Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Revr-1792/2010-2 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses civil servant's wage difference claim due to lack of formal transfer decision.

Numero d'incarto Revr-1792/2010-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's claim for unpaid wage differences based on temporary work at a different location. The court found that without a formal written decision authorizing the transfer and corresponding salary adjustment, the plaintiff had no legal right to the higher pay. Consequently, the lower court's judgment awarding the wage difference was overturned as it incorrectly applied material law to the facts.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o državnoj službi; Zakon o općem upravnom postupku: A civil servant has no right to remuneration for work performed at a different location without a formal administrative decision authorizing the transfer and salary adjustment.

Parole chiave

Generato dall'IA
civil servant transfer wage difference claim administrative decision formal authorization public service law remuneration adjustment Supreme Court review

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Zakon o državnoj službi
Zakon o općem upravnom postupku
Zakon o parničnom postupku

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Broj: Revr 1792/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz P., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-289/10-2 od 5. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1075/09 od 2. listopada 2009., u sjednici održanoj 11. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske te se preinačuju presuda Županijskog suda Puli-Pola poslovni broj Gž-289/10-2 od 5. srpnja 2010. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1075/09 od 2. listopada 2009. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženici da tužitelju M. K. na ime razlike plaće, isplati bruto iznos od 42.936,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, koja teče na iznose od:

- na iznos od 2.038,75 kuna tekućom od 10. svibnja 2005. do isplate,

- na iznos od 1.953,33 kuna o tekućom od 10. lipnja 2005. do isplate,

- na iznos od 2.225,78 kuna tekućom od 10. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 1.990,18 kuna tekućom od 10. kolovoza 2005. do isplate,

- na iznos od 3.038,26 kuna tekućom od 10. rujna 2005. do isplate,

- na iznos od 1.654,30 kuna tekućom od 10. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 1.101,32 kuna tekućom od 10. studenoga 2005. do isplate,

- na iznos od 2.738,92 kuna tekućom od 10. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 2.281,06 kuna tekućom od 10. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 2.707,46 kuna tekućom od 10. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 2.147,63 kuna tekućom od 10. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 1.451,06 kuna tekućom od 10. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1.990,66 kuna tekućom od 10. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 2.372,73 kuna tekućom od 10. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 3.091,87 kuna tekućom od 10. srpnja 2006. do isplate,

- na iznos od 2.291,61 kuna tekućom od 10. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 2.516,70 kuna tekućom od 10. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 2.046,06 kuna tekućom od 10. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 1.437,53 kuna tekućom od 10. studenoga 2006. do isplate,

- na iznos od 1.861,12 kuna tekućom od 10. prosinca 2006. do isplate,

sve u roku 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženicu da tužitelju naknadi parnični trošak u roku 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju M. K. da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova plati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.250,00 kuna u roku 8 dana.

3. Nalaže se tužitelju M. K. da tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova, plati trošak nastao podnošenjem revizije u iznosu od 625,00 kuna u roku 8 dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće iznos od 42.936,33 kune te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.920,00 kuna sve s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka I. izreke drugostupanjske presude) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke drugostupanjske presude).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a da su drugostupanjski sudovi o tom pitanju zauzeli različita shvaćanja. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Podredno predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica traži naknadu troška nastalog sastavljanjem revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ZPP, koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 42.936,33 kune, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od travnja 2005. do studenoga 2006., između radnog mjesta vođe ophodnje u Policijskoj postaji …, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto policijskog službenika za nezakonite migracije, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu, obavljao u spornom razdoblju, a koja radna mjesta su višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto vođe ophodnje.

Materijalnopravno pitanje koje je tuženica naznačila u reviziji jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na plaću koja je rješenjem određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto ili na plaću za poslove radnog mjesta koje je povremeno obavljao, bez da je rješenjem raspoređen na to radno mjesto i bez da je doneseno rješenje o plaći, a za to radno mjesto plaća se obračunava prema višem koeficijentu?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje u Policijskoj postaji …, za koje radno mjesto je primao plaću, a da je u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove policijskog službenika za nezakonite migracije, drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu i prihvatio je tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00 i 41/08, dalje: ZP) i čl. 102. st. 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01, dalje: ZDSN) ocijenivši da tužitelju pripada pravo na razliku plaće između plaće određene za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto policijskog službenika za nezakonite migracije, koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda takav pravni zaključak drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

Prema odredbi čl. 79. ZP na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).

Do 31. prosinca 2005. prava državnih službenika uređivao je ZDSN.

Odredbom čl. 4. st. 1. ZDNS, koja se u konkretnom slučaju, primjenjuje u spornom razdoblju od kolovoza 2005. do 31. prosinca 2005., bilo je propisano da o prijamu u državnu službu, raspoređivanju na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama državnih službenika odlučuje rješenjem ministar, odnosno čelnik državnog tijela, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 2. ZDSN bilo je propisano da se službenika uz njegov pristanak može premjestiti na svako radno mjesto za koje je ispunjavao propisane uvjete, bez obzira na vrstu i složenost poslova koji se obavljaju na radnom mjestu na koje se premješta.

Od 1. siječnja 2006. na dalje prava državnih službenika regulirana su Zakonom o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 – dalje: ZDS).

Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja navedenih rješenja, njihovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove policijskog službenika za nezakonite migracije bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto i bez rješenja o plaći prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta policijskog službenika za nezakonite migracije, koje poslove je obavljao u spornom periodu pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće prihvatili. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, revizija tuženice prihvaćena, preinačene su nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1., čl. 155. i 163. ZPP. Tuženici je dosuđen trošak zatražen troškovnikom, prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje za koju je trošak zatražen i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj 91/04 i 59/07, dalje. Tarifa), trošak zastupanja na ročištu održanom 23. lipnja 2009. i 18. rujna 2009. za svako u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9/1 Tarife), trošak nastao podnošenjem žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10/1 Tarife) te trošak revizije u iznosu koji je zatražen, 625,00 kuna (Tbr. 10/4 Tarife).

U Zagrebu 11. svibnja 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.