Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing deportation from lifetime to eight years for foreigner.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia partially upheld the appeal of defendant D.M., modifying the deportation measure from lifetime to eight years while rejecting other appeals. The court found the original first-instance judgment correctly assessed prison terms and asset confiscation but deemed the permanent deportation excessively harsh given the defendant's personal circumstances. Consequently, the court ruled that an eight-year deportation period would sufficiently achieve the purpose of the security measure under Article 65 of the Criminal Procedure Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAArticle 65 of the Criminal Procedure Act; Article 369 of the Criminal Procedure Act; Article 374 and 377 of the Criminal Procedure Act; Article 168 of the Criminal Statute; Article 50 of the Criminal Statute; Article 70 of the Criminal Statute; Article 84 of the Criminal Statute; Article 98 of the Criminal Procedure Act; Article 108 of the Criminal Procedure Act; Article 24 of the Law on Execution of Criminal Penalties; Article 29 of the Criminal Statute; Article 42 of the Criminal Statute; Article 43 of the Criminal Statute; Article 78 of the Criminal Statute; The purpose of a security measure of deportation must be achieved by a fixed-term deportation if the permanent measure is deemed excessively harsh.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 701/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Petranović Milana i Gudelj Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.M. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. D.M., opt. H.R. i mlt. Č.Z., podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 10. ožujka 1993. godine br. K-99/92, u sjednici održanoj 13. listopada 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.I.,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se uvažava žalba opt. D.M., preinačuje se pobijana presuda u odluci o mjeri sigurnosti, te se opt. D.M. po čl. 65. OKZRH (ranije čl. 70.) izriče mjera sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje za vrijeme od 8 (osam) godina.
II. Odbija se u ostalom dijelu žalba opt. D.M., te u cijelosti žalbe državnog odvjetnika, opt. H.R. i mlt. Č.Z. . neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. D.M., opt. H.R. i mlt. Č.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. OKZRH, te su temeljem istog zakonskog propisa, a opt. H.R. i primjenom čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 3. OKZRH, te mlt. Č.Z. i temeljem čl. 78. OKZRH i čl. 24. st. 1. KZH osuđeni i to opt. D.M. . kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, opt. H.R. na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a mlt. Č.Z. na kaznu čkog zatvora u trajanju od jedne godine.
maloljetni
Po čl. 50. st. 1. OKZRH optuženicima i maloljetnici je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to op. D.M. od 30. studeni 1992.godine pa nadalje, opt. H.R. od 20. studeni do 17. prosinca 1992. godine, te mlt. Č.Z. od 28. studeni 1992. godine do 10. ožujka 1993. godine.
Po čl. 70. OKZRH opt. D.M. je izrečena mjera sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek.
Po čl. 108. st. 2. ZKP opt. D.M. i mlt. Č.Z. obvezani su na ime imovinsko-pravnog zahtjeva isplatiti solidarno oštećeniku A.A. iznos od 300.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. prosinca 1992. godine do konačne isplate, te opt. D.M., opt. H.R. i mlt. Č.Z. solidarno isplatiti oštećeniku B.I. iznos od 55.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. prosinca 1992. godine do konačne isplate.
Po čl. 84. OKZRH, a u odnosu na mlt. Č.Z. i primjenom čl. 29. OKZRH oduzeta je imovinska korist pribavljena krivičnim djelima i to od opt. D.M. iznos od 70.000 HRD, od opt. H.R. iznos od 20.000 HRD, a od mlt. Č.Z. iznos od 70.000 HRD.
Temeljem čl. 98. st. 4. ZKP opt. D.M., opt. H.R. i mlt. Č.Z. oslobođeni su dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
U pogledu lažnog novca odlučeno je da će se isti uništiti.
Protiv te presude podnijeli su žalbu državni odvjetnik, te opt. D.M., opt. H.R. i mlt. Č.Z..
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na opt. D.M. i mlt. Č.Z. i predlaže da se u odnosu na njih izrekne kazna zatvora odnosno maloljetničkog zatvora u duljem vremenskom trajanju.
Opt. D.M. je podnio žalbu sam, a iz sadržaja te žalbe proizlazi da se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i mjeri sigurnosti. Smatra da je prestrogo kažnjen, kao i da mu je prestrogo izrečena mjera sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek.
Opt. H.R. je podnio žalbu zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činje. stanja i odluke o krivičnoj sankciji, te predložio da se pobijana presuda ukine, odnosno preinači u smislu žalbenih navoda.
