Criminal appeal partially allowed; Supreme Court reduced combined prison sentences for multiple theft offenses due to excessive retributive focus.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia partially accepted appeals against a first-instance judgment imposing combined prison sentences on three defendants for theft. The court found the lower court's assessment of lack of remorse as an aggravating circumstance erroneous, noting that true remorse requires full admission of guilt rather than mere fear of punishment. Consequently, the court reduced the combined sentences to ten, six, and two and a half years respectively, deeming the original penalties overly retributive.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČlanci 60, 63, 379. stavak 1., 387., 390. stavak 1. Kaznenog zakona: When combined prison sentences are excessive and fail to balance retributive and preventive goals, the appellate court may reduce them even if no legal error is found regarding the assessment of aggravating circumstances like lack of remorse.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 545/11-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Marina Mrčele i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i više sudske savjetnice Maje Štampar Stipić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 218. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženog Ž. H., optuženog N. B. i optuženog T. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. travnja 2011. broj K-120/10, u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2012., u nazočnosti optuženog Ž. H. i njegovog branitelja E. M., optuženog T. B. i njegovog branitelja V. M. te branitelja optuženog N. B., odvjetnika T. H.,
p r e s u d i o j e:
I Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog Ž. H., optuženog N. B. i optuženog T. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom Ž. H. za kaznena djela iz članka 218. stavak 2. Kaznenog zakona za koja je proglašen krivim pod točkama 1., 2., 3., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13., 14., 15., 16., 17., 18., 19., 20., 21. i 22. izreke prvostupanjske presude, uzimaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju po tri godine za svako djelo, a za kaznena djela iz članka 218. stavak 2. u svezi članka 33. Kaznenog zakona za koja je proglašen krivim. Pod točkama 4., 5. i 6. izreke, uzimaju kao utvrđene kazne zatvora u trajanju po dvije godine za svako djelo te se optuženi Ž. H., zbog svih tih kaznenih djela, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu članka 60 stavak 2. c) Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset godina u čunava vrijeme provedenog
koju mu se, na temelju članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona ura
u pritvoru od 2. ožujka 2010. i dalje, optuženom N. B. se za kaznena djela iz članka 218. stavak 2. Kaznenog zakona, za koje je proglašen krivim pod točkama 1., 2. i 3. izreke uzimaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju po tri godine za svako djelo, a uzimaju se kao utvrđene i kazne zatvora u trajanju jedna godina iz opozvane uvjetne osude Općinskog suda u Dugom Selu broj K-27/09 i u trajanju jedna godina i tri mjeseca iz opozvane uvjetne osude Općinskog suda u Zlataru broj K-61/07 pa se optuženi N. B. zbog svih tih kaznenih djela, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu članka 60. stavak 2. c) Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina, u koju mu se, na temelju članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 5. travnja 2011. pa dalje, a optuženom T. B. se za kaznena djela iz članka 218.
I Kž 545/11-7
stavak 2. u svezi članka 38. Kaznenog zakona, za koja je proglašen krivim pod točkama 1. i 2. izreke, uzimaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora po dvije godine za svako djelo pa se optuženi T. B., za ta kaznena djela na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu članka 60. stavak 2. c) Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu u trajanju dvije godine i šest mjeseci.
