Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-792/2007-5 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court increases rape sentence to four years, rejecting defendant's appeal on mitigating factors.

Numero d'incarto I Kž-792/2007-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal to increase the defendant's sentence for rape from three to four years while rejecting the defendant's appeal. The court found the first-instance judge improperly weighed mitigating circumstances, such as the defendant's fatherhood and drug rehabilitation efforts, against aggravating factors like prior violent convictions and the victim's psychological trauma. Consequently, the court modified the penalty to better reflect the offender's lack of remorse and the severity of the harm caused.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 369., 387., 390. ZKP; čl. 4., 31. OKZRH; čl. 45. stavak 1. OKZRH; čl. 382. ZKP; The Supreme Court may increase a sentence on appeal if the first-instance court failed to adequately weigh aggravating circumstances against mitigating ones, ensuring the penalty aligns with the offender's culpability and the protective purposes of criminal sanctions.

Parole chiave

Generato dall'IA
rape sentencing appeal procedure mitigating circumstances aggravating factors criminal penalty modification drug addiction treatment prior convictions

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 369. ZKP
čl. 387. ZKP
čl. 390. ZKP
čl. 4. stavak 2. OKZRH
čl. 31. OKZRH
čl. 45. stavak 1. OKZRH
čl. 382. ZKP
Sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ukazuje se utemeljenom na utvrđenim činjenicama i zakonskim odredbama (čl. 382. ZKP).

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 792/07-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. M. zbog kaznenog djela iz članka 79. stavka 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. svibnja 2007. broj K-71/98, u sjednici održanoj 4. studenog 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženika, V. B. odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. N. M. za kazneno djelo silovanja iz članka 79. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96.; nastavno: KZRH), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju mu se, na temelju članka 45. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/93., 108/95., 16/96. i 28/96.; nastavno: OKZRH), uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. kolovoza 1997. do 17. rujna 1997. godine.

II. Odbija se žalba opt. N. M. kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 79. stavka 1. KZRH, na temelju kojeg propisa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju članka 63. st. 1. KZ opt. N. M. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. kolovoza 1997. do 17. rujna 1997. godine.

I Kž 792/07-5

Na temelju članka 76. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97. i 27/98.; nastavno: KZ) prema opt. N. M. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama i alkoholu, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP) opt. N. M. oslobođen je od naknade troškova kaznenog postupka.

Na temelju članka 132. stavka 2. ZKP ošt. M. M. upućena je da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. N. M., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je protiv presude podnio i državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika R. H. Drage Marincela i branitelja optuženika, V. B. odvjetnika iz S., a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, u odsutnosti optuženika koji je o sjednici uredno izviješten.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. ZKP te je našao da nisu počinjene povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 379. stavak 1. točka 2. Z.).

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. N. M. pokušava osporiti iskaz ošt. M. M., ustrajući u navodima obrane koju je iznio tijekom postupka. Pritom optuženik tvrdi da njen opis predmetnog događaja proturječi podacima o njenim ozljedama sadržanima u medicinskoj dokumentaciji sačinjenoj u D. u Š., da fotografije mjesta događaja opovrgavaju njen iskaz o nemogućnosti izlaska iz vozila, da je optuženik dao uvjerljivo objašnjenje njenih motiva zbog kojih ga je lažno teretila te da je i njeno ponašanje tijekom i nakon spolnog odnosa pokazatelj dobrovoljnosti tog čina. Smatra da je „odluka suda … donesena bez ikakvih dokaza osim dvije ogrebotine dužine 1 cm za koje nije niti utvrđenog da potječu iz njihovog međusobnog susreta, a te ogrebotine nisu dokaz primjene sile od strane okrivljenog“.

I Kž 792/07-5

Protivno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja pomno je analizirao sve provedene dokaze, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima, a posebnu pozornost posvetio je upravo iskazu opt. N. M., nakon čega je sve te dokaze valjano i ocijenio, a za otklanjanje optuženikove obrane kao neistinite i prihvaćanje istinitim iskaza ošt. M. M. dao je jasne i potpune razloge, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Optuženikova žalbena tvrdnja o neznatnosti ozljeda oštećenice koje bi proturječile njenom opisu predmetnog događaja opovrgnuta je podacima iz medicinske dokumentacije (listovi 14-17 spisa), o kojima su iskazali i sudski vještaci dr. B. U. i dr. M. M. (list 116 spisa), prema kojima su pregledom ošt. M. M. utvrđene sljedeće ozljede: ogrebotina duljine 1,5 cm na lijevoj nosnici s vanjske strane, dvije oguljotine duljine 1-1,5 cm na čelu između obrva tik uz nosni vršak, ogrebotina prstenaste forme promjera 2 cm na čelu medijalno; oguljotina dužine do 3 cm na desnom zapešću. Dakle, ni u kom slučaju se ne radi o svega „dvije ogrebotine dužine 1 cm“, kako se to pogrešno tvrdi u žalbi.

