Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-747/2005-5 Generato dall'IA

Criminal appeal dismissed; Supreme Court confirms conviction for abuse of position and disqualification from office.

Numero d'incarto I Kž-747/2005-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for abuse of position and confirmed the original judgment. The defendant argued that the factual findings were incomplete and the sentence too harsh, but the court found the evidence sufficient without needing additional financial audits. Consequently, the court ruled that the lower court correctly applied the law, the sentence was appropriate given the defendant's repeated actions, and the disqualification measure was necessary to prevent future offenses.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona; čl. 379. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku: The Supreme Court may confirm a first-instance conviction if the lower court correctly applied the law and the factual findings are secure, rejecting appeals based on alleged insufficiency of evidence or excessive sentencing when the statutory requirements for the crime and proportionality of the penalty are met.

Parole chiave

Generato dall'IA
abuse of position criminal appeal disqualification from office confiscation of proceeds proportionality of sentence factual findings criminal procedure law

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona
Š., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt.
čl. 57. st. 2. toč. d) Kaznenog zakona
čl. 67. st. 2. Kaznenog zakona
čl. 77. Kaznenog zakona
čl. 82. st. 1. i 2. Kaznenog zakona
čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku
Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn.
čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
čl. 379. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku
čl. 368. Zakona o kaznenom postupku
čl. 387. Zakona o kaznenom postupku

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 747/05-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. Š., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt. Ž. Š. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-5/05 od 24. lipnja 2005. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. studenog 2006. godine u nazočnosti branitelja optuženika J. M., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. Ž. Š. kao neosnovana i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim Ž. Š. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (KZ) za koje mu je, uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d) KZ-a izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Temeljem čl. 67. st. 2. KZ-a na izrečenu kaznu sud je primijenio uvjetnu osudu tako da je izvršenje kazne odgodio na vrijeme od dvije godine.

Temeljem čl. 77. KZ-a sud je prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti samostalnog raspolaganja novčanim transakcijama u trgovačkom društvu ili drugom gospodarstvenom subjektu u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a sud je optuženiku oduzeo imovinsku korist u iznosu od 52.219,00 kn.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv ove presude uložio je žalbu optuženik putem svoga branitelja J. M., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. M. & V. A. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

I Kž 747/05-5

stanja i odluke o sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nada Kolak-Parfenjuk u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1459/05, od 05. rujna 2005. godine, predložila je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Postupajući po zahtjevu optuženika navedenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješten je njegov branitelj J. M., koji je pristupio na sjednicu vijeća i izjavio da u cijelosti ostaje kod žalbe i žalbenih prijedloga. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojko Vučković predložio je na sjednici vijeća da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj nije obrazložio žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već ju veže isključivo uz, po njegovom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Žalitelj prvenstveno prigovora ocjeni dokaza suda prvog stupnja koji nije sa istom pažnjom ocjenjivao dokaze "koji dokazuju tezu optužbe" i oni koji potvrđuju obranu, uzimajući vjerodostojnim dokaze samo u dijelu "kojim se potvrđuje teza optužnice".

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pažljivo ocjenjivao sve provedene dokaze, same po sebi i uspoređujući ih međusobno i osnovano zaključio da obrana optuženika u dijelu u kojemu tvrdi da je podignute gotovinske iznose, prema dogovoru sa svjedokom T. G., koristio za otplatu kredita koji je PZ D. odobrila Šteditno-kreditna zadruga K. (daljnjem tekstu: ŠKZ), a podignuti iznosi odgovaraju vrijednosti prodane robe koja je vlasništvo PZ D. nije uvjerljiva o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge na str. 6 i 7, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Prije svega ističe se da žalbena tvrdnja da tijekom postupka nije na pouzdan način utvrđeno tko je podizao gotovinu s računa oštećenog trgovačkog društva nije u skladu s obranom. Optuženik je na glavnoj raspravi iskazao da je u nekoliko navrata podizao gotovinu u iznosima od 30.000,00 - 40.000,00 kn, a nakon što su mu predočeni čekovi opisani u izreci presude samo je za dva čeka, od kojih jedan nosi datum 16. 4. 1999. godine i glasi na iznos od 8.219,00 kn, a drugi s datumom 3. 6. 1999. godine i glasi na iznos od 4.500,00 kn, naveo da nisu pisani njegovom rukom, dok je za ostale dozvolio da ih je on ispisao. Točno je da je obrana predlagala grafološko vještačenje potpisa na čekovima, ali je sud prvog stupnja i po