II U ostalom dijelu žalbe optuženog Ž. H., optuženog N. B. i optuženog T. B. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima:
- optuženi Ž. H., za počinjenje devetnaest kaznenih djela razbojništva iz članka 218. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.; u daljnjem tekstu „KZ“) opisanih pod točkama 1., 2., 3., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13., 14., 15., 16., 17., 18., 19., 20., 21. i 22. izreke te tri kaznena djela razbojništva u pokušaju iz članka 218. stavak 1. i 2. u vezi sa člankom 33. KZ-a opisana pod točkama 4., 5. i 6. izreke. Za počinjenje kaznenih djela iz članka 218. stavak 1. i 2. KZ-a, na temelju članka 218. stavak 2. KZ-a, optuženiku su utvrđene kazne zatvora u trajanju po tri godine za svako djelo, a za počinjenje kaznenih djela iz članka 218. stavak 1. i 2. u vezi sa člankom 33. KZ-a, na temelju članka 218. stavak 2. u vezi sa člankom 33. KZ-a i uz primjenu članka 57. stavak 4. točka c. KZ-a, optuženiku su utvrđene kazne zatvora u trajanju po dvije godine za svako djelo te je za sva ta kaznena djela, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu članka 60. KZ-a optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina u koju mu je, na temelju članka 63. KZ-a uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i pritvora u trajanju od 2. ožujka 2010. i dalje,
- optuženi N. B., za počinjenje tri kaznena djela razbojništva iz članka 218. stavak 1. i 2. KZ-a opisana pod točkama 1., 2. i 3. izreke za koja su mu, na temelju članka 218. stavak 2. KZ-a, utvrđene kazne zatvora u trajanju po tri godine za svako djelo, a na temelju članka 69. stavak 2. KZ-a opozvana je uvjetna osuda izrečena optuženiku presudom Općinskog suda u Zlataru, od 25. studenog 2009. godine, broj K-61/07, te je uzeta kao utvrđena iz te presude kazna zatvora u trajanju jedna godina i tri mjeseca, a opozvana je i uvjetna osuda izrečena optuženiku presudom Općinskog suda u Dugom Selu, od 15. siječnja 2009. godine, broj K- 27/09, te je uzeta kao utvrđena iz te presude kazna zatvora u trajanju jedna godina pa je, na temelju članka 60. KZ-a optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju sedam godina,
- optuženi T. B. za počinjenje dva kaznena djela iz članka 218. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 38. KZ-a opisana pod točkama 1. i 2. izreke za koja su mu, na temelju članka 218. stavak 2. u vezi s člankom 38 i člankom 57. stavak 4. c) KZ-a utvrđene kazne zatvora u trajanju po dvije godine za svako djelo, te je na temelju članka 60. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine.
I Kž 545/11-7
Na temelju članka 132. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 115/06. i 152/08, dalje u tekstu: ZKP/97) dosuđen su imovinsko pravni zahtjevi:
- H. o. k. d.d. u iznosu 9.516,05 kuna u odnosu na kaznena djela pod točkama: 7,12 i 18 izreke prvostupanjske presude,
- M. o. d.d. u iznosu 10.000,00 kuna u odnosu na kazneno djelo pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude dok je sa ostatkom imovinskopravnog zahtijeva M. o. d.d. upućeno na parnični postupak,
- S. S. k. d.o.o. u iznosu 63.072,29 kuna u odnosu na kaznena djela pod točkama 8, 10, 11, 14, 17 i 21 izreke prvostupanjske presude i
- H. L. d.o.o. u iznosu 7.560,00 kuna u odnosu na kaznena djela pod točkama 9 i 19 izreke prvostupanjske presude dok je sa ostatkom imovinskopravnog zahtijeva H. L. d.o.o. upućena na parnični postupak.
Na temelju članka 82. KZ-a u vezi sa člankom 466. ZKP/97 od optuženog Ž. H., optuženog N. B. i optuženog T. B. je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom pod točkom 1 izreke prvostupanjske presude u iznosu 15.180,00 kuna te imovinska korist ostvarena kaznenim djelom pod točkom 2 izreke presude u iznosu 3.879,99 kuna i to na način da je od optuženog Ž. H. oduzeto 6.353,33 kn, od optuženog N. B. oduzeto je 6.353,33 kuna i od optuženog T. B. oduzeto je 6.353,33 kuna.
Na temelju članka 82. Kaznenog zakona od optuženog Ž. H. je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelima pod točkama 13, 15, 16, 20 i 22 izreke prvostupanjske presude u iznosu 28.104,98 kuna.
Na temelju članka 122. stavak 4. ZKP/97 svi optuženici oslobođeni su dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.
Optuženi Ž. H. podnio je žalbu putem branitelja, odvjetnika E. M., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da žalba bude usvojena i predmet vraćen „prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.
Optuženi N. B. podnio je žalbu putem branitelja, odvjetnika T. H., zbog apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom „da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje Županijskom sudu u Zagrebu“.
Žalbu je podnio i optuženi T. B. putem branitelja, odvjetnika V. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne odluke o kazni“, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje „ili da se pobijana presuda preinače na način da se III optuženik oslobodi od optužbe“.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
I Kž 545/11-7
U skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se očitovalo o žalbama na način da je predložilo da žalbe optuženika budu odbijene.