Ovakve ozljede ne odstupaju bitno od njihovog opisa koji je oštećenica iznijela prilikom ispitivanja, kada je navela da je zadobila posjekotinu čela i modrice na glavi i rukama, pri čemu se ističe da je općepoznato da krvni podljevi postanu vidljivi tek nakon proteka nekog vremena od zadobivanja udaraca, što objašnjava činjenicu da isti nisu opisani u medicinskoj dokumentaciji koja je sačinjena kratko vrijeme nakon događaja, a u kojoj su opisane i lakše ozljede o kojima oštećenica ne govori.

Osim toga, na ovaj način objektivno utvrđene ozljede oštećenice uklapaju se u njen opis predmetnog događaja u dijelu u kojem je ona navela kako joj je opt. N. M. zadao nekoliko šamara po licu, da ju je udario šakom u stomak i glavom u glavu te da ju je jednom rukom držao za vrat, a drugom da ju je držao za zglobove obje ruke, spriječivši je da mu se odupre.

Konačno, kada se ima u vidu iskaz ošt. M. M. prema kojemu je ona, nakon izlaska iz optuženikovog automobila, odmah prišla policijskom vozilu koje je bilo parkirano u blizini, da i optuženik navodi da je oštećenica krenula u smjeru policajaca, da to proizlazi i iz iskaza svjedoka J. Ć., koji je naveo i da je oštećenica odmah odvedena u policijsku postaju te na liječničke preglede, očigledno je da ona ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji nije mogla zadobiti nakon izlaska iz optuženikovog vozila, već samo tijekom onih događaja koje je opisala.

Niti dio iskaza ošt. M. M. u kojem ona navodi da je optuženik, nakon što je vozilom skrenuo s ceste, isto zaustavio uz žbunje zbog kojega ona nije mogla otvoriti vrata nije doveden u sumnju fotografijama mjesta događaja. Naime, na tim fotografijama vidljivo je, upravo na lokaciji identificiranoj kao mjesto zaustavljanja vozila u kojem je došlo do spolnog odnosa, bujno raslinje visine čovjeka, i to s desne strane čistine, dakle, upravo s one strane vozila na kojoj se nalaze vrata suvozača, na kojem mjestu je, prema suglasnim iskazima optuženika i oštećenice, ona sjedila. Zaustavljanje vozila na način da su se vrata suvozača nalazila uz to grmlje spriječilo je otvaranje tih vrata, upravo kako je to oštećenica i opisala.

Iz obrane opt. N. M., suprotno ranije navedenom, ne proizlazi da bi oštećenica zadobila ikakve ozljede, dakle, takva njegova obrana ne daje objašnjenje objektivno utvrđenih

I Kž 792/07-5

ozljeda oštećenice. Osim toga, optuženikovi navodi o želji ošt. M. M. da mu se lažnim prijavljivanjem i iskazom osveti zbog toga što se naljutila na njega kada je vidjela da je njegova veza s djevojkom čvrsta ukazuju se, kako to i prvostupanjski sud ispravno zaključuje, krajnje neuvjerljivima i neživotnima. Uistinu je nezamislivo da bi oštećenica, neposredno nakon upoznavanja optuženika, htjela s njim ostvariti ozbiljnu vezu i tražila od njega da ostavi svoju djevojku te da bi time uvjetovala spolni odnos koji joj je, kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije, bio prvi u životu, kao i da bi se nakon toga iz osvete izložila neugodnostima koje je izvjesno pretrpjela prijavljivanjem silovanja i svjedočenjem o istome. Osim toga, sam optuženik je iskazao da mu oštećenica nije dala svoje osobne podatke iako ih je on od nje tražio, što proturječi njegovoj tvrdnji da je htjela vezu s njim. Konačno, oštećenica je u Republiku Hrvatsku došla na ljetovanje, a nakon predmetnih događaja - i neovisno o njima - vratila se s roditeljima u Republiku Bosnu i Hercegovinu, pa je očigledno da o nekakvoj njenoj vezi s optuženikom nije moglo niti biti govora. Slijedom iznesenog, ispravno je sud prvog stupnja otklonio kao neistinitu obranu opt. N. M. i u dijelu u kojem spolni odnos s oštećenicom opisuje kao potpuno dragovoljan, bez ikakve prisile.

