Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-439/2005-2 Generato dall'IA

Appeal dismissed; sick note deemed valid public document proving absence, invalidating employer's dismissal.

Numero d'incarto Revr-439/2005-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court dismissed the employer's appeal against a lower court's decision to reinstate an employee dismissed for unauthorized absence. The employee had provided a sick note to justify missing work, while the employer argued the note was false and the employee should have notified them earlier. The court ruled that a sick note is a public document whose authenticity cannot be presumed false without specific evidence, and the employee could not be expected to notify the employer before a doctor's approval.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 230. st. 1. i 3. ZPP; čl. 115. st. 1. ZR; A public document certifying illness is presumed authentic and cannot be challenged apriori; absence justified by such a document constitutes a valid reason for non-work, negating grounds for dismissal.

Parole chiave

Generato dall'IA
public document authenticity sick note validity unauthorized absence dismissal labor law defense appeal procedure review

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 394. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 370. Zakona o parničnom postupku
čl. 373. Zakona o parničnom postupku
čl. 435. st. 2. Zakona o parničnom postupku
čl. 108. st. 1. Zakona o radu
Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev (čl. 108. st. 1. Zakona o radu - “Narodne novine”, broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje ZR).
čl. 115. st. 1. Zakona o radu
čl. 230. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 439/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz L., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz P., protiv tuženika dr. Z. M., V., zastupanog po punomoćnici V. B. M., odvjetnici iz P., radi poništenja odluke o otkazu, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 21. veljače 2005. godine, br. Gž-429/05, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu od 10. prosinca 2004. godine, br. P-620/04., u sjednici održanoj dana 19. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu sklopljenog između stranaka 1. lipnja 2003. godine i aneksa tom ugovoru od 4. svibnja 2004. godine, tužitelj dao tuženiku odlukom od 12. srpnja 2004. godine nedopušten, te da se stoga poništava ta odluka.

Ujedno je odlučeno da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.830,00 kn.

Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu te prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je otkaz nedopušten.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude ili preinaku na način da se odbije žalba i potvrdi prvostupanjska presuda.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik vidi u tome što drugostupanjski sud tvrdi da tuženik nije dokazao neistinitost doznake kojom je tužitelju otvoreno bolovanje, jer da suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka, te da je stoga drugostupanjska presuda proturječna u odnosu na provedene dokaze (čl. 394. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP).

Također bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi s čl. 370. i čl. 373. ZPP-a tuženik nalazi u tome što drugostupanjski sud ako je smatrao da nije dovoljno raspravljeno o istinitosti doznake o bolovanju zbog te okolnost nije ukinuo prvostupanjsku presudu, a ne preinačenu za što nije imao osnove.

Pogrešna primjena materijalnog prava pak da se ogleda u tome što drugostupanjski sud smatra doznaku za bolovanje javnom ispravom, te da se stoga ne može apriori pretpostavljati da je njen sadržaj istinit. Isto tako pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi i u tome što tužitelj nije postupio po čl. 76. st. 2. Zakona o radu i baš što prije, a u ovom slučaju i prije napuštanja posla obavijestio poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sporno je, je li zakonita odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. srpnja 2004. godine, po kojoj radni odnos tuženiku prestaje toga dana.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pobijana presuda nema takvih nedostataka da se ne može ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju ističe tuženik. Naime, utvrđenje drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da je doznaka o bolovanju prema kojoj je tužitelj bio nesposoban za rad 12. srpnja 2004. godine i dalje neistinita nije u suprotnosti s provedenim dokazima.

Naprijed navedeno, jer se saslušani svjedoci na koje se poziva tuženik nisu izjašnjavali o neistinitosti doznake za bolovanje, već samo tome kako se tužitelj tog dana ponašao na poslu. Tuženik pak nije ni predlagao da se sasluša kao svjedok liječnik koji je izdao tužitelju potvrdu o bolovanju niti nudio neke druge dokaze da doznaka o bolovanju kao javna isprava nije istinita.

Budući da tuženik nije tvrdio da je doznaka kojom je tužitelju otvoreno bolovanje s danom 12. srpnja 2004. godine, neistinita to sud nije imao razloga u smislu čl. 435. st. 2. ZPP- a izvoditi dokaze na okolnost istinitosti te javne isprave.

Prema tome, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a pred drugostupanjskim sudom, a u svezi s čl. 370. i 373. ZPP-a kada nije naloženo provođenje drugih dokaza i zbog toga ukinuta prvostupanjska presuda, već je ta presuda preinačena imajući na umu utvrđeno činjenično stanje.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik bio u radnom odnosu na određeno vrijeme kod tuženika do 30. kolovoza 2004. godine, radeći pola radnog vremena kao stomatolog,

- da je tuženik tužitelju dao izvanredni otkaz ugovora o radu s danom 12. srpnja 2004. godine, iz razloga što je tog dana tuženik napustio radno mjesto rekavši da ne želi raditi iako je znao da taj dan ima naručenih pacijenata koje treba obraditi, te da je time osobito teško povrijedio obveze iz radnog odnosa,

- da je tužitelj doznakom za bolovanje opravdao izostanak s posla 12. srpnja 2004. godine,

- da u postupku nije utvrđeno da bi doznaka za bolovanje bila neistinita.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev (čl. 108. st. 1. Zakona o radu - “Narodne novine”, broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje ZR).

Naime, prema odredbi čl. 115. st. 1. ZR privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz.

Doznaka za bolovanje je javna isprava jer je izdana od liječnika u obavljanju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom i ona dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje (čl. 230. st. 1. ZPP-a), time da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP-a).

Stoga je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev jer je tužitelj javnom ispravom dokazao da je 12. srpnja 2004. godine, bio na bolovanju, tj. da mu se ne može kao teška povreda obveze iz radnog odnosa stavljati na teret što tog dana nije radio tj. da je neopravdano napustio posao. Tužitelj o bolovanju nije mogao obavijestiti tužitelja ranije nego što mu je liječnik to bolovanje odobrio. Stoga ne stoji navod tuženika da je tužitelj odmah još prije odlaska s posla trebao obavijestiti tuženika o bolovanju.

Sama činjenica što se tužitelj kritične prigode nije tužio na svoje zdravstveno stanje – bolove ispitanim svjedocima ne ukazuje da bi zbog toga javna isprava i baš doznaka kojom mu je otvoreno bolovanje za taj dan bila neistinita.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. siječnja 2006.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.