Mlt. Č.Z. je podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. ZKP i predložila da se i i prema njoj obustavi krivični postupak. pobijana presuda ukine, odnosno preinač
Državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a žalbe optuženika i maloljetnice odbiju kao neosnovane.
Žalba opt. D.M. je djelomično osnovana, dok su žalbe državnog odvjetnika, opt. H.R. i mlt. Č.Z. neosnovane.
Nije u pravu mlt. Č.Z. kada ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a koja bi se po stajalištu žalbe sastojala u proturječnosti između nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka o njenim psihičkim svojstvima i zaključicima suda prvog stupnja o njenoj krivičnoj odgovornosti.
Suprotno žalbi, to što je psihijatrijski vještak prof. dr. U.B. prilikom ispitivanja duševnog zdravlja maloljetnice i njene uračunljivosti ustanovio da maloljetnica ima određene psihičke osobine (infantilna, povodljiva, sugestibilna, smanjene kritičnosti), te da je u vrijeme ostvarenja krivičnog djela bila bitno smanjene uračunljivosti,nema nikakvog utjecaja na njenu krivičnu odgovornost, jer i takav počinitelj je krivično odgovoran, a navedene okolnosti mogu po zakonu predstavljati samo olakotne okolnosti.
Nisu osnovane niti žalbe opt. D.M., opt. H.R. i mlt. Č.Z. zbog povrede krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Optuženici i maloljetnica u svojim žalbama prvenstveno ponavljaju svoje obrane koje su dali na glavnoj raspravi, a koje obrane su bile predmetom savjesne analize i ocjene suda prvog stupnja, u svezi sa svim ostalim provedenim dokazima, pa takvu ocjenu i zaključke koji se na njoj temelje, žalitelji ne mogu s uspjehom pobijati.
Da su opt. D.M. i opt. H.R. znali da se radi o lažnom novcu proizlazi iz iskaza mlt. Č.Z. koji je ona dala na prvom ispitivanju pred istražnim sucem, kada je ona ne samo opisala ostvarenje djela, već navela i toliko mnoštvo pojedinosti u vezi s ostvarenjem djela, da je naprosto nemoguće da bi ih mogla izmisliti, a nema nikakve logike u njenoj izmijenjenoj obrani da bi joj okolnosti koje je navela u svojoj obrani i koje se odnose ne samo na djelatnost opt. D.M., već i na njenu djelatnost, ispričao opt. D.M. i to upravo neposredno prije njihovog lišenja slobode.
Sud prvog stupnja s pravom nije povjerovao izmijenjenoj obrani mlt. Č.Z.,.osnovano zaključivši kako je obranu s tolikim detaljima mogla dati samo osoba koja je u tome sudjelovala.
Pogotovo nema nikakvog smisla objašnjenje koje je maloljetnica dala na glavnoj raspravi, a u vezi priznanja djela na ispitivanju kod istražnog suca dana 30. studeni 1992. godine, navodeći kako je priznala ostvarenje djela, jer da je bila "iritirana zbog toga što je policija digla sa svadbe njene sestre". Naime, potpuno je neuvjerljivo i nelogično da bi maloljetnica bezrazložno sebe teretila i dala obranu na svoju štetu zato što je bila iritirana, a bila je svakako svjesna da se nalazi na sudu, da daje iskaz istražnom sucu, kao i da se radi o sumnji na ostvarenje ozbiljnog krivičnog djela, a u odnosu na to ispitivanje ni sama maloljetnica ne tvrdi da bi bilo nepravilno ili nezakonito i konačno na njemu je bio prisutan i branitelj maloljetnice Č.N., odvjetnik iz S., kako to proizlazi iz spisa (list 96).
Stoga su i zaključci suda prvog stupnja kako je opt. D.M. znao da se radi o lažnom novcu u svemu prihvatljivi i osnovani, jer se temelje na obrani mlt. Č.Z. u kojoj je ona određeno i decidirano navela da je znala da se radi o lažnom novcu, da je upravo takav pribavila od osobe po imenu Š. u Z. radi prodaje, te da se sa opt. D.M. dogovorila da će ga on će mu za tu uslugu dati 200 DEM (dok je ona sama trebala dobiti od Šaćira razmijeniti, a ona
500 DEM), na što je taj optuženik pristao, te sam ili zajedno sa njom razmijenio krivotvorene USA dolare osobama poimence navedenim u izreci pobijane presude.
