Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-101/1995-3 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court amends first-instance verdict to reclassify attempted murder and increases sentence to two years.

Numero d'incarto I Kž-101/1995-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia amended the first-instance judgment to reclassify the defendant's act as attempted murder under Article 34 of the Criminal Law. While the court upheld the factual findings regarding the bomb threat, it found the original sentencing too lenient given the dangerous nature of the crime and the defendant's voluntary intoxication. Consequently, the sentence was increased from one year and six months to two years, with time served credited.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH; čl. 377. st. 1. ZKP: The Supreme Court must amend a first-instance verdict to correctly classify the crime when the specific legal elements of attempted murder against unspecified persons are met, and it may increase the sentence if the lower court excessively mitigated the punishment despite aggravating circumstances.

Parole chiave

Generato dall'IA
attempted murder criminal law classification sentencing enhancement voluntary intoxication Supreme Court amendment

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH
djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u vezi sa čl.
čl. 17. st. 1. OKZRH
KZRH u vezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5.
čl. 377. st. 1. ZKP
Iz izloženih razloga je trebalo po službenoj dužnosti (čl. 377. st. 1. ZKP) preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženik počinio (samo) kriv.
čl. 38. toč. 1. OKZRH
OKZRH od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku i zakonito je postupio kada je primjenio odredbu o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. OKZRH, jer za to postoje dva osnova - krivično djelo je ostalo u pokušaju i optuženik
čl. 45. st. 1. OKZRH
OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25.
čl. 369. ZKP
Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni, a optuženika još zbog odluke o sigurnosnoj mjeri (čl. 369. ZKP).

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 101/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ante Potrebice, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.Ž., zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u vezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5. srpnja 1994. godine br. K-19/94, u sjednici održanoj 17. srpnja 1996. godine, saslušavši zamjenicu državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.C.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu podnesenih žalbi stranaka, po službenoj dužnosti, te uvaženjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni i izriče da je opt. M.Ž., djelatnošću zbog koje je oglašen krivim tom presudom, učinio kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZR, pa se po čl. 34. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. veljače 1994. do 5. srpnja 1994. godine.

II. Žalba opt. M.Ž. odbija se kao neosnovana i nepreinačeni dio prvostupanjske presude se potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. M.Ž. je oglašen krivim zbog kriv. djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. i 5. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, te je po istim propisima (ispravno je: po čl. 34. st. 2. KZRH), uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine

i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a izrečena mu je i sigurnosna mjera iz čl. 64. OKZRH.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik osobno i po braniteljima N.Č. i N.G., odvjetnicima iz S..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, kako to stoji u uvodu žalbe (po branitelju N.G. ) odnosno iz svih razloga navedenih u članku 353. ZKP (kako se to uvodno navodi u žalbi po branitelju N.Č. ), a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama - kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe (u sva tri podneska), te predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (u žalbi po branitelju N.G. ) ili preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni (u žalbama po oba branitelja) ili da mu bude izrečena blaža kazna (u osobnoj žalbi optuženika).

Optuženik je predložio da se održi rasprava pred ovim drugostupanjskim sudom (u žalbi po branitelju N.G. ), čemu nije udovoljeno niti su optuženik i branitelj obaviješteni o sjednici vijeća, jer se prema odredbi čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 73/91 i 25/92) odredbe o obavješćivanju stranaka iz čl. 361. ZKP i održavanju rasprave pred drugostupanjskim sudom iz čl. 362. st. 2. i čl. 363. do 365. ZKP ne primjenjuju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o krivičnim sankcijama.

