Supreme Court dismisses appeal in workplace injury case, upholding employer liability despite employee's alleged negligence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling ordering compensation for a workplace injury. The plaintiff argued the employer was not liable because the plaintiff improperly used ladders, while the defendant raised a statute of limitations defense. The court rejected both arguments, finding the employer failed to prove the plaintiff's negligence caused the injury and that the limitation period had not expired due to the plaintiff's ongoing medical treatment.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČlanak 6. Zakona o zaštiti na radu; Članak 376. Zakona o obveznim odnosima: An employer is liable for workplace injuries unless they prove the employee's own fault or a third party caused the damage, and limitation periods run from the date the victim fully knows the extent of the injury.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 416/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ljubice Munić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, mr. Olge Jelčić, Ivana Mikšića i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz O., koga zastupa J. Č.-D., odvjetnica iz O., protiv tuženika Osnovna škola Grigor Vitez iz Osijeka, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. studenoga 2002. godine broj Gž-2325/01-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 21. ožujka 2001. godine broj P-313/00, u sjednici održanoj dana 21. listopada 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Županijski sud u Osijeku, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 14. studenoga 2002. godine broj Gž-2325/01-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Osijeku od 21. ožujka 2001. godine broj P-313/00, kojom je naloženo tuženoj platiti tužitelju svotu od 117.986,98 kn sa zateznim kamatama od dospjelosti do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 31.427,20 kn, te na ime rente plaćati mjesečnu svotu od 1.484,21 kn. Protiv te presude tužena je izjavila reviziju ne navodeći posebno razloge, a iz sadržaja revizije proizlazi da reviziju izjavljuje zbog pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji ističe da tužena nije odgovorna za štetu koju je tužitelj pretrpio, već je za to odgovoran sam tužitelj. Tužitelj koji se prihvatio posla domara nije na pravilan način koristio ljestve, odnosno nije upotrijebio minimalnu pažnju kod toga, tako da njegovo ponašanje odudara od uobičajenog ponašanja drugih osoba u istoj ili sličnoj situaciji. Ističe prigovor zastare. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni
enje.
zahtjev odnosno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđ
Odgovarajući na reviziju protivna strana navodi da se revizija odnosi na pogrješno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog toga reviziju nije moguće izjaviti. Ističe da je vještačenjem vještaka zaštite na radu utvrđeno da je za nastalu štetu odgovoran tuženi u skladu s propisima o zaštiti na radu. Tužitelj je radio s povećanom opasnošću, sa neispravnim sredstvom, tj. ljestvama koje tužitelj nije koristio svrsishodno, jer nije bio osposobljen za korištenje takovih ljestava. Posebno ističe da se radilo o potrebi iznenadnog poduzimanja radnje radi sprečavanja veće štete na zahtjev ravnatelja, što je bilo prirodno i očekivano ponašanje tužitelja u okolnostima radne obveze u vrijeme ratnog dežurstva. U odnosu na prigovor zastare smatra da je tužiteljevo liječenje završeno donošenjem rješenja o odlasku u invalidsku mirovinu 24. ožujka 1993. godine, a tužba je podignuta 27. lipnja 1995. godine. Predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu.
Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbe ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP valja reći da revident nije naveo u reviziji koje bi bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene i na koji način. Revizija se svojim sadržajem velikim dijelom odnosi na utvrđeno činjenično stanje, pa s tim u svezi valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP nije moguće izjaviti reviziju zbog pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.
U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj u kritično vrijeme, 10. lipnja 1992. godine bio uposlen kod tužene kao učitelj tjelesnog odgoja. Dok je bio dežuran saznao je od jednog učenika da je došlo do kvara u WC-u, tako da voda istječe nekontrolirano. Preko tog učenika izvijestio je o tome ravnatelja, koji je po učeniku tužitelju naložio da zatvori ventil i na taj način spriječi istjecanje vode. Tužitelj je tome pristupio uzeo ljestve, međutim ljestve su se skliznule, tako da je on pao i dobio ozljede u obliku nepotpunog iščašenja petog vratnog kralješka, raskinuća sveza (ligamenata) između trnastih nastavaka i između trupova četvrtog i petog vratnog kralješka, udarca desnog ručnog zgloba, te prijeloma čunjaste kosti desne šake, koje su ozljede bile teške naravi.