Sjednici nije pristupio uredno izvješteni državni odvjetnik (članak 373. stavak 2. ZKP/97) pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 374. stavak 4. ZKP/97), a sjednici su prisustvovali optuženi Ž. H. i njegov branitelj, odvjetnik E. M., branitelj optuženog N. B., odvjetnik T. H., optuženi T. B. i njegov branitelj, odvjetnik V. M.. Nazočnost optuženog N. B. koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana na javnoj sjednici jer predsjednica vijeća i vijeće to nisu smatrali svrhovitim (članak 374. stavak 2. ZKP/97).
Žalbe su djelomično osnovane.
U odnosu na žalbe optuženika, osim zbog odluke o kazni
Optuženi T. B. u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. u vezi s člankom 331. ZKP/97 jer da je 1. travnja 2011. počela „nova glavna rasprava…očitovanjem o krivnji…obzirom na novu optužnicu, a ne…obzirom na izmjenu činjeničnog opisa [te] nisu provedeni novi dokazi“ niti je državno odvjetništvo „predložilo, a niti dobilo suglasnost za čitanjem već ranije izvedenih dokaza, pa ostaje zaista nejasno da prvostupanjski sud u obrazloženju presude koristi prije izvedene dokaze za koje ŽDO u Zagrebu nije niti tražilo, a niti dobilo suglasnost za čitanjem [a] na kraju dokaznog postupka prvostupanjski sud je dovršio glavnu raspravu, međutim nije vršio uvid u spis i čitao dokaznu dokumentaciju koja je sastavni dio spisa, a niti dobio suglasnost stranaka za čitanjem iste“.
Pogrešno navodi žalitelj da je 1. travanja 2011. počela nova glavna rasprave. Iz zapisnika s glavne rasprave (list 884 spisa) jasno proizlazi da je 1. travnja 2011. nastavljena glavna rasprava koja je započela 9. veljače 2011. (list 775 spisa). Prema tome, nakon djelomične izmjene optužnice, nikakve potrebe nije bilo u nastavku glavne rasprave 1. travnja 2011. za izvođenje dokaza koji su na glavnoj raspravi već izvedeni, a time niti za traženje ičije suglasnosti za čitanje dokumentacije koja je već tijekom dokaznom postupka pročitana. Prvostupanjski sud je nakon djelomične izmjene optužnice pravilno pozvao optuženike da se očituju o tako izmijenjenoj optužnici, nastavio glavnu raspravu nakon njihova izjašnjavanja te proveo ispitivanje optuženika kao zadnji dokaz na glavnoj raspravi. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe ZKP/97 u tijeku glavne rasprave i nije počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. u vezi s člankom 331. ZKP/97 na koju žalitelj neosnovano ukazuje.
Optuženi N. B. je podnio žalbu i zbog „apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog ć u pretežitom dijelu žalbe ističe prigovore postupka“. Te povrede pobliže ne obrazlaže ve
činjenične naravi, osim što na jednom mjestu navodi da „sud u obrazloženju presude ne daje jasan razlog zašto prihvaća naloge [istražnog suca o provođenju posebnih mjera] pa time čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka“. Međutim, prvostupanjski sud je dao dostatne, a i uvjerljive razloge o rezultatima posebnih izvidnih mjera nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora. Žalitelj te razloge ne prihvaća, ali se zato ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97 koju žalitelj samo naznačuje već o prigovoru činjenične naravi koji će biti razmotren kasnije.