Konačno, opt. D.M. i sam djelomično priznaje ostvarenje djela, jer je prema vlastitoj obrani i nakon što je saznao da se radi o lažnom novcu, dao dvije novčanice od po 100 USA dolara opt. H.R. da ih zamijeni, a jednu od tih koju mu je opt. H.R. vratio je zamijenio u S..
Isto tako potpuno neopravdano tvrdi opt. H.R. u žalbi kako u provedenom postupku nije dokazano da bi on znao da se radi o lažnom novcu, obzirom na iskaz svjedoka Ž.F. i činjenicu da taj optuženik nije sam mijenjao lažne USA dolare, već ih je dao navedenom svjedoku da ih on zamijeni, a iz te okolnosti je sud prvog stupnja s pravom izveo zaključak kako ih opt. H.R. nije sam htio mijenjati upravo zato, jer je znao da su lažni.
Također se bez osnova u žalbi opt. H.R. tvrdi kako je on osuđen za razmjenu dvije novčanice od po 100 USA dolara, a da je stvarno razmijenio samo jednu novčanicu od 100 USA dolara, kada je u postupku kao nesporno utvrđeno da je jednu novčanicu on sam razmijenio oštećeniku I.P. za iznos od 60.000 HRD, dok je drugu predao svjedoku Ž.F. da je on razmijeni, što je ovaj i učinio u njegovoj prisutnosti i lažnu novčanicu razmijenio za iznos od 55.000 HRD oštećeniku B.I., vlasniku ugostiteljske radnje u A..
Iz izloženog proizlazi da su pravilni zaključci suda prvog stupnja o umišljajnom postupanju optuženika i pribavljanju lažnog novca u namjeri da ga stave u optjecaj kao pravi.
Nisu nadalje osnovani ni prigovori mlt. Č.Z. u pogledu primijenjenog zakona i utvrđenih činjenica, jer iz rezultata provedenog postupka proizlazi - prvenstveno njene obrane iz prvog ispitivanja koju je sud prvog stupnja s pravom prihvatio, dok je njenu izmijenjenu obranu opravdano odbacio kao objektivno neistinitu iz razloga koji su već naprijed izneseni da je ona bila svjesna da se radi o krivotvorenom novcu i da je upravo takav novac htjela staviti u optjecaj kao pravi, te da je to i učinila na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci pobijane presude.
Pritom su pak potpuno bez ikakvog opravdanja i smisla polemiziranja žalbe maloljetnice kako nema elemenata krivičnog djela kod djela za koje je ona osuđena, obzirom da se radi o stranom novcu, djelo nije upereno protiv gospodarstva, niti jedinstva hrvatskog tržišta, nema optjecaja u okviru hrvatskog tržišta i nije nastala nikakva šteta za gospodarstvo i hrvatsko tržište, već jedino za lakomislene građane koji nelegalnim radnjama - kupnjom deviza na crno, doprinose inflaciji i poremećajima hrvatskog tržišta.
U glavi XVII OKZRH normirana su krivična djela protiv gospodarstva i jedinstva hrvatskog tržišta, dakle zaštitni objekt te grupe krivičnih djela predstavlja gospodarstvo i jedinstvo hrvatskog tržišta, a unutar te glave nalazi se kao samostalno krivično djelo i krivotvorenje novca iz čl. 148. OKZRH (ranije čl. 168.). Novac, naime, kao sredstvo plaćanja ima izuzetan značaj za gospodarstvo svake zemlje, pa i Republiku Hrvatsku, te stoga ovo čno-pravnu zaštitu u zakonu, a pritom uopće nije odlučno o čijem se djelo ima posebnu krivi
novcu radi, bitno je da se radi o novcu koji je u optjecaju u Republici Hrvatskoj ili nekoj drugoj državi, čemu je u ovom konkretnom slučaju udovoljeno, jer je notorno da je USA dolar u optjecaju.
Maloljetnica i optuženici stavili su u optjecaj lažni novac time što su ga mijenjali za hrvatske dinare, dakle upotrijebili su ga kao pravi novac, a takvim njihovim postupanjem nisu bili oštećeni samo "lakomisleni građani" kako se to potpuno neobziljno rezonira u žalbi maloljetnice, jer je ovo krivično djelo usmjereno protiv gospodarstvenih interesa Republike Hrvatske i jedinstva hrvatskog tržišta, a motiv za ostvarenje djela bio je koristoljublje, kako to proizlazi iz rezultata provedenog postupka.