Konačno, kada opt. N. M. u žalbi opisuje ponašanje oštećenice tijekom i nakon spolnog čina koje bi ukazivalo na njen pristanak na spolni odnos, on zapravo ponavlja navode svoje obrane, ali takve tvrdnje nemaju uporište u provedenim dokazima. Oštećenica je decidirano opisala otpor koji je pružila optuženiku kada ju je on uhvatio za vrat, zadao joj šamare i udarce u trbuh, iskazujući da je počela vrištati, da je lupala nogama po prednjem staklu vozila, da se otimala, da ju je on primio za ruke, da joj je tri puta puštao ruke, ali da bi ona tada pokušala otvoriti vrata vozila kako bi pobjegla, pa ju je iznova hvatao te da joj je skinuo donju odjeću i obavio s njom spolni odnos i dalje joj držeći ruke, a ona da je izgubila snagu, da je osjećala bolove, da joj se činilo da sve to traje cijelu vječnost, a kada ju je pustio da je bila u velikom šoku, da nije mogla progovoriti. Sud prvog stupnja ispravno je ovakav iskaz ošt. M. M. ocijenio uvjerljivim i istinitim, s obzirom i da je potvrđen i drugim dokazima, prvenstveno citiranom medicinskom dokumentacijom u kojoj su opisane ozljede oštećenice koje je ona kritične zgode zadobila. Iskazom oštećenice opovrgnuta je optuženikova obrana i u dijelu u kojem je on naveo, a isto ponavlja i u žalbi, da je oštećenica uživala tijekom spolnog odnosa na koji je prethodno pristala.

Slijedom iznesenog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju ispravnost utvrđenja odlučnih činjenica, a žalbom se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi sud prvog stupnja propustio utvrditi.

Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. ZKP) nije neosnovana.

Sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja kazne optuženom N. M. olakotnim cijenio njegovu smanjenu ubrojivost i okolnost da je otac maloljetnog djeteta, a otegotnim je našao optuženikovu raniju višekratnu osuđivanost te okolnosti da je oštećenica bila mlada osoba koja je nakon ovog događaja trpjela i teže psihičke posljedice zbog kojih je odlazila liječniku.

Pobijajući odluku o kazni, opt. N. M. navodi da je od ranijih osuda prošlo dulje vremensko razdoblje, da on više ne konzumira drogu i da se nastoji izliječiti od ovisnosti, da se posvetio djetetu te da je sudionik Domovinskog rata.

I Kž 792/07-5

Protivno ovome, državni odvjetnik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja precijenio značaj olakotnih okolnosti, a da nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir one otegotne koje su istaknute, kao ni bezobzirnost optuženika koja proizlazi iz činjenice da je on zlouporabio povjerenje oštećenice koja mu je povjerovala da će je prevesti u Š. i okolnosti da je oštećenica rekla optuženiku da ranije nije imala spolni odnos.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da optuženikova ranija osuđivanost - ukupno u osam navrata, dijelom i za kaznena djela s elementima nasilja - pokazuje da kazne koje su mu do sada izricane nisu dovoljno utjecale na njegovo ponašanje te da navedene okolnosti koje se odnose na osobu oštećenice, iskorištavanje njenog povjerenja i posljedice djela ukazuju na viši stupanj optuženikove bezobzirnosti.

Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju četiri godine ukazuje primjerenom i počinjenom djelu i ličnosti ovog počinitelja te pogodnom za ostvarenje kako opće svrhe kaznenih sankcija iz članka 4. stavka 2. OKZRH, tako i svrhe kažnjavanja opisane u članku 31. OKZRH te da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela i utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela te da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Stoga je na temelju članka 390. ZKP valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove presude, pri čemu je na temelju članka 45. stavka 1. OKZRH optuženom M. u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je on proveo u pritvoru od 17. kolovoza 1997. do 17. rujna 1997. godine.

Sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ukazuje se utemeljenom na utvrđenim činjenicama i zakonskim odredbama (čl. 382. ZKP).

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih opt. N. M. pobija prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. ZKP njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 4. studenog 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.