I Kž 747/05-5

ocjeni ovog suda pravilno odbio provođenje tok dokaza kao nepotrebno. Naime, nije bilo nikakve potrebe provoditi grafološko vještačenje potpisa na čekovima čiju autentičnost žalitelj ne dovodi u sumnju, kao ni podizanje gotovine na blagajni oštećene tvrtke. Što se, pak, tiče dva čeka za koje optuženik tvrdi da nisu pisani njegovom rukom, pravilno sud prvog stupnja polazi od činjenice da je optuženik, kao direktor trgovačkog društva C. d.o.o. dobivao izvatke o prometu koji je obavljen preko žiroračuna društva, pa je znao temeljem kojih je čekova podizana gotovina sa žiroračuna. Da je posumnjao da se neovlašteno podiže novac sasvim je izvjesno da bi kao odgovorna osoba na to reagirao. Upravo izostanak bilo kakve reakcije i po ocjeni ovog suda ukazuje da je i u tom dijelu njegova obrana neprihvatljiva i da nema baš nikakve sumnje da je i iznose navedene u ta dva čeka on podigao.

Kada se u žalbi tvrdi da obranu optuženika potvrđuje svjedok G., upravo žalitelj čini ono što neosnovano spočitava sud prvog stupnja. On iz iskaza svjedoka izvlači samo onaj dio koji ide u prilog njegovoj obrani i tumači ga na način koji mu odgovara, a sve drugo zanemaruje.

Točno je da je svjedok naveo da je s optuženikom razgovarao o načinu na koji bi PZ D. koja je upala u financijske teškoće, a u kojoj je on bio direktor, ispunila svoju obavezu s naslova podignutog kredita u ŠKZ K. i da je ocijenjeno da bi se kredit mogao vraćati na način da PZ D. isporuči trgovačkom društvu C. robu, a da nakon prodaje robe kreditne rate u ime PZ D. ŠKZ plaća to trgovačko društvo, ali svjedok ne tvrdi da se tako i postupalo. Dapače on je iskazao da je PZ D. još prije pokretanja postupka likvidacije veći dio dugovanja namirila kreditnoj zadruzi. Taj dio njegovog iskaza potvrđen je i sadržajem analitičke kartice konta broj 2142, PZ D. koja se nalazi na listu 65 spisa. Iz nje proizlazi da je sa žiroračuna zadruge na ime duga plaćeno ŠKZ K. 22. 9. 1998. godine 35.950,00 kn, a 31. 12. 1998. godine daljnjih 65.000,00 kn, i da je ostalo nenamireno potraživanje ŠKZ u iznosu od 14.050,00 kn. Kada se ovaj, potpuno vjerodostojan podatak sa analitičke kartice usporedi sa sadržajem dopisa stečajnog upravitelja da u dokumentaciji koja mu je predana nisu priloženi dokumenti iz kojih bi proizlazi da bi trgovačko društvo C. d.o.o. u kritičnom razdoblju na žiroračun ŠKZ K. doznačavalo bilo kakvu uplatu, niti postoji dokumentacija da je izvršilo uplate u gotovini na blagajni ŠKZ na ime kredita PZ D. onda se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da dopis stečajnog upravitelja "nije pouzdan dokaz" o tim spornim činjenicama.

