Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-x-1215/2014-5 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because it does not meet the strict criteria for extraordinary review under Croatian Civil Procedure Law.

Numero d'incarto Rev-x-1215/2014-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal as inadmissible, ruling that the legal questions raised did not satisfy the stringent requirements for extraordinary review. The plaintiff argued that lower courts erred in determining the plaintiff was an 'unjust possessor' from the outset rather than at the time of filing the lawsuit, and that this interpretation conflicted with other cases. The court rejected these arguments, finding that the appeal did not identify a specific legal issue vital for the uniform application of law and that the lower courts' reasoning was fact-specific and not contradictory to established jurisprudence.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 382. st. 2. i čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku: An appeal is inadmissible if the contested decision does not depend on a legal question of vital importance for the uniform application of law and the equality of all before the law.

Parole chiave

Generato dall'IA
extraordinary review inadmissible appeal uniform application of law unjust possession civil procedure law legal question vital supreme court review

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela ovrhovoditeljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).
čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 392.b st. 2. Zakona o parničnom postupku

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1215/14-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Nj. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P., M. i M. d.o.o. iz V. G., protiv tuženika D. K. iz M., OIB: ..., radi 1 2

utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž x- 108/14 od 9. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-1638/09 od 11. travnja 2014., u sjednici održanoj 30. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica NJ. V. iz Z., ...., OIB .... stekla u vlasništvo nekretnine označene kao

- čkbr. 510/3 vinograd B. u B. od 466 čhv

- čkbr. 511/2 voćnjak B. u B. od 74 čhv

upisane u zk.ul.br. 555 k.o. K., te je tuženik K. D. iz M., ...., OIB ... dužan trpjeti upis prava vlasništva na gore navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 460,00 kn, sve u roku 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela ovrhovoditeljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno ukinuti samo drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu u drugom vijeću, odnosno drugom nadležnom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema stavku 1. istog članka (tzv. redovna revizija) ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje osnovanosti takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Tužiteljica je u podnesenoj reviziji naznačila slijedeća pitanja:

„1. Da li kupnjom od posjednika/izvanknjižnog vlasnika kupac postaje nepošteni posjednik, ako je kupac prilikom kupnje znao da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju te da osobe upisane u zemljišnim knjigama kao vlasnici nekretnina u stvari ne polažu stvarna prava na te nekretnine? (čl. 18. u svezi čl. 159. i 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima: NN-91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 (dalje: ZOVOIDSP),

2. Od kakvog je značaja činjenica što su u ostavinsku masu pokojnika ušle nekretnine koje je on već za života otuđio pa su se u zemljišnim knjigama te nekretnine raspoređivale pokojnikovim nasljednicima, dok se paralelno kroz katastarski operat nad tim istim nekretninama vodilo stanje sukladno pravnom poslu kojeg su pokojnik (i njegovi pravni sljednici) poduzeo za života? – opće načelo po kojem nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego ih sam ima u svezi sa načelom zaštite povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. ZOVOIDSP),

3. Od kakvog je pravnog značaja na stjecanje prava vlasništva dosjelošću činjenica da se premetne nekretnine nalaze u neprekidnom posjedu tužiteljice i njenih pravnih prednika od 1970.g.? (čl. 1477. OGZ-a, u svezi sa čl. 18. ZOVOIDSP),

4. Od kakvog je pravnog značaja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću činjenica da su prednici tužiteljice zaključili darovni i kupoprodajni ugovor koji su u cijelosti realizirani iako nisu provedeni u zemljišnim knjigama? (čl. 18. ZOVOIDSP u svezi sa čl. 122. i 159. ZOVOIDSP),

5. Od kakvog je pravnog značaja za stjecanje prava vlasništva činjenica što je kupac sklopio ugovor o kupoprodaji s osobom koja nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina, znajući da zemljišno-knjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju tj. znajući da je ta osoba od koje se kupuje izvanknjižni vlasnik? (opće načelo po kojem nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego ih sam ima, u svezi čl. 18. i 122. ZOVOIDSP te čl. 12. Zakona o obveznim odnosima: NN-53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 (načelo svjesnosti i poštenja).

6. Da li tužitelj podnošenjem tužbe radi utvrđenja prava vlasništva temeljem dosjelosti, u slučaju gubitka spora postaje nepošten posjednik s danom podnošenja te tužbe ili s danom saznanja da mu tuženik osporava tužbu? (čl. 18. ZOVOIDSP)“

Što se tiče razloga u smislu st. 3. čl. 382. ZPP tužiteljica navodi da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Pritom se poziva na odluke ovog suda broj Rev 1030/81 od 22. rujna 1981., Rev 61/1999 od 19. studenoga 2003., Rev 1987/10 od 2. travnja 2013. i Rev 1332/11 od 29. lipnja 2011.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na utuženim nekretninama te da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice na tim nekretninama u zemljišnim knjigama.

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev temeljeći svoje odluke u bitnom na zaključku da posjed tužiteljice, a niti njezinih prednika nije bio pošten (čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP). Stoga, da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (čl. 159. i čl. 160. ZVDSP).

