revident i u reviziji ponavlja da se na konkretni slučaj ne može primijeniti odredba čl. 133. st. 12. ZR. Naime, tom odredbom je propisano ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koje je preneseno, sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca. Revident smatra da se ta odredba može primijeniti jedno ako s jednog poslodavca na drugog statusnom promjenom ili pravnim poslom dođe do prijenosa poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, a čega prema mišljenju prvotuženika, u konkretnom slučaju nije bilo.

Suprotno tvrdnjama revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi u ovom slučaju primijenili odredbu čl. 133. ZR, pri čemu valja naglasiti da se i sam prvotuženik, prilikom donošenja odluke o preuzimanju ugovora o radu, pozvao na odredbu čl. 133. st. 12. ZR. Stoga navodi revizije u kojima prvotuženik ističe da se u ovom slučaju ne može primijeniti čl. 133. ZR, za ovaj sud su neprihvatljivi.

Kako je prvotuženik prilikom preuzimanja ugovora o radu tužitelja jasno naveo da se na tužitelja primjenjuje odredba čl. 133. ZR, tj. da se na njezina prava primjenjuje kolektivni ugovor koji je bio sklopljen kod drugotuženika, pa tvrdnje prvotuženika da nije došlo do prijenosa gospodarske djelatnosti ili dijela te djelatnosti nisu osnovane, to tim više što je očito da je do prijenosa ugovora o radu došlo nakon sklapanja pravnog posla - Ugovora o prodaji imovine i prijenosu prava od 1. veljače 2010. između prvo i drugotuženika.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju ugovora o radu kakav u vidu ima odredba čl. 133. ZR, time da je tom odredbom propisano prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca, ali i zaštita prava preuzetih radnika kod novog poslodavca.

Kod toga je osnovno načelo da radnik čiji je ugovor prenesen zadržava sva prava iz radnoga odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (čl. 133. st. 2. ZR), a novi poslodavac preuzima ugovore o radu s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu (st. 3. istog članka).

Isto tako i radničko vijeće ako je utemeljeno nastavlja s radom do isteka mandata, a ako to nije moguće, kada staro radničko vijeće na zadržava svoju samostalnost, tada radnici čiji su ugovori preneseni na novog poslodavca imaju pravo na zastupljenost do izbora novog radničkog vijeća (čl. 133. st. 10. i 11. ZR).

Novi poslodavac, u konkretnom slučaju prvotuženik, prema odredbi čl. 133. st. 12. ZR preuzima i kolektivni ugovor koji je bio sklopljen kod ranijeg poslodavca, do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana od dana preuzimanja.

Prvotuženik je istog dana 1. ožujka 2010., kada je preuzeo ugovor o radu tužitelja, otkazao Kolektivni ugovor, otkazao raniji ugovor o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora, a čime je postupio protivno gore navedenim odredbama čl. 133. ZR, koje odredbe predstavljaju prisilne zakonske norme.

Pravilno nižestupanjski sudovi navode da se na otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora primjenjuju odredbe o otkazu, pa time i odredba o obvezi savjetovanja prije donošenja namjeravane odluke (čl. 149. st. 1. i 3. toč. 2. ZR). Kako kod ranijeg poslodavca, drugotuženika, nije bilo utemeljeno radničko vijeće, već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik B. Ž. sukladno odredbi čl. 152. st.3. ZR, to je isti, budući je i njegov ugovor o radu preuzet od strane prvotuženika, nastavio obavljati te poslove i kod prvotuženika, pa je prvotuženik bio dužan s njim provesti savjetovanje pri donošenja odluke o namjeravanoj odluci o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu. Činjenica da li je prvotuženik znao tko obavlja funkciju sindikalnog povjerenik ili ne, irelevantna glede prava radnika čiji su ugovori preneseni na novog poslodavca (čl. 133. st. 4. i 5. ZR). Pravilno su kod toga nižestupanjski sudovi ocijenili da okolnost da novi poslodavac nije obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni, budući je bivši poslodavac bio dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori prenose, kao i činjenici da kod bivšeg poslodavca postoji sindikalni povjerenik koji zauzima prava i obveze radničkog vijeća.

Kako novi poslodavac nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, to je isti postupio protivno odredbi čl. 118. ZR i čl. 149. ZR pa su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je iz navedenog razloga odluka o otkazu ugovora o radu ništetna.

Nadalje pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije dokazao ni postojanje opravdanog razloga za otkaz. Naime, sudovi su utvrdi da se prvotuženika u odluci o otkazu paušalno pozvao na gospodarski razlog otkaza, odnosno potrebu smanjivanja troškova poslovanja bez da je točno obrazložio u čemu se sastoji to smanjenje troškova poslovanja, odnosno u čemu se sastoje gospodarski razlozi.

Osim toga, prvotuženik je nespornim potvrdio činjenicu da do 1. ožujka 2010. kada je preuzeo ugovor o radu tužitelja te kada je dao otkaz ugovora o radu isti nije niti poslovao te je također bio upoznat sa sadržajem svih ugovora o radu koje je preuzeo, kao i s financijskom situacijom drugotuženika kojeg je odlučio preuzeti. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je prvotuženik u trenutku preuzimanja ugovora o radu tužiteljice znao što preuzima, koje obveze preuzima te je pozivanje na gospodarske razloge i na potrebu smanjivanja troškova poslovanja neosnovana.

Stoga je otkaz ugovora o radu nezakonit i iz razloga nepostojanja razloga za otkaz.

Prema odredbi čl. 133. st. 2. ZR propisano je da radnik čiji je ugovor prenesen na način opisan u st. 1. tog članka zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu, time da se prema st. 3. ugovori prenose u neizmijenjenom obliku i u opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.

Budući da su sudovi utvrdi da je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit, to je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužitelj imao sklopljen s drugotuženikom, pa u skladu s tim tužitelj ima i pravo na isplatu plaće prema tom ugovoru, time da utužena visina novčanih potraživanja u konkretnom slučaju nije sporna.

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je u preostalom dijelu valjalo reviziju prvotuženika odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 9. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.