Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Pž-6789/2013-2 Generato dall'IA

Court upheld invalidity of self-dealing promissory note but dismissed request to return funds to Financial Agency.

Numero d'incarto Pž-6789/2013-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The High Commercial Court upheld the lower court's finding that a promissory note issued by a company's board member to the company itself was void under the Companies Act. While the court confirmed the note's invalidity and ordered its return to the plaintiff, it rejected the request to transfer the funds to the Financial Agency because the Agency was not a party to the lawsuit. The court also dismissed the plaintiff's claim for legal fees related to the appeal.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima; čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima: A contract concluded by a company's board member with the company itself constitutes a prohibited legal act and is void, but the court cannot order the return of funds to a third party like a Financial Agency who is not a party to the proceedings.

Parole chiave

Generato dall'IA
self-dealing contract void promissory note board member liability return of funds financial agency role legal fees appeal companies act

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima
čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 154. Zakona o parničnom postupku
čl. 155. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. Zakona o parničnom postupku
Pravilnik o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo



U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ULJA I MAZIVA d.o.o. OIB 34110288352, Zagreb, Kovinska 4a, kojeg zastupa punomoćnica Tarja Krehić, odvjetnica u Zagrebu, Dalmatinska 1, protiv tuženika PČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Pistotnik, odvjetnik u Zagrebu, Draškovićeva 30/1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 204.004,20 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4680/12 od 2. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2016.

p r e s u d i o j e

I. Tuženikova žalba odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4680/12 od 2. svibnja 2013. u pobijanim točkama I. i III. njene izreke u cijelosti, te u dijelu pobijane točke II. njene izreke kojim je naloženo tuženiku vratiti tužitelju bjanko zadužnicu ovjerenu pod poslovnim brojem OV-12070/07 kod javne bilježnice Ilinke Lisonek.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4680/12 od 2. svibnja 2013. u dijelu pobijane točke II. njene izreke kojim je naloženo Financijskoj agenciji vratiti tužitelju bjanko zadužnicu ovjerenu pod poslovnim brojem OV-12070/07 kod javne bilježnice Ilinke Lisonek i sudi:

Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se naloži Financijskoj agenciji vratiti tužitelju bjanko zadužnicu ovjerenu pod poslovnim brojem OV-12070/07 kod javne bilježnice Ilinke Lisonek.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn (tritisućestodvadesetpet kuna).

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4680/12 od 2. svibnja 2013. utvrđena je ništetnom bjanko zadužnica (točka I. izreke), tuženiku je naloženo njeno vraćanje (točka II. izreke), te mu je naloženo platiti tužitelju iznos od 204.004,20 kn s kamatama kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 14.155,00 kn. U bitnome, prvostupanjski je sud, nakon provedenog postupka, utvrdio kako je tuženik navedenu zadužnicu izdao kao član uprave tužitelja, protivno odredbi čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12 i 68/13, dalje: ZTD), zbog čega je ista ništava pa je tuženiku naloženo njeno vraćanje kao i povrat iznosa koji je po istoj zadužnici naplaćen. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03) i Tarifi sudskih pristojbi.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje kako je tuženik imao odobrenje za izdavanje zadužnica, kako je to utvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-9058/12 od 16. siječnja 2013., kojom je odlučio o žalbi protiv rješenja o privremenoj mjeri, na što se prvostupanjski sud nije obazirao u svojoj odluci. Nadalje, tuženik se poziva i na odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) prema kojoj je pravni posao ništetan samo kada je zabranjen za obje strane, što u ovom predmetu nije slučaj. Predlaže preinačiti presudu odnosno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalitelja, u bitnom navodeći kako je prvostupanjski sud pravilno i zakonito ocijenio sve dokaze te pravilno primijenio materijalno pravo. Ukazuje kako je bjanko zadužnica izdana u vrijeme kada tuženik više nije bio jedini član društva, što je ključno za donošenje odluke u ovom predmetu, a tu činjenicu ne spori niti tuženik, pri čemu je drugi član društva bio upisan u sudski registar u veljači 2007. godine, dakle prije nego što je navedena zadužnica izdana. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora.

Žalba je djelomično osnovana.

Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja ukazati kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu:

- tuženiku je, aneksom ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 20. siječnja 2007., dana mogućnost izdavanja bjanko zadužnice,

- u vrijeme potpisa tog aneksa tuženik je bio jedini član društva,

- od 25. siječnja 2007. tuženik više nije bio jedini član društva,

- bjanko zadužnica izdana je 11. lipnja 2007., i u trenutku izdavanja zadužnice tuženik nije imao drugu suglasnost društva osim one koja mu je izdana kada je bio jedini član društva.

Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik kao član uprave društva morao imati posebnu ovlast tužitelja, pri čemu se ne može smatrati da takvu ovlast predstavlja aneks ugovora od 20. siječnja 2007., jer je nakon toga došlo do povećanja broja članova društva tužitelja. Dakle, tuženik nije imao potrebnu posebnu ovlast za izdavanje predmetne zadužnice pa je postupio protivno odredbi čl. 41. st. 3. i čl. 49. ZTD-a zbog čega zadužnica ništava u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

Ovakvo činjenično i pravno utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, i u skladu je s ispravama u spisu.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9058/12 od 16. siječnja 2013., na koju se poziva tuženik, nije od utjecaja u ovom konkretnom predmetu. Naime, ovaj sud ne može spekulirati na temelju kojih je isprava ta odluka donesena jer se predmet ne nalazi priklopljen u ovom spisu, no isprave koje se nalaze u ovom spisu ukazuju da je tuženik prestao biti jedini član društva (jedini osnivač) odlukom članova društva od 25. siječnja 2007., pri čemu je ta činjenica upisana u sudski registar upisano u postupku poslovni broj Tt-07/1004-2 od 7. veljače 2007. (povijesni izvadak na listu 7.-10. spisa). Navedeni ugovor o ustupu poslovnog udjela nalazi se na listu 62.-64. spisa i solemniziran je kod javnog bilježnika 25. siječnja 2007.

Pri tome činjenica da novi član društva nije bio odmah upisan u sudski registar (već je bilo upisano samo kako PČ više nije jedini član) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost same odluke. Naime, obaveza upisivanja svih članova društva uvedena je čl. 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru „Narodne novine“ broj 91/10, a društva su bila dužna uskladiti se sa zakonom najkasnije do 31. prosinca 2010. S obzirom na to da je tuženik, kao član društva i osoba koja je ustupila svoj poslovni udjel, nesumnjivo znao da od 25. siječnja 2007. više nije jedini član društva, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je izdana zadužnica izdana protivno čl. 49. ZTD-a te je stoga ništetna (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

Tuženik se u svojoj žalbi poziva i na odredbu čl. 322. st. 2. ZOO-a, prema kojoj je ugovor valjan ako je njegovo sklapanje zabranjeno samo jednoj strani, no ta odredba ne može se primijeniti u ovom slučaju. Naime, svrha ove odredbe jest zaštita savjesne ugovorne strane od ponašanja onoga tko svjesno krši zakon, što pretpostavlja postojanje dviju ugovornih strana, savjesne i nesavjesne. No, kod sklapanja ugovora sa samim sobom u smislu čl. 49. ZTD-a ne može se govoriti o dvije ugovorne strane jer se radi o istoj osobi na obje strane, pa se tuženik ne može pozivati na savjesnost druge ugovorne strane.

Ovaj sud ukazuje kako svaki ugovor, po svojoj naravi, predstavlja pravni posao (arg. iz čl. 308. ZOO-a). Naime, pravni posao, u građanskom pravu, predstavlja stranačko očitovanje volje koje je, samo za sebe ili u svezi s drugim pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka, od kojih su najvažniji postanak, promjena i prestanak nekoga građanskopravnog odnosa (stjecanje, prestanak, promjena ili prijenos subjektivnih prava). Pri tome očitovanje volje mora potjecati od osobe koja ima odgovarajuću poslovnu sposobnost potrebnu za sklapanje toga posla, te mora biti dano ozbiljno i slobodno. Volja se može očitovati na različite načine (riječima, pismeno, znacima, konkludentnim radnjama, a iznimno i šutnjom), a učinci koji se postižu moraju biti dopušteni, što znači kako ne smiju biti protivni ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u ime društva, izdavanjem bjanko zadužnice bez odgovarajućeg odobrenja, preuzeo obvezu plaćanja prema sebi samom, što predstavlja nedopušteni pravni posao iz čl. 49. ZTD-a, direktno u suprotnosti s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a.

Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 322. st. 1. ZOO-a i utvrdio da je bjanko zadužnica ništetna, te naložio tuženiku istu vratiti tužitelju, te je u tom dijelu presuda potvrđena.

No, sud nije mogao naložiti vraćanje zadužnice Financijskoj agenciji, jer ista nije stranka u postupku, pri čemu se ukazuje i kako je prema odredbama Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 6/13), koji je bio na snazi u trenutku zaključenja glavne rasprave, zadužnicu moguće vratiti samo podnositelju (tuženiku). Stoga je u tom dijelu trebalo odbiti tužitelja s dijelom zahtjeva.

Kako je već navedeno, u odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) kao i Zakona o sudskim pristojbama i Tarifu sudskih pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana. Pri tome se ukazuje kako je pobijana presuda preinačena samo u neznatnom dijelu, što ne utječe na obvezu tuženika na naknadu troškova postupka tužitelju (čl. 154. st. 3. ZPP-a).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.

U Zagrebu 13. rujna 2016.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

DUBRAVKA MATAS, v.r.