Iako se u žalbi optuženika (pri čemu se ona u sva tri podneska tretira kao jedna žalba) navodi, kako je to već navedeno, da se prvostupanjska presuda pobija i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona, te žalbene osnove se ne obrazlažu, jer sve ono što se iznosi jesu prigovori činjeničnom utvrđenju suda. To je i onda kada se tvrdi da se u djelatnostima optuženika stječu samo bitna obilježja kriv. djela iz čl. 50. KZRH, odnosno čl. 146. st. 1. i 3. KZRH u vezi sa čl. 17. OKZRH. Ovo stoga što se ne tvrdi niti obrazlaže da bi krivični zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno izrekom prvostupanjske presude, već se upravo prigovara pravilnosti tog utvrđenja. Jednako tako, žalbom se ne pobija potpunost utvrđenja činjeničnog stanja. Ne tvrdi se, naime, da neke odlučne činjenice nisu raspravljene i utvrđene, da neki dokazi nisu izvedeni, a trebalo je, već se upravo prigovara ocjeni optuženikove obrane i izvedenih dokaza, te činjeničnim zaključcima suda utemeljenim na rezultatima provedenog postupka. Stoga se i

u ovom dijelu prvostupanjska presuda pobija isključivo zbog pogrešno, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, žalba optuženika nije osnovana ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, koja i jest suština žalbe (u sva tri podneska), žalitelj prigovara ocjeni optuženikove obrane iznijete tijekom istrage, ocjeni izvedenih dokaza i napose činjeničnom zaključku suda da je optuženikov umišljaj bio usmjeren na lišenje života supruge i ugrožavanje, dovođenje u opasnost ostalih prisutnih osoba, te se i ponavlja dijelom optuženikova obrana iznijeta tijekom glavne rasprave i ukazuje na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. B.U., a dio nalaza se i citira, te nalaz i mišljenje balističkog vještaka ing. B.T.. Po stanovištu žalitelja, time što je optuženik imao u jednoj ruci bombu, a u

I Kž 101/95.

drugoj upaljač, kraj činjenice da nije upalio štapin bombe, a mogao je, u njegovom postupanju bi se moglo raditi samo o krivičnom djelu iz čl. 50. KZRH, ali samo na štetu bivše supruge, ili o krivičnom djelu iz čl. 146. st. 1. KZRH, a nikako o krivičnom djelu iz izreke pobijane presude, kod čega se obrazlažu, u stvari ponavljaju okolnosti pod kojima je optuženik posegnuo za bombom i tvrdi da je njegova namjera "bila samo na neodgovarajući način spriječiti deložaciju", odnosno "da se pokaže barem u jednom trenutku moćan, odnosno nadmoćan prema svojoj bivšoj supruzi koja ga je deložirala iz stana kojeg je dobio temeljem svog rada. Ta nadmoć je bila u bombi i ta bomba je predstavljala prijetnju", a zapravo samo "apstraktnu opasnost" i ništa više.

Suprotno tvrdnjama i stanovištima ovog žalitelja, za koja se mora reći da su krajnje subjektivna, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane u cjelini, tako i izvedenih dokaza, ispravno utvrdio sve odlučne činjenice i za opstojnost krivičnog djela činjenično opisanog u izreci pobijane presude dao valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, iznoseći svoju obranu tijekom istrage (l. 9-10) optuženik je vrlo uvjerljivo i okolnosno prikazao izvršenje upravo krivičnog djela činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude. Naveo je da je bio bijesan kada je dobio sudsku obavijest o deložaciji i već tada je odlučio da liši života svoju bivšu suprugu, kojoj je sudskom odlukom i pripao stan, a koji je on dobio od svog poduzeća. On to opisuje na nedvosmislen način: "Tada sam zapravo i stvorio odluku da Z. lišim života. Odlučio sam to napraviti baš onoga dana kada bude deložacija i to u trenutku kad se ona već obavi, tako da to bude završni čin. Htio sam je lišiti života, jer nisam mogao podnijeti da ona uživa moje trude". Htio je aktivirati bombu, pa je i "kresnuo" upaljačem, ali nije uspio upaliti štapin i "tada su intervenirala ova dva policajca", oduzeli mu bombu, koju bi on, da je uspio zapaliti sporogoreći štapin, bacio na Z. koja je bila u sobi. Pa iako je tijekom glavne rasprave optuženik izmijenio obranu, ipak je i tada iskazao: "Budući su momci brzo reagirali, ja nisam uspio približiti upaljač bombi, odnosno štapinu", i "namjera mi je bila da krenem prema sobi u kojoj se nalazila moja bivša supruga. Na taj način ja sam želio riješiti cijeli slučaj, odnosno, želio sam riješiti da nema ni mene ni nje ni stana" (l. 83-84). Inače, nije htio lišiti života bilo koga drugog od prisutnih osoba.

