Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revt-332/2011-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court allows revision to correct lawyer fee calculation based on claim value at action time.

Numero d'incarto Revt-332/2011-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia accepted the defendant's revision and overturned the second-instance judgment regarding the award of legal fees. The court found that the lower court incorrectly valued the case subject matter based on the exchange rate on the day of filing the lawsuit rather than the rate at the time of specific legal actions. Consequently, the court ruled that the plaintiff's claim for damages must be valued in Croatian Kuna according to the exchange rate prevailing when the legal proceedings were initiated.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 395. st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP; When calculating legal fees for representation in cases involving foreign currency claims, the value of the subject matter must be determined by the domestic currency equivalent at the time of the legal action, not the filing date.

Parole chiave

Generato dall'IA
legal fees calculation foreign currency claims exchange rate valuation lawyer remuneration case value determination revision procedure Croatian Civil Procedure

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Broj: Revt 332/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. E., U. M. D. A. T., France, kojeg zastupa punomoćnik R. G., odvjetnik u R., protiv tuženika V. V. d.d. Š., kojeg zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. & p. u Š., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3443/11-3 od 19. svibnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-993/10 od 10. veljače 2011., u sjednici održanoj 2. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3443/11 od 19. svibnja 2011. u dijelu pod točkom II. izreke i sudi:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-993/10 od 10. veljače 2011. u dijelu pod točkom III. izreke kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 8.517,77 kuna do ukupnog iznosa od 593.058,00 kuna, u roku od 8 dana.

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak revizije u iznosu od 7.220,10 kuna u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 586.082,55 USD sa kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge izražene u USD po viđenju, a koja teče počevši od 13. srpnja 1990.g. do isplate".

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik u roku od 15 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.363.555,70 kuna.

III. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 593.058,00 kuna dok se za više traženu naknadu troška u iznosu od 293.516,00 kuna zahtjev tuženika odbija.

Odbacuje se zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe za žalbu i odgovor na žalbu po ZSP-u. "

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-993/10 od 10. veljače 2011. u točki I. i II. izreke u cijelosti te u pobijanom dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju naloženo tuženiku u roku od osam dana naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.517,77 kuna.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-993/10 od 10. veljače 2011. u točki III. izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku u roku od osam dana naknaditi parnični trošak u iznosu od 584.540,23 kune i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 584.540,23 kune odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 40.540,80 kuna kao neosnovan."

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev uz dosudu parničnog troška tužitelju ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je reviziju podnio protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 593.058,00 kuna. Podredno je predložio ukinuti drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženika je osnovana.

Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

Tužitelj u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog ističe da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženju nižestupanjskih presuda proturječni te da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama. Također navodi da je drugostupanjski sud "sudio protivno odredbi čl. 7. st. 2. ZPP.", čime zapravo ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7. st. 2. ZPP.

Prema ocjeni ovoga suda tužitelj u reviziji neosnovano ističe da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Nadalje, obrazloženje pobijane drugostupanjske presude, kao i obrazloženje prvostupanjske presude, nije nejasno niti proturječno. S obzirom da niti prvostupanjska, niti pobijana drugostupanjska presuda, ne sadrže proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati, to nije osnovan tužiteljev navod da je u tijekom postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

Nije osnovan niti tužiteljev revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7. st. 2. ZPP jer se drugostupanjski sud tijekom postupka uopće nije upuštao u utvrđivanje činjenica (niti činjenica koje stranke nisu iznijele) niti nije izvodio nikakve dokaze.

Budući da je ovaj sud po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 392.a ZPP, utvrdio da tijekom postupka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužitelj je od tuženika zahtijevao naknadu štete u iznosu od 586.082,55 USD sa kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge izražene u USD po viđenju tekućom od 19. srpnja 1990. do isplate. Tvrdi da je do štete došlo propuštanjem tuženika, a tužitelj je na temelju cesije NO.15306CV. 7/91 od 8. studenog 1990. navedeni iznos, kao osiguratelj, isplatio svom osiguraniku.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan ocijenivši da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza da je kao osiguratelj isplatom naknade za predmetnu štetu stupio u prava osiguranika subrogacijom, nije sudu dostavio original isprave o ustupanju, čime tužitelj nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom sporu.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu ocijenivši da tužitelj tijekom postupka nije dokazao niti svoju tvrdnju da je svom osiguraniku platio iznos od 586.082,55 USD niti da je S. S.A. upravo tužitelju ustupio svoja prava prema osobi koja je odgovorna za štetu. Pritom se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 221.a ZPP.

Tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, u reviziji nije određeno naveo razloge zbog kojih smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U reviziji tužitelj navodi da tuženik nikada do 2010. nije osporio subrogacijsku ispravu, za koju tužitelj tvrdi da je sudu dostavljena uz tužbu.

Iz spisa proizlazi da je tuženik podneskom od 18. srpnja 2008. predložio sudu da pozove tužitelja da dostavi dokaz da je tužitelj, u svojstvu osiguravatelja, isplatio štetu svom osiguraniku, na koji dokaz se tužitelj poziva u svom podnesku od 6. svibnja 1999..

Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj u podnesku od 6. svibnja 1999. (list 91-92 spisa) naveo da kao dokaz dostavlja cesiju broj I5 306 CV 7/91 od 8. studenoga 1990., kojom dokazuje da je u svojstvu osiguravatelja isplatio svom osiguraniku S. S., iznos od 586.082,55 USD, koji je predmet ovog tužbenog zahtjeva. No, tužitelj je uz taj podnesak dostavio samo presliku isprave (list 9 spisa) pod nazivom A. D. S. na francuskom jeziku, ali ne i izvornik te isprave.

Također iz spisa proizlazi da je prijevod isprave na kojoj temelji svoju aktivnu legitimaciju tužitelj sudu dostavio na zahtjev suda i to tek 25. listopada 2010..

Prema odredbi čl. 232. st. 2. ZPP uz ispravu dostavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prijevod te isprave, dok je odredbom čl. 108. st. 3. ZPP izričito propisano da će sud, ako je isprava priložena u prijepisu, na zahtjev protivne stranke pozvati podnosioca da podnese ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci će dopustiti da je pregleda.

Budući da iz spisa proizlazi da tužitelj nije dostavio ispravu u izvorniku prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je, na temelju odredbe čl. 108. st. 3. ZPP, povodom zahtjeva tuženika da tužitelj podnese ispravu u izvorniku, naložio tužitelju da sudu podnese ispravu u izvorniku. Osim toga, treba reći da tužitelj u reviziji neosnovano ističe da je nastupila prekluzija prava tuženika na podnošenje prigovora nedostatka aktivne legitimacije jer prema odredbama ZPP takav materijalnopravni prigovor tuženik može istaknuti do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.

S obzirom da iz spisa proizlazi da tužitelj nije tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom sudu dostavio ispravu u izvorniku, da tužitelj nije sudu dostavio dokaze na okolnost da je svom osiguraniku platio iznos od 586.082,55 USD, niti da je S. S.A. upravo tužitelju ustupio svoja prava prema osobi odgovornoj za štetu pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj, na kome je bio teret dokaza u smislu odredbe čl. 221.a ZPP tijekom postupka nije dokazao niti svoju aktivnu legitimaciju, niti tvrdnju da je svom osiguraniku isplatio sporni iznos od 586.082,55 USD. Drugostupanjski sud se pritom pravilno u obrazloženju svoje presude pozvao na mjerodavnu odredbu čl. 727. st. 1. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Službeni list SFRJ", broj 22/77 – dalje: ZPUP), kojim je propisano da isplatom naknade iz osiguranja sva prava osiguranika prema trećim osobama, nastala u vezi sa štetom za koju je isplaćena naknada, prelaze na osiguratelja, ali najviše do isplaćene svote, kao i na odredbu čl. 727. st. 3. ZPUP prema kojoj odredbi je osiguranik dužan osiguratelju, na njegov zahtjev, dati punu pomoć u ostvarivanju prava prema trećim osobama i izdati mu uredno popunjenu i potpisanu ispravu o ustupanju svojih prava.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg tužitelj ističe u reviziji pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelj odbijena kao neosnovana.

Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

S obzirom da je tužitelj izgubio ovu parnicu pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 154. st. 1. ZPP kada su ocijenili da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak.

U revizijskom stupnju postupka sporna je visina dosuđenog parničnog troška, odnosno sam način izračuna troška tuženika zastupanog po punomoćniku odvjetniku jer je tužbeni zahtjev postavljen u novčanom iznosu strane valute.

Zapravo se u revizijskom stadiju postupka kao sporno postavlja pravno pitanje je li u parnicama u kojima je postavljen tužbeni zahtjev za isplatu strane valute vrijednost predmeta spora mjerodavna za odlučivanje o zahtjevu za naknadu troškova postupka za zastupanje po punomoćniku odvjetniku kunska protuvrijednost strane valute čiju isplatu tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva na dan utuženja ili kao vrijednost predmeta spora treba uzeti kunsku protuvrijednost strane valute čiju isplatu tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva na dan poduzimanja pojedine parnične radnje po punomoćniku odvjetniku? O tom pravnom pitanju prvostupanjski i drugostupanjski sud zauzeli su u svojim odlukama različita pravna shvaćanja.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj u tužbi postavio novčani tužbeni zahtjev na isplatu strane valute te da je tijekom cijelog parničnog postupka zahtijevao isplatu istog novčanog iznosa strane valute.

Drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi da se kao vrijednost predmeta spora u parničnim postupcima u kojima je tužbeni zahtjev izražen u stranoj valuti utvrđuje prema tečaju koji je vrijedio na dan podnošenja tužbe, pa kako je na dan utuženja, 10. srpnja 1991., 1 USD vrijedio 23,5832 dinara, protuvrijednost iznosa od 586.082,55 USD na dan utuženja iznosila je 13.821.701 dinara, to vrijednost predmeta spora u važećoj valuti iznosi 13.821,70 kuna.