I Kž 545/11-7
Optuženi Ž. H. pobija utvrđenje prvostupanjskog suda o korištenju pravog, a ne plastičnog pištolja prilikom počinjenja kaznenih djela iz članka 218. stavak 2. KZ-a koje on inače priznaje, osim kaznenog djela razbojništva opisanog u točki 22 izreke prvostupanjske presude na štetu oštećene J. S.. Prvostupanjski sud je razložno raščlanio, pravilno ocijenio i uvjerljivo obrazložio zašto ne vjeruje optuženikovoj obrani da je nakon svakog od dvadeset i jednog razbojništva koje priznaje pištolj bacio u slivnik te prije počinjenja svakog idućeg razbojništva u trgovačkom lancu „d.-d. m.“ d.o.o. kupio novi plastični pištolj. Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, žalitelj se upućuje na taj dio obrazloženja prvostupanjske presude (stranica 18, prvi odlomak odozgo). Treba napomenuti da je doista životno neuvjerljivo da je optuženik u dvadeset i jedan navrat kupovao jedan plastični pištolj, ponekad i dan za danom, a da je dana 9. studenog 2009. kada je počinio dva razbojništva koja priznaje u razmaku 75 minuta kupio dva plastična pištolja. Tome treba dodati još i dvije okolnosti. Prva je iskaz svjedokinje Z. D. koja je pištolj opisala kao metalan a nema objektivnih razloga koji bi isključili takav njen iskaz. Druga su snimke sigurnosnih kamera kladionica u kojima je optuženik počinio razbojništva. Na tim snimkama je razvidno da je optuženik pri počinjenju kaznenih djela koristio pištolj istovjetnog oblika i veličine. Stoga nema nikakve sumnje da je optuženik pri počinjenju kaznenih djela razbojništva koristio pravi pištolj, a žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja.
Žalbeni navodi optuženog Ž. H. ne dovode u sumnju niti činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik počinitelj kaznenog djela razbojništva na štetu oštećene J. S.. Žalitelj ukazuje na iskaz oštećenica na glavnoj raspravi 12. ožujka 2010. navodeći da je oštećenica izjavila „nisam baš bila 100% sigurna da li sam dobru osobu prepoznala“. Međutim, taj dio iskaza odnosio se na prepoznavanje od strane oštećenice tijekom istrage, a ne na prepoznavanje na glavnoj raspravi gdje je oštećenica bila sigurna da je upravo optuženi Ž. H. jedan od počinitelja razbojništva na njenu štetu. Pri tome je oštećenica na glavnoj raspravi dala detaljne razloge zbog kojih u istrazi nije bila 100% sigurna pri prepoznavanju. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio njen iskaz u cijelosti te ispravno utvrdio i obrazložio (stranica 26 pobijane presude) da je optuženi Ž. H. počinitelj kaznenog djela na štetu oštećene J. S., a žalbeni navodi ne dovode u pitanje to utvrđenje.
Optuženi N. B. u žalbi ističe da on nikada nije koristio prijenosni telefonski uređaj koji je bio predmet posebnih izvidnih mjera. Pri tome upućuje na primjedbe koje je stavio na glavnoj raspravi nakon slušanja razgovora, a koje, navodno, prvostupanjski sud nije ocijenio, te na iskaz svjedoka u drugom kaznenom postupku koji je vođen pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu (poslovni broj KO-630/11). Takvi žalbeni prigovori ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u odnosu na optuženog N. B..
Naime, raspravni prigovori obrane ovog žalitelja odnosili su se na to, da se na snimkama čuju razgovori četiri osobe koje razgovaraju i da se dijelovi razgovora odnose na vremensko razdoblje „izvan inkriminiranog vremena“. Žalbeni prigovori to, pak, ne ističu već ukazuju na to, da optuženik nije koristio prijenosni telefonski uređaj koji je bio predmet posebnih izvidnih mjera. Prvostupanjski sud je detaljno raščlanio sadržaje telefonskih razgovora koji su preslušani tijekom glavne rasprave te pravilno utvrdio ulogu optuženog N. B. u počinjenju kaznenih djela za koje je proglašen krivim. Pri tome treba napomenuti da u prigovorima optuženika koji su dani na glavnoj raspravi on ne osporava da na telefon razgovara s optuženim Ž. H., a i optuženim T. B.. Kada se pri tome imaju na umu iskazi
I Kž 545/11-7
optuženog Ž. H. i optuženog T. B. koji jasno iskazuju o tome da je optuženi N. B. upravljao automobilom pri dolasku u blizini mjesta počinjenja kaznenih djela i ostajao u automobilu pazeći da netko ne naiđe za vrijeme dok je optuženi Ž. H. činio razbojništva u tri kladionice, tada nema nikakve dvojbe o tome, da je upravo optuženi N. B. vodio telefonske razgovore sa ostalim optuženicima vezano za počinjenje kaznenih djela i da je supočinitelj u tri počinjena razbojništva. Stoga je prvostupanjski sud pravilno otklonio obranu optuženog N. B. da on uopće nije bio u automobilu i da nije sudjelovao u počinjenim razbojništvima. Isto tako, s obzirom na nesporno utvrđenje da je optuženi supočinitelj u tri kaznena djela razbojništva, pravilno je od optuženika oduzeta imovinska korist, u jednakom iznosu kao i od ostalih suoptuženika.