Ocjena suda da je neprihvatljiva obrana optuženika da podignutu gotovinu nije zadržao za sebe, već da ju je u skladu s dogovorom sa svjedokom G. predavao na blagajnu ŠKZ K. nije dovedena u sumnju uplatnicama koje je optuženik priložio žalbi. Iz tih uplatnica proizlazi da je on na blagajnu ŠKZ K. 3. 5. 1999. godine uplatio 22.000,00 kn, 13. 5. 1999. godine 5.300,00 kn i 19. 5. 1999. godine 1.000,00 kn, ali iz svrhe uplate, koja je navedena na tim uplatnicama, proizlazi da se uplate vežu uz ugovor o depozitu br. 8/99, 10/99 i 11/99, a ne odnose se na otplatu kredita koji je bio odobren PZ D. kao što se tvrdi u žalbi.

Prema tome iz provedenih dokaza pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik temeljem deset čekova navedenih u izreci presude podigao gotovinu u iznosu od 52.219,00 kn i da je taj novac zadržao za sebe, a te zaključke sud je iscrpno i detaljno obrazložio u pobijanoj presudi, pa ovaj sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno.

I Kž 747/05-5

Tvrdeći da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno optuženik navodi da je tijekom postupka bilo nužno provesti financijsko vještačenje poslovanja oštećenog trgovačkog društva, PZ D. i ŠKZ K. koji je prijedlog sud prvog stupnja neosnovano odbio.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je provođenje tog dokaza nepotrebno, jer su sve pravno relevantne činjenice koje se odnose na bitna obilježja kaznenog djela koje je bilo predmetom postupka s potrebnom sigurnošću utvrđene. Stoga se ocjenjuje da ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik nije obrazložio žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, već ga veže isključivo za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a te utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu povredu kaznenog zakona na štetu optuženika koja je propisana u čl. 368. ZKP, pa ni onu iz toč. 4. čl. 368., jer je u pogledu kaznenog djela koje je predmetom optužbe pravilno primijenio zakon označivši ga kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a.

Žalitelj nije obrazložio zbog čega smatra da mu je izrečena kazna prestroga.

Ovaj sud smatra da sankcija koju je primijenio sud prvog stupnja nije prestroga niti po zapriječenoj kazni od deset mjeseci, koja je izrečena primjenom propisa o ublažavanju kazne, a niti po ruku kušnje u trajanju od dvije godine. Blažom se kaznenom sankcijom po ocjeni ovog suda ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja određena u čl. 6. i 50. KZ-a.

Osnovano je sud prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti na kojima bi samostalno raspolagao novčanim sredstvima u trgovačkom društvu ili nekom drugom gospodarskom subjektu. Činjenica je da je optuženik iskoristio položaj i ovlasti koje je imao kao direktor oštećenog trgovačkog društva i da je u deset navrata temeljem gotovinskih čekova podizao novac koji je zadržao za sebe. Upravo zbog upornosti koju je pokazao prilikom izvršenja djela, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da bi rad na radnim mjestima koja bi mu ubuduće omogućavala da raspolaže financijskim sredstvima trgovačkog ili nekog drugog društva mogao poticajno djelovati da ponovi slično kazneno djelo, pa je takvu opasnost trebalo otkloniti izricanjem sigurnosne mjere. Ni razdoblje na koje mu je izrečena zabrana obavljanja zvanja nije prestrogo, već je primjereno opasnosti koju je optuženik ispoljio kada je bio u prilici raspolagati sredstvima trgovačkog društva.

S obzirom da je sud utvrdio da je optuženik korištenjem položaja i ovlasti pribavio imovinsku korist u iznosu od 52.219,00 kn osnovano mu je temeljem čl. 82. KZ-a tu imovinsku korist oduzeo pa je i u tom dijelu pobijana presuda na zakonu osnovana.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, radi čega je presuđeno kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 21. studenog 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v. r.

Milan Gudelj, v. r.