Tuženik u reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o visini dosuđenih troškova tuženiku po punomoćniku odvjetniku i kada je kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku uzeo iznos od 13.821,70 kuna. Ističe da je pogrešan takav pravni pristup te da je kod izračuna i dosude troškova tuženiku trebalo kao vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari uzeti kunsku protuvrijednost utuženog iznosa strane valute na dan poduzimanja svake parnične radnje.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda tuženik u reviziji osnovano ističe da je drugostupanjski sud kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu troška tuženika zastupanog po punomoćniku odvjetniku u ovom parničnom postupku, u kojem je novčani tužbeni zahtjev izražen u stranoj valuti kao vrijednost predmeta spora za obračun visine naknade za svaku pojedinu parničnu radnju poduzetu po punomoćniku odvjetniku trebao uzeti kunsku protuvrijednost utuženog iznosa strane valute na dan poduzimanja svake parnične radnje, a kako je to učinio i prvostupanjski sud.

Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određen je način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći stranke. Troškove zastupanja odvjetniku dužan je platiti naručitelj usluge, odnosno stranka.

Odvjetnik, kao punomoćnik stranke, ima pravo zahtijevati od stranke koju zastupa na temelju punomoći, plaćanje pripadajuće naknade za svaku radnju koju je obavio za stranku čim je tu radnju obavio, osim ako sa strankom koju zastupa nije posebnim ugovorom ugovorio drukčiji način plaćanja.

Upravo zbog prava odvjetnika da od stranke koju zastupa na temelju punomoći može tražiti plaćanje pripadajuće naknade za radnju koju je obavio ovaj sud smatra da se u parnicama u kojima odvjetnik, kao punomoćnik zastupa stranku, a u toj parnici je postavljen novčani tužbeni zahtjev na isplatu strane valute (ili isplatu kunske protuvrijednosti strane valute), kao vrijednost predmeta spora koja je mjerodavna za odlučivanje o zahtjevu za naknadu troška treba uzeti kunska protuvrijednost utuženog iznosa strane valute na dan poduzimanja pojedine parnične radnje koju je odvjetnik na temelju punomoći poduzeo za stranku koju zastupa. To stoga što odvjetnik, kao punomoćnik stranke, koji poduzme određenu radnju za stranku u parnici u kojoj je postavljen novčani tužbeni zahtjev na isplatu kunske protuvrijednosti utuženog iznosa strane valute ima legitimno očekivanje da mu stranka trošak naknadi prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Drugačiji, formalistički pristup po kojem bi se uzelo da vrijednost predmeta spora u parnicama u kojima je postavljen tužbeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa izraženog u stranoj valuti u kunskoj protuvrijednosti predstavlja kunska protuvrijednost utuženog iznosa strane valute utvrđena prema tečaju koji je vrijedio na dan podnošenja tužbe imao bi za posljedicu da naknada troška dosuđena punomoćniku odvjetniku za zastupanje stranke bude u nerazmjeru s onim što mu je stranka, kao punomoćniku, dužna platiti s obzirom na realnu vrijednost novčanog iznosa koji predstavlja glavni (novčani) zahtjev u parnici i zapravo jest vrijednost predmeta spora (kunska protuvrijednost novčanog tužbenog zahtjeva izraženog u domaćoj valuti) u vrijeme poduzimanja parnične radnje. Taj nesrazmjer u visini dosuđenog troška naročito je vidljiv u ovom, dugotrajnom parničnom postupku, u kojem je razlika u visini dosuđenog troška između prvostupanjske odluke (tuženiku je dosuđen parnični trošak u iznosu od 593.058,00 kuna) i drugostupanjske presude (tuženiku je dosuđen parnični trošak u iznosu od 8.517,77 kuna) ogromna, upravo zbog činjenice da je drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje da vrijednost predmeta spora predstavlja kunska protuvrijednost utuženog iznosa strane valute utvrđena prema tečaju koji je vrijedio na dan podnošenja tužbe, kakvim pristupom je vrijednost predmeta spora zbog inflacije i denominacije višestruko obezvrijeđena.

Prema tome, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu parničnog troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u ovoj parnici u kojoj je bio postavljen novčani zahtjev za isplatu strane valute kao vrijednost predmeta spora koja se uzima kod odlučivanja o tom zahtjevu treba uzeti upravo kunsku protuvrijednost postavljenog novčanog tužbenog zahtjeva u kunskoj protuvrijednosti devizne valute u vrijeme, odnosno na dan poduzimanja pojedine parnične radnje.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP revizija tuženika prihvaćena, preinačena je drugostupanjska odluka u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke pa je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka o troškovima postupka u dijelu pod točkom III izreke.

Tuženiku je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđen trošak revizije u iznosu od 7.220,10 kuna. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava revizije po Tbr. 10. točka 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/11- dalje: Tarifa) koji je tužitelju dosuđen u zatraženom iznosu od 5.870,00 kuna i uvećan je za PDV 23% sukladno Tbr. 42. Tarife, što ukupno iznosi ukupno 7.220,10 kuna.

U Zagrebu 2. travnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.