Da je optuženik bio iskren kada je priznao djelo - proizlazi iz samog njegovog postupanja o kojem on i iskazuje, a koje proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka T.I. (l. 25-26, 90), D.J. (l. 23-24, 85), B.B. -Š. (l. 21-22, 93), pa i D.M. (l. 39-40, 85), N.Š. (l. 41, 86) i Z.Ž. (l. 32-33, 86). On odlazi u WC samo da priredi bombu i upaljač. Svakako, ne pali štapin bombe još u WC-u, jer dobro zna da je potrebno nekoliko sekundi da dođe do aktiviranja, eksplozije bombe, a isto tako zna da je supruga u jednoj od soba i to onoj udaljenijoj od prostorije WC-a s lijeve strane hodnika. No, odmah po izlasku iz WC-a hoće upaliti štapin, pa je već i "kresnuo" s upaljačem, ali priseban sudski izvršitelj T.I., koji mu je i bio najbliži i koji je, odmah, po izlasku optuženika u hodnik, zapazio bombu u njegovoj ruci, skočio, pograbio optuženikovu ruku u kojoj je bio upaljač, a odmah su na njegov povik skočili i policajci, te su tako, usprkos snažnog otpora optuženika, njegovog otimanja i guranja, uspjeli oduzeti od njega bombu i savladati ga.

Dakle, optuženik je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da aktivira i ubaci bombu u sobu - u kojoj je bila njegova supruga, ali je u tome - brzim i velikim naporom spomenutih osoba - spriječen, a njegova namjera je bila da liši života svoju bivšu suprugu Z.Ž., on upravo to hoće. Dakako, nema i namjere da liši života ostale osobe, pa tako ne i dvojicu policajaca, ali dobro zna razorno djelovanje bombe i dobro zna da bi njenim aktiviranjem doveo u opasnost živote svih prisutnih, a to su još sudski izvršitelj, dvojica studenata (nosača namještaja) i dvojica policajaca, ali i na to pristaje. Stoga optuženik umišljajno postupa na lišenje života Z.Ž. (direktni umišljaj) i umišljajno dovodi u opasnost živote ostalih spomenutih osoba (eventualni umišljaj), a sve to ostaje u pokušaju. Upravo iz tih razloga u njegovom postupanju se stječu sva

I Kž 101/95.

bitna obilježja krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH. To krivično djelo je i utvrdio prvostupanjski sud, i to sasvim pouzdano. Stoga govora nema o tome da bi se u djelatnostima optuženika stekla tek obilježja krivičnog djela iz čl. 50. KZRH ili kriv. djela iz čl. 146. st. 1. i 3. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, a napose da je on htio samo spriječiti deložaciju, koja je već suštinski bila izvršena (ostao je samo jedan ormar), kako se to tvrdi u žalbi. Pri tome treba reći da žalitelj bez ikakvog osnova ukazuje na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. B.U. (l. 59-67, 87). Ovo i unatoč toga što vještak dvoji o stvarnoj namjeri, umišljaju optuženika, jer tu činjenicu utvrđuje sud, ne vještak. Njegovo je da dade objektivni nalaz i mišljenje o duševnom stanju optuženika i o tome kakav je utjecaj to duševno stanje imalo i kakav još ima na shvaćanje i postupke optuženika, napose u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Navedeni vještak se o tome i očitovao i našao da je optuženik in tempore criminis bio bitno smanjenih mogućnosti da shvaća svoje postupke i njima upravlja. Tu činjenicu, koja i jest u granicama ovlaštenja vještaka, sud prvog stupnja je pravilno cijenio kada je zaključio da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, dakle, krivično odgovoran.

Stoga je sud prvog stupnja i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i svoje činjenične zaključke opširno i valjano obrazložio.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, ovaj sud je našao da je na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon kada je prvostupanjski sud njegovu kriminalnu djelatnost pravno označio kao u izreci pobijane

presude, jer se ne radi o krivičnom djelu iz toč. 5. st. 2. čl. 34. KZRH u idealnom stjecaju sa djelom iz toč. 2. st. 2. čl. 34., već isključivo o krivičnom djelu iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, dakako, u pokušaju.

Naime, kao što to proizlazi iz činjeničnog opisa djela iz izreke prvostupanjske presude, ali i njenih razloga, optuženik nije htio lišiti života dvojicu policajaca pri obavljanju odnosnih poslova, pa da bi se moglo govoriti i o kvalifikatornoj okolnosti iz toč. 5. citiranog članka krivičnoga zakona, odnosno njegov umišljaj (ni direktni ni eventualni) nije bio usmjeren na ubojstvo policajaca, već na dovođenje u opasnost i njihovih života, svakako da je uspio aktivirati bombu. Kada, dakle, netko liši života drugoga (ili to pokuša) i pri tome s umišljajem dovede u opasnost život još nekih osoba (pokuša), onda se radi o krivičnom djelu iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH (ili pokušaj tog djela), bez obzira o kojima se to drugim osobama radilo, pa tako te "neke osobe" mogu biti i službene osobe pri obavljanju unutarnjih poslova, konkretno čuvanje javnog reda i mira. Tek kada netko liši života (ili pokuša) službenu osobu pri obavljanju unutarnjih poslova, navedenih u čl. 34. st. 2. toč. 5. KZRH, dolazi u obzir ta pravna kvalifikacija krivičnog djela, bez obzira je li u pitanju još i stjecaj, pa i prividni, s nekim drugim krivičnim djelom, tako s onim iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH.

Iz izloženih razloga je trebalo po službenoj dužnosti (čl. 377. st. 1. ZKP) preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženik počinio (samo) kriv. djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH.

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni, a optuženika još zbog odluke o sigurnosnoj mjeri (čl. 369. ZKP).

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, dok optuženikova žalba nije osnovana ni u ovom dijelu.

Istina, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku i zakonito je postupio kada je primjenio odredbu o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. OKZRH, jer za to postoje dva osnova - krivično djelo je ostalo u pokušaju i optuženik

I Kž 101/95.

je bio bitno smanjeno uračunljiv -, a postoje i druge olakšavajuće okolnosti.

Međutim, ipak su sve te olakotne okolnosti nešto precijenjene kada se ima u vidu da je sud prvog stupnja utvrdio i otežavajuće okolnosti, ali i činjenica da je optuženik svojom voljom, namjerno, doprinio svojoj bitno smanjenoj uračunljivosti, a jer je, iako nije alkoholičar, nije ovisnik o alkoholu, u toku deložacije izlazio iz stana i doveo se u stanje akutne alkoholiziranosti, dok je prisutne obavijestio da treba ići k svom advokatu (l. 84). Pored toga, ovakva krivična djela su izuzetno opasna, a posebno i iz razloga što su učestala. Po nalaženju ovoga suda, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a cijeneći i činjenicu da se u postupanjima optuženika ne stječu dva kvalifikatorna elementa kod predmetnog krivičnog djela pokušaja ubojstva, već samo onaj iz toč. 2. st. 2. čl. 34. KZRH, da nisu nastupile bilo kakve posljedice, primjerena je prema optuženiku kazna zatvora u trajanju od dvije godine, jer će se i tom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH, pa mu je tu kaznu trebalo i izreći, uvažavajući pri

tome žalbu državnog odvjetnika. Svakako, u izrečenu kaznu je trebalo optuženiku uračunati vrijeme što ga je proveo u pritvoru.

Iz tih istih razloga nije uvažena žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Ispitujući sigurnosnu mjeru oduzimanje predmeta iz čl. 64. OKZRH (čl. 369. ZKP), ovaj sud je našao da je ta odluka suda prvog stupnja u svemu pravilna i zakonita.

Stoga je na temelju čl. 377. st. 1. i 374. ZKP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 17. srpnja 1996. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Milan Gudelj, v.r.