S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno odbio dokazne prijedloge koji su bili upravljeni na alibi optuženog N. B. jer, kraj dokaza takve kakvoće i snage, iskaz mogućeg svjedoka F. P. doista ne bi utjecao na utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom postupku. Osim toga, žalitelj promašeno ukazuje na dokaz iz drugog kaznenog postupka, jer se utvrđivanje odlučnih činjenica smije temeljiti samo na dokazima koji su izvedeni u tom, a ne u nekom drugom kaznenom postupku.
Uz to, treba navesti da su na glavnoj raspravi preslušani razgovori upravo u odnosu na vrijeme za koje su nalogom istražnog suca određene posebne izvidne mjere tehničkog snimanja telefonskih razgovora trojice optuženika pa niti taj žalbeni navod ne dovodi u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.
Optuženi N. B. u žalbi podnesenoj putem branitelja prigovara i činjeničnom utvrđenju u odnosu na ostalu dvojicu optuženika. Za optuženog T. B. razlozi odbijanja prigovora na činjenična utvrđenja u odnosu na tog optuženika bit će dani nastavno. Prigovarajući činjeničnom utvrđenju u odnosu na korištenje pištolja od strane optuženog Ž. H., optuženi N. B. u žalbi navodi da „sud zaključuje da je I ok. koristio plinski pištolj“. Taj žalbeni navod je pogrešan jer prvostupanjska presuda niti na jednoj od 31 stranice ne rabi izričaj „plinski“. Nejasno je od kuda žalitelju taj podatak, ali on svakako nije točan pa niti prihvatljiv imajući na umu navedeno uz činjenično utvrđenje o korištenju pravog, a ne plastičnog pištolja.
Optuženi T. B. u žalbi prigovara okolnosti da je prvostupanjski sud djelomično prihvatio njegov iskaz koji je dao u istrazi, a nije prihvatio njegovo cjelokupno poricanje tog iskaza na glavnoj raspravi. Žalitelj ukazuje da je iskaz iz istrage kratak i da je bio u stanju šoka zbog uhićenja te da boluje od epilepsije. Takvi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost raščlambe i ocjene vjerodostojnosti i iskaza optuženog T. B..
Naime, prvostupanjski sud je detaljno raščlanio, pravilno ocijenio te dao uvjerljive i logične razloge zašto djelomično prihvaća iskaz optuženika dan u istrazi, a ne cjelokupno poricanje te objašnjenje na glavnoj raspravi u odnosu na razloge davanja iskaza u istrazi (stranica 15 prvi odlomak odozgo te raščlambe i telefonskih razgovora na stanicama 17, 19 i 20 pobijane presude). Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelj se upućuje na te razloge. Treba dodati da dužina ili kratkoća iskaza u konkretnoj situaciji nije odlučna za ocjenu vjerodostojnosti iskaza optuženog T. B. koji je on dao u istrazi već je odlučan sadržaj i podudarnost s ostalim provedenim dokazima. O tim okolnostima prvostupanjski sud je vodio računa te pravilno otklonio poricanje optuženika na glavnoj raspravi. Također je pravilno otklonio i iskaz optuženog Ž. H. koji je tvrdio da optuženi T. B. nije bio u automobilu kojim
I Kž 545/11-7
se išlo u počinjenje kaznenih djela jer telefonski razgovori koje je vodio i optuženi T. B. potvrđuju njegov iskaz iz istrage da je bio u automobilu, a i njegovu pomagačku ulogu u počinjenju dva kaznena djela za koja je pravilno proglašen krivim.