Bez osnova su i primjedbe žalbe maloljetnice u pogledu osobe po imenu Š., jer je za ovaj krivični predmet bilo odlučno utvrđenje suda prvog stupnja da su maloljetnica i optuženici postupali umišljajno, odnosno da su pribavili lažni novac u namjeri da ga stave u optjecaj kao pravi, te ga stavili u optjecaj kao pravi, a pritom nije bilo potrebno da se u opis djela stavlja i izvor pribavljanja lažnog novca, a niti da se saslušava osoba po imenu Š..
Neosnovani su i prigovori maloljetnice u pogledu broja krivotvorenih novčanica za koje se ona tereti, jer da je vještačenjem utvrđeno da se radi o lažnom novcu samo za osam novčanica od po 100 USA dolara, pa da joj se ne mogu stavljati na teret još preostalih pet novčanica, kraj pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja da je maloljetnica dala opt. D.M. da razmijeni za hrvatske dinare najmanje 13 krivotovenih novčanica od 100 USA dolara, a sve krivotvorene novčanice nisu pronađene, jer su neke dalje nastavile cirkulirati u optjecaju (svjedok J.S.,. list 110) ili su uništene (svjedok V.E. - list 68).
Neosnovane su stoga žalbe optuženika i maloljetnice zbog povrede krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Neosnovana je i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na opt. D.M. i mlt. Č.Z., te žalbe opt. D.M.,. opt. H.R. i mlt. Č.Z. zbog iste žalbene osnove.
Optuženici i maloljetnica smatraju da su im izrečene prestroge kazne, dok državni odvjetnik nalazi da je sud prvog stupnja izrekao opt. D.M. i mlt. Č.Z. preblage kazne, koje neće postići svrhu kažnjavanja.
Međutim ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne optuženicima i maloljetnici uzeo u obzir sve okolnosti što utječu na vrstu i visinu krivične sankcije, te uz uvažavanje svih utvrđenih okolnosti - olakotnih i otegotnih, izrekao im primjerene kazne koje odgovaraju težini ostvarenih djela i stupnju njihove krivične odgovornosti, te će se njima postići svrha kažnjavanja.
Sud prvog stupnja je kod maloljetnice posebno imao u vidu njenu ličnost, osobne prilike, kao i ratna zbivanja u kojima se našla i koja su ostavila traga na njoj, te bitno
čkog
smanjenu uračunljivost i opravdano našao da će se minimalnom kaznom maloljetni zatvora, a ne odgojnom mjerom i to vanzavodskog tipa - kako to smatra žalba, postići u ovom slučaju svrha izricanja krivičnih sankcija.
Neosnovane su stoga žalbe državnog odvjetnika, te optuženika i maloljetnice zbog odluke o kazni.
Osnovana je međutim žalba opt. D.M. zbog odluke o izrečenoj mjeri sigurnosti protjerivanja stranca iz zemlje zauvijek.
Naime ovaj sud nalazi da je tom optuženiku i uz uvažavanje okolnosti koje se odnose na način ostvarenja djela i njegove osobne prilike, protjerivanje s teritorija Republike Hrvatske zauvijek prestroga mjera, te da će se svrha izricanja mjere sigurnosti iz čl. 65. OKZRH (ranije čl. 70.) postići i izricanjem protjerivanja s teritorija Republike Hrvatske za vrijeme od osam godina.
Ispitujući u smislu čl. 369. OKZRH (ranije čl. 379.) pobijanu presudu u pogledu odluke o oduzimanju pribavljene imovinske koristi od opt. D.M. u iznosu od 70.000 HRD, od opt. H.R. u iznosu od 20.000 HRD, te od mlt. Č.Z. u iznosu od 70.000 HRD, ovaj sud je našao da je ta odluka pravilno donesena i u skladu s citiranim zakonskim propisom, jer nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
Iz svih iznesenih razloga trebalo je o podnesenim žalbama presuditi kao u izreci (čl. 374. i 377. st. 1. ZKP).
U Zagrebu, 13. listopada 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Vinja Ileana v.r.
dr. Novoselec Petar v.r.
Suglasnost
ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
U zamjeni
voditelja daktilobiroa:
/Štefica Klepac/