Supreme Court dismisses appeal; adverse possession acquired via 10-year possession based on valid exchange performance.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellants' appeal against the lower courts' confirmation of the defendant's ownership. The appellants argued for delivery of land parcels, claiming the lower courts erred in fact-finding and law application. The court ruled that the defendant acquired ownership through acquisitive prescription after holding the land for over ten years based on a valid exchange that was physically performed, rendering the lack of written form irrelevant.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima; čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku; čl. 393. Zakona o parničnom postupku: Adverse possession is established when a possessor holds property openly and continuously for the statutory period based on a valid legal ground, such as the performance of an exchange agreement, even if the agreement lacks the required written form.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2388/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husineca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja A. i J.F. te J.Š., svi iz B., kao i A.F. iz O., te G.F. iz V., koje sve zastupa J.M., odvjetnica iz Z., protiv tuženika F.D. iz B., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 26. lipnja 1990.g. br. Gž 2296/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru od 18. listopada 1989.b. br. P 463/87, u sjednici održanoj dana 16. veljače 1993.g.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za predaju uposjed sjevero-istočnog dijela kč.br. 3638 i kč.br. 3640/3.
Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Tužitelji iznoseći u reviziji da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo prigovaraju pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).
Oni su zahtjevom svoje tužbe formalno tražili da im tuženik preda u posjed dio kč.br. 3638 i kč.br. 3640/3, iako je među strankama stvarno sporan dio kč.br. 3637 koja je u naravi šikara i šuma. Sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna zemljišna parcela u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo svih tužitelja, ali da je među njima faktično provedena fizička dioba u pogledu ranije suvlasnih nekretnina, u kojoj diobi je tužitelju A. pripala u samovlasništvo sporna parcela. Također je taj sud utvrdio da je taj tužitelj s ocem tuženika zamijenio tu parcelu za druge njegove nekretnine, te da tako zamijenjene nekretnine stranke tj. spomenuti tužitelj i tuženik posjeduju više od 10 godina. Dalje je taj sud utvrdio da su ostali tužitelji znali za tu zamjenu, ali joj se nisu protivili.
Na temelju tih činjenica pravilno je stajalište sudova nižega stupnja da je tuženik, odnosno njegov prednik u zakonitom i savjesnom posjedu spornih nekretnina više od 10 godina, te da je stoga po odredbi čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, koji zakon je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, stekao pravo vlasništvo tih nekretnina dosjelošću.
Nije osnovan prigovor tužitelja u reviziji da posjed tuženika nije zakonit budući da ugovor o zamjeni nije bio sačinjen u pismenoj formi, pa stoga da nije pravno valjan. Ovo stoga što je zakoniti posjed onaj koji se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi, koja je potrebna za stjecanje vlasništva. Po prihvaćenoj sudskoj praksi ugovor kojem je predmet prenos prava vlasništva na nekretninama je valjan i u slučaju da nije poštovana pismena forma, ako je izvršen.
U konkretnom slučaju ugovor o zamjeni je izvršen, pa se prema tome taj ugovor može smatrati pravovaljanom pravnom osnovnom za stjecanje prava vlasništva.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik bio u mirnom posjedu sporne parcele duže od 10 godina, a protivno tvrdnji tužitelja u reviziji, je utvrdio da je do spora među strankama došlo nakon proteka toga vremena.
Također je sud prvog stupnja protivno tvrdnji u reviziji, utvrdio da su ostali tužitelji znali za provedenu zamjenu, iako to nije odlučna činjenica za ovaj spor, budući da je također taj sud utvrdio da su tužitelji prethodno proveli fizičku diobu vlasništva kojom je sporna parcela pripala tužitelju.
Iz tih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 16. veljače 1993.g.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.