Imajući na umu pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova na kojima su utemeljili svoju odluku te sadržaj prvog pitanja koje je tužiteljica naznačila u reviziji valja reći da „definicija“ poštenog posjeda proizlazi iz odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP, pa je argumentum a contrario odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP, nepošten posjednik onaj koji mora pretpostavljati (koji zna ili iz okolnosti mora znati) da stvar pripada nekom drugom. Stoga, kada su nižestupanjski sudovi u okolnostima konkretnog slučaja iz svih utvrđenih činjenica u postupku koji je prethodio reviziji ocijenili (a ne samo iz činjenice da su tužiteljica i njezin suprug u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora predmet kojeg su utužene nekretnine znali da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju), da su tužiteljica kao i njezini prednici bili nepošteni posjednici, treba zaključiti, da nije riječ o pitanju koje ima na umu odredba čl. 382. st. 2. ZPP.

K tomu, nižestupanjski sudovi donoseći pobijane odluke, nisu pošli od utvrđenja da osobe upisane u zemljišnim knjigama kao vlasnici „spornih“ nekretnina u stvari ne polažu stvarna prava na te nekretnine, slijedom čega se u naznačenom pitanju polazi od proizvoljne tvrdnje revidentice. Prema tome, i zbog toga nije riječ o pitanju koje ima na umu čl. 382. st. 2. ZPP.

U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno:

„U ovom je postupku bila prvotno tužena B. K., pokojna majka sada tuženika D. K., koja je sporne kčbr. 510/3 u površini od 1676 m[2] (466 čhv) i 511/2 u površini od 266 m (74 čhv) upisane u zk.ul.br. 555 k.o. K. stekla temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog oca I. B. (rješenje O-477/77 od 28. prosinca 1977. istog prvostupanjskog suda), koje je proglašeno pravomoćnim 15. ožujka 1978.

U navedenom ostavinskom postupku sudjelovala je i V. K. (V.), sestra B. K., kćerka I. B., a baka Z. R., koja se odrekla nasljedstva. V. K. nije vodila nikakve postupke niti bilo koja treća osoba da nekretnine kčbr. 510/3 i 511/2 nisu vlasništvo ostavitelja I. B. Slijedom toga nisu relevantni navodi u žalbi da je došlo do greške u ostavinskom postupku.

Rješenje o nasljeđivanju veže nasljednike koji su u postupku sudjelovali, dakle, i njihove slijednike (B. R., kćerku V. K. i L., i njezinog sina Z. R.) i oni nisu pošteni posjednici nekretnina koje su drugi naslijedili (B. K., pa D. K.).

Nije sporno da je pokojni I. B. darovao 28. srpnja 1970. L. K. (suprugu V. K., V.) nekretnine kčbr. 508 u površini od 506 čhv, kčbr. 509 u površini od 86 čhv i kčbr. 510 u površini od 292 čhv, ali tužitelji nisu dokazali da su sada sporne nekretnine nastale parcelacijom tih darovanih nekretnina i kada, a uzimajući u obzir površinu tih darovanih i spornih nekretnina.“

S tim u vezi, treba reći, da u drugom pitanju naznačenom u reviziji tužiteljica polazi od drugačijih činjenica od onih koje su utvrđene u postupku koji je prethodio reviziji, pa niti drugo pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Niti treće pitanje naznačeno u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer o tom pitanju (imajući na umu sadržaj istog) ne ovisi odluka u ovom sporu. To zbog toga jer je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uz neprekidno trajanje posjeda kroz zakonom određeno vrijeme potrebno da taj posjed ima zakonom određenu kakvoću – zakonitost, istinitost i poštenje, a ovo potonje prema shvaćanju nižestupanjskih sudova je izostalo. Prema tome, nije riječ o pravnom pitanju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Odgovor na pitanje pod 4. ovisi o utvrđenim činjenicama u svakom konkretnom sporu, slijedom čega nije riječ o pitanju koje ima na umu čl. 382. st. 2. ZPP.

Konačno, niti o odgovoru na peto pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu. Naime, nižestupanjski sudovi odbivši tužbeni zahtjev nisu svoje odluke utemeljili na shvaćanju da je tužiteljica u ovom predmetu podnošenjem tužbe radi utvrđenja prava vlasništva temeljem dosjelošću, postala nepošten posjednik danom podnošenja tužbe, niti danom saznanja da joj tuženik osporava tužbu. Naprotiv, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužiteljica (kao i njezini pravni prednici) bila nepoštena posjednica „od početka“, dakle i prije podnošenja tužbe. Prema tome nije riječ o pitanju koje ima na umu odredba iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Međutim, sve kada bi i bila riječ o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (a iz naprijed navedenih razloga proizlazi da nije) iz odluka na koje se poziva tužiteljica u reviziji (u koje je izvršen uvid) ne proizlazi da bi shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo nepodudarno shvaćanju drugostupanjskog suda izraženom u pobijanoj odluci. Naime, nije riječ o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao u predmetnom sporu.

Stoga su, u svakom slučaju, izostali određeni razlozi (čl. 382. st. 3. ZPP) zbog kojih bi pitanja naznačena u reviziji bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naravno pod pretpostavkom da je riječ o pravnim pitanjima iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema tome, u svakom slučaju, nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost podnesene revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga, valjalo je reviziju tužiteljice, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 30. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.