Posljedice tih ozljeda su bili fizički bolovi jakog intenziteta u trajanju od 5-6 dana, bolovi srednjeg intenziteta u trajanju od oko 6 dana, te bolovi slabog intenziteta u trajanju od 5-6 mjeseci neprekidno, a povremeno su trajali još u vrijeme postupka. Tužitelj je tom prilikom također pretrpio i primarni strah, neposredno u vrijeme događaja zbog ugroženosti, te je taj strah trajao nekoliko minuta. Sekundarni strah srednjeg intenziteta tužitelj je mogao trpjeti u trajanju od mjesec dana, a slabog intenziteta u trajanju od daljnja 2 mjeseca. Zbog ukočenosti vrata i okretanja ramena, odnosno čitavoga tijela pri pogledu u stranu, a što je uočljivo, kod tužitelja je nastupila naruženost u lakom stupnju. Bila mu je potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 2 mjeseca zbog nošenja gipsa na desnoj ruci kao i sadrene minerve.
Dobivene teške tjelesne ozljede kod tužitelja su imale za posljedicu umanjenje životne aktivnosti prema mišljenju liječničkog vještaka 38%.
U provedenom postupku je također utvrđeno da je tužitelj nenamjenski koristio dvokrake aluminijske ljestve postavivši ih tako da je postojala veća opasnost od klizanja, tj. postavio ih je pod kutem od 45 stupnjeva, a dozvoljeno je 75 stupnjeva. Zbog toga nižestupanjski sudovi smatraju da je tužitelj zbog toga propusta sam doprinio nastanku štete u 20%, a tuženik bi bio odgovoran u visini od 80%.
Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86, 47/89, 46/92), koji je u to vrijeme bio na snazi, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu radniku zbog ozljede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokaže, da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti, a ti bi razlozi mogli biti samo viša sila, radnja ili djelovanje treće osobe i krivnja radnika.
U provedenom postupku nije utvrđena niti jedna od spomenutih okolnosti, koje bi bile uzrok štete i koje bi tuženoga u potpunosti oslobađale od odgovornosti za nastalu štetu.
Što se tiče prigovora zastare valja reći da on nije osnovan. Prema odredbi čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Što se tiče vremena saznanja za štetu valja reći, da se o takvom saznanju može govoriti tek kada je poznat u cijelosti opseg štete odnosno svi elementi o kojima je visina pretrpljene štete ovisna. Kada je u pitanju šteta koja je nastala kao posljedica tjelesnih ozljeda onda se o saznanju za takovu štetu ne bi moglo govoriti nikako prije nego što je liječenje završeno, zdravstveno se stanje stabiliziralo i kada su poznati svi elementi koji određuju da li je šteta viša ili niža. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da rok propisan za zastaru u ovom slučaju nije istekao, obzirom na vrijeme kada je tužitelj ustao s tužbom i vrijeme do kojega je trajalo liječenje. Budući da je tužitelj bio na bolovanju do 10. ožujka 1993. godine,
čeo koristiti invalidsku mirovinu od dana dobivenih ozljeda i od 11. ožujka 1993. godine je po
nema dvojbe, da se njegovo zdravstveno stanje koje je nastalo kao posljedica dobivenih ozljeda nije stabiliziralo tri godine prije 27. lipnja 1995. godine kada je podigao tužbu.
Što se tiče visine dosuđene štete po pojedinim osnovama, posebno novčane naknade neimovinske štete po osnovu pretrpljenih fizičkih boli, naruženosti, straha, te umanjene životne aktivnosti, sud smatra dosuđene svote primjerenima posebnosti slučaja i uobičajenoj praksi utvrđivanja visina naknada tih vrsta šteta. One su primjerene prije spomenutim ozljedama koje je dobio tužitelj i posljedicama tih ozljeda.
Dosuđene visine naknade imovinske štete su također primjerene i temelje se na tijekom postupka utvrđenom činjeničnom stanju. Revizijskim navodima osnovanost same visine dosuđene štete nije dovedena u pitanje.
Prema tome, nisu ostvareni revizijski razlozi, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje upućuje revizija. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.
U Zagrebu, 21. listopada 2004. godine.
Predsjednica vijeća:
Ljubica Munić, v. r.