Optuženi T. B. u žalbi opširno raščlanjuje kombinirano telekomunikacijsko i prometno vještačenja prema kojem su optuženici mogli biti u blizini mjesta počinjenja kaznenih djela. Prvostupanjski sud pravilno uočava da se radi o mogućnosti i oprezno je koristi tek kao podupiruću okolnost ostalim dokazima, ali ne kao jedini i isključivi dokaz da su optuženici počinili kaznena djela. Nasuprot tome, žalitelj takav samo podupirući dokaz koristi za, po njemu, jedini mogući zaključak da optuženi T. B. nije mogao biti u blizini mjesta počinjenja kaznenih djela i tako upada u proturječnost. Naime, ako iz takvog nalaza proizlazi da su optuženici mogli biti u blizini mjesta počinjenja djela, logičan je zaključak da i nisu morali biti. Ako, dakle, nalaz upućuje na jednu mogućnost, to znači da ostavlja otvorenu i drugu mogućnost pa je onda proturječno navoditi najprije da takav nalaz ne može biti podloga za utvrđivanje pozitivne okolnosti, a potom da može biti podloga i da dokazuje negativnu okolnost. Ovo tim više ako se ima na umu i da je, prema raščlambi koju predstavlja žalitelj, optuženi T. B. bio na drugoj lokaciji od mjesta počinjenja kaznenog djela u … ulici i to 22 minute nakon počinjenja kaznenog djela, a da mu je, prema navedenom nalazu, vremenski trebalo za to 18 minuta i jedna sekunda.
Stoga žalbeni navodi optuženog T. B., a u kojima nagađa o i „četvrtom pomagaču“ za kojeg nema dokaza i takvog „utvrđenja u predmetnom spisu“, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.
U odnosu na žalbe optuženika, zbog odluke o kazni
Ispitujući pobijanu presudu zbog odluka o kazni ovaj sud je našao postojanje osnova prema kojima bi trebale biti izrečena blaže jedinstvene kazne zatvora od onih koje je prvostupanjski sud izrekao.
Prvostupanjski sud ocjenjuje da je izostanak kajanja kod trojice optuženika otegotna okolnost. Takva ocjena je pogrešna. Naime, kajanje u punom i pravom smislu te riječi, osim žaljenja zbog posljedica djela, u sebi uključuje svijest o štetnosti i neprihvatljivosti vlastitog protupravnog postupanja, ali i čiste motive žaljenja. Zato je preduvjet takvog kajanja potpuno, a ne djelomično priznanje ili ne priznanje počinjenja djela. Motiv kajanja je iskazivanje svijesti o štetnosti, neprihvatljivosti i pogibeljnosti vlastitog ponašanja, a ne strah od izricanja kazne. Stoga izostanak kajanja kod osobe koje ne priznaje počinjenje kaznenog djela u potpunosti niti ne može biti uzimano u obzir kao otegotna okolnost jer kajanje u svom punom i pravom značenju može postojati samo kod počinitelja koji priznaje počinjenje kaznenog djela.
Uvažavajući ostale okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio pri izboru mjera pojedinačno utvrđenih, a osobito jedinstvenih kazni zatvora na koje su optuženici osuđeni, ovaj sud je utvrdio da jedinstvene kazne zatvora na koje su osuđenici osuđeni pretjerano naglašavaju retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja.
U odnosu na optuženog Ž. H., uvažavajući množinu počinjenih kaznenih djela, treba imati na umu i okolnost da su sva kaznena djela počinjena prijetnjom te da oštećenici nisu
I Kž 545/11-7
pretrpjeli tjelesna oštećenja. Za optuženog N. B. treba imati na umu da su njegove supočiniteljske radnje manje kriminalne količine jer on ne ulazi u sportske kladionice već to čini samo optuženi Ž. H.. Optuženi T. B. ima dvije pomagačke radnja čija kriminalna količina ne zaslužuje jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine.
Stoga je ovaj sud, prihvaćajući po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za sve optuženike, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te je, primjenom odredaba o stjecaju, optuženog Ž. H. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset godina u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedenog u pritvoru od 2. ožujka 2010. i dalje, optuženog N. B. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina, a optuženog T. B. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.
Ove kazne mogu dostatno utjecati na optuženike i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja i ona sadrže dostatnu količinu moralne osude za zlo koje su optuženici počinjenjem kaznenih djela nanijeli oštećenicima i društvu u cjelini.
Budući da su žalbe optuženog Ž. H., optuženog N. B. i optuženog T. B. djelomično osnovane, a ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 379. stavak 1. ZKP/97 nije nađeno povreda zakona na koje ovaj sud, kao drugostupanjski, pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbama, na temelju članka 390. stavak 1. i članka 387. ZKP/97, postupljeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 3. travnja 2012.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Maja Štampar Stipić, v.r.
Lidija Grubić Radaković, v.r.