Supreme Court dismisses divorce appeal, upholding alimony order based on husband's inability to prove new income.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the husband's appeal against a final divorce judgment that ordered him to pay alimony. The lower courts found the husband unemployed and unable to work, while the wife had no income, justifying the support order. The court rejected the husband's claim that he now earns 400 DEM in Germany, deeming it a new fact introduced too late in the appeal process.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku (ZPP) čl. 387.; Zakon o braku i porodičnim odnosima (ZBPO) čl. 249. st. 1.: Facts introduced for the first time in an appeal regarding alimony obligations are inadmissible as they do not constitute a material violation of procedural rules.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2230/1990-2
P R E S U D A
U IME NARODA!
Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja E. P. iz G., zastupanog po punomoćniku F. A., odvjetniku iz S. P., protiv tužene E. M. iz S. P., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 5. travnja 1990. br. Gž-350/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Slavonskoj Požegi od 5. siječnja 1990. br. P-727/89, u sjednici održanoj dana 18. listopada 1990.,
p r e s u d i o je :
Revizija se odbija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom razveden je brak stranaka koji je zaključen 27. III. 1967. te je tužitelj obvezan plaćati za uzdržavanje tuženice kao bivšeg bračnog druga iznos od 700,00 dinara mjesečno počev od 5. I. 1990. unaprijed.
Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrdjena prvostepena presuda u pobijanom dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja da plaća doprinos za uzdržavanje tuženice.
Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude, pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestepene presude ukinu u pobijanom dijelu u pogledu odluke o uzdržavanju i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Naime, u reviziji se ističe da je u postupku pred nižim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka označena u čl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku (ZPP), jer da su niži sudovi protivno sadržