Supreme Court dismisses appeal claiming rent difference due to work injury, ruling termination was voluntary.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against a final judgment denying a rent payment claim. The lower courts ruled that the employment contract ended due to a business-conditioned dismissal with the employee's consent, not the work injury that caused his disability. The court held that since the employee voluntarily agreed to the termination and accepted severance, he cannot later claim lost wages as a rent difference under Article 195 of the Obligations Act.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 392. a. ZPP; čl. 195. ZOO; čl. 192. ZMO; The court established that a claim for rent as a difference between hypothetical salary and pension is inadmissible when the employment contract terminates via business-conditioned dismissal with the employee's consent, regardless of concurrent disability pension recognition.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Broj: Revr 24/09-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz D., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku iz B., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., Uprava šuma podružnica B., zastupanog po punomoćniku M. K., dipl. pravnici, radi isplate rente, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-741/05-2 od 28. travnja 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru br. P-704/04-26 od 14. veljače 2005., u sjednici održanoj dana 18. veljače 2009.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženiku naloži da mu plaća rentu za razdoblje od 2. srpnja 2002. pa do stjecanja uvjeta za punu starosnu mirovinu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svakog pojedinog dospjelog obroka pobliže navedenog u toč. I. izreke prvostupanjske presude pa do isplate. U toč. II. prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka od 775,00 kuna.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Temeljem odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga točno određenih u reviziji.
Sudovi su u postupku utvrdili:
- da je tužitelj kao radnik tuženika zadobio povredu na radu 10. rujna 1992. u obavljanju poslova šumskog radnika – sjekača, uslijed čega je kod njega nastupilo smanjenje radne sposobnosti,
- da je tužitelju zbog povrede na radu rješenjem MIORH, Područna služba u Bjelovaru od 29. srpnja 1993. priznato pravo na raspoređivanje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, osim onih koji zahtijevaju stalno stajanje i hodanje, rad na neravnom terenu, te dizanje i nošenje teških tereta,
- da je tuženik rasporedio tužitelja temeljem rješenja MIORH, Područna služba Bjelovar 29. srpnja 1993. na druge odgovarajuće poslove, tj. poslove pomoćnog šumskog radnika na kojim poslovima je radio sve do prestanka radnog odnosa,
- da je tužitelju kod tuženika prestao radni odnos sa danom 1. srpnja 2002. i to temeljem odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 29. travnja 2002.,
- da tužitelj nije tražio zaštitu svojih prava, ni kod poslodavca, a niti sudsku zaštitu, u odnosu na odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, te da je prije otkazivanja ugovora o radu dao suglasnost sa ovakvim načinom prestanka ugovora o radu,
- da je tužitelju rješenjem MIORH, Područna služba u Bjelovaru od 22. studenoga 2001. u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti temeljem čl. 174. Zakona o mirovinskom osiguranju, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. srpnja 1999.,
- da je tužitelj nakon prestanka radnog odnosa temeljem otkaza ugovora o radu 10. srpnja 2002. podnio zahtjev MIORH-u, Područna služba Bjelovar, za ostvarenje invalidske mirovine, te mu je rješenjem od 17. srpnja 2002. to pravo priznato počevši sa 2. srpnja 2002.
Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev za isplatu rente kao razlike između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je ostao u radnom odnosu i invalidske mirovine, jer zauzimaju pravno stajalište da tome nije uzrok profesionalna bolest niti tjelesna ozljeda koju je tužitelj zadobio na radu, već poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu.
Revident smatra da takav pravni stav sudova nižeg stupnja nije pravno osnovan te navodi da nije pravno odlučno na koji je način tužitelju prestao radni odnos, odnosno zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, te smatra bitnim to što mu je invalidska mirovina određena upravo zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
Takvo pravno stajalište tužitelja u konkretnom slučaju ne može se prihvatiti. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu od 29. travnja 2002. i uz suglasnost samog tužitelja slijedom čega mu je radni odnos prestao 1. srpnja 2002.
Razlog prestanka radnog odnosa nije stoga profesionalno oboljenje tužitelja (povreda na radu), već poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Slijedom toga ne postoji obveza tuženika da tužitelju isplaćuje rentu kao razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je nastavio raditi i utvrđene mirovine.
Uopće nije sporno da je tužitelj mogao nastaviti raditi, ali se suglasio s odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i s otpremninom koja je ugovorena. Ugovor o radu prestao je voljom tužitelja, pa ne može naknadno zahtijevati da mu se naknadi izgubljena zarada pozivom na čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) koju tužitelj ne bi izgubio da je odlučio nastaviti raditi.
Tužitelja u ovoj parnici ne dovodi u povoljniji pravni položaj ni činjenica da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Bjelovaru od 22. studenog 2001. utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu počev od 1. srpnja 1999. Naime, prema čl. 192. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98) ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad. I kod tužitelja su sudovi nižeg stupnja utvrdili da ugovor nije prestao na temelju tog rješenja već odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu s kojom se tužitelj usuglasio.
Slijedom navedenog proizlazi da nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je temeljem čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 18. veljače 2009.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.