Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-2361/1991-2 Generato dall'IA

Court allows rent increase for traffic accident victim when total damages at time of accident do not exceed insurance limit.

Numero d'incarto Rev-2361/1991-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia revoked lower court decisions that denied a plaintiff's claim for increased monthly rent following a traffic accident. While the total damages assessed at the time of the 1983 accident did not exceed the insurance limit, the court held that the plaintiff retains the right to future rent increases if inflation causes payments to surpass that limit. The court remanded the case to determine the specific amount of rent increase justified by price changes since 1990.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine; čl. 188. st. 5. Zakona o obveznim odnosima: When total damages at the time of an accident do not exceed the insurance limit, the liable party must continue paying rent, and future increases in rent due to inflation or other reasons are permissible even if payments subsequently exceed the original insurance limit.

Parole chiave

Generato dall'IA
traffic accident liability insurance limit cap rent increase claim inflation adjustment supreme court review civil damages assessment remand for retrial

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine
čl. 188. st. 5. Zakona o obveznim odnosima
U slučaju kada je u pitanju renta, plaćanje rente, onda se visina materijalne štete, po kriterijima u vrijeme štetnog dogadjaja utvrdjuje kapitaliziranjem rente (čl. 188. st. 5. Zakona o obveznim odnosima koji je na temelju čl.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2361/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan Maoduš, Stanka Jesenkovića, i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz Z., koju zastupaju pun. K. i R. A., odvjetnici iz Z., protiv tuženika ZOIO C. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1991. br. Gž-3445/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 29. kolovoza 1990. br. Pn 82/88- 27, u sjednici održanoj dana 23. siječnja 1992,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija te se ukidaju drugostepena presuda Okružnog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1991. godine broj Gž-3445/91-2 i prvostepena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 29. kolovoza 1990. godine br. Pn 82/88-27 i predmet se vraća na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepeni je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ona tražila da se tužena obveze na plaćanje mjesečne rente od 1. prosinca 1987. godine pa nadalje (u tužbi navedenim iznosima za pojedina vremenska razdoblja, a od 1. travnja 1990. godine pa nadalje po 1.375,00 CRD) sa zakonskom kamatom od dospijeća svakog iznosa do isplate i da joj naknadi parnični trošak.

Drugostepeni je sud odbio žalbu tužiteljice.

Protiv drugostepene presude tužiteljica je pravovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se preinače nižestepene odluke i usvoji tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije izjavljen a Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije sporno da je tužena odgovorna za štetu tužiteljici koja je šteta posljedica prometne nesreće od 17. svibnja 1983. godine, da je tužiteljici dosudjena i plaćena nematerijalna i materijalna šteta i da joj je dosudjena naknada štete u obliku rente za stalnu potrebu tudje pomoći. Sudskom nagodbom utvrdjena renta u predmetu Pn-3784/87 od 9. VI 1987. godine, u iznosu od tadašnjih 20,000 pr. dinara (20,00 CRD) povećana je sporazumom stranaka na iznos od 33,000 pr. dinara (3,3 CRD) od 1. prosinca 1987. godine. Takodjer nije sporno da je sa danom 12. kolovoza 1990. godine tužiteljici isplaćeno na ime svih vidova štete, koju je pretrpila u navedenom štetnom dogadjaju (pa i s naslova rente za tudju pomoć) iznos od 2,500.000 prijašnjih dinara (250 CRD), a da je u vrijeme štetnog dogadjaja odgovornost tužene, prema odredbi čl. 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine ("Sl. list SFRJ" br. 24/76), bila limitirana svotom osiguranja od 2,500.000 prijašnjih dinara (250 CRD).

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice jer smatraju da je isplatom svih vidova naknade štete koje je tužiteljica pretrpila, u visini od 250 CRD, obaveza tužene na plaćanje rente u povećanom - utuženom iznosu - prestala odnosno da je tužena isplatom navedene svote ispunila svoju obavezu prema tužiteljici koja proističe iz citiranog Zakona o sistemu osiguranja imovine.

Nije u pravu tužiteljica kad ističe da je nižestepenim odlukama ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka, ali jest u dijelu revizije gdje ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Obaveza zajednice osiguranja (tužene) po osnovi ugovora o osiguranju korisnika odnosno vlasnika motornog vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim osobama (što je u ovom slučaju tužiteljica) prosudjuje se prema ugovorenoj osiguranoj svoti (a ta je bila u kritično vrijeme 250 CRD).

Iznos štete prema kojoj se utvrdjuje opseg odgovornosti zajednice osiguranja, obračunava se tako što se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrdjuju se prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog dogadjaja.

Ako tako utvrdjeni iznos štete ne prelazi iznos osigurane svote, zajednica osiguranja dužna je potpuno naknaditi štetu i kad visina štete prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme donošenja sudske odluke, prelazi iznos osigurane svote.

Ako je iznos štete utvrdjen na način iz prethodnog stava veći od osigurane svote, zajednica osiguranja je dužna naknaditi i onaj dio štete prema razmjeru izmedju osigurane svote i tako utvrdjenog iznosa štete.

U slučaju kada je u pitanju renta, plaćanje rente, onda se visina materijalne štete, po kriterijima u vrijeme štetnog dogadjaja utvrdjuje kapitaliziranjem rente (čl. 188. st. 5. Zakona o obveznim odnosima koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske) u vrijeme štetnog dogadjaja. Ako sve nastale štete i iznos kapitalizirane rente ne prelazi osiguranu svotu, onda tužena odgovara i dužna je plaćati rentu i ubuduće ako rentni iznosi budu povećani (zbog inflatornih ili drugih razloga) i ako plaćanjem istih bude i prekoračena osigurana svota.

U ovom je predmetu sud proveo vještačenje po vještaku za knjigovodstvo koji je dao nalaz i mišljenje da kapitalizirana renta s osnova tudje pomoći iznosi 519.588 prijašnjih dinara (52,00 CRD). Tužena je tužiteljici za ostale vidove materijalne i nematerijalne štete isplatila (prema njenim navodima koje tužena nije osporila) 836„227 prijašnjih dinara (84,00 CRD), tako da ukupna šteta tužiteljici, po kriteriju na dan štetnog dogadjaja iznosi ukupno 1,355.815 prijašnjih dinara (135,00 CRD), dakle ne prelazi iznos osigurane svote od 250,00 CRD.

Prema izloženom stanovištu ovoga suda, pretrpljenom štetom tužiteljice nije iscrpljena svota osiguranja iz 1983° godine, kada se odigrao štetni dogadjaj, pa tužiteljica ima pravo i dalje na povećanu rentu iako će plaćeni iznosi rente ubuduće preći nominalno citiranu osiguranu svotu.

Tužiteljica dakle ima pravo na povećanje rente ako za to postoje razlozi zbog cijena koje se plaćaju za tudju pomoć u kući za koju ona ima potrebu radi zdravstvenog stanja, koje je posljedica štetnog dogadjaja.

Ispunjeni su stoga razlozi za ukidanje nižestepenih presuda iz razloga u čl. 395. st. 2. ZPP jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ali je i zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrdjeno. Sudovi, naime nisu ispitali da li se traženi iznosi povećanja rente za razdoblje iz tužbe i od 1. travnja 1990. godine pa nadalje, predstavljaju štetu koju trpi tužiteljica (tužena se uopće na to nije očitovala).

Sudovi će stoga u nastavku postupka utvrditi na koji iznos rente tužiteljica ima pravo za utuženo razdoblje, te donijeti novu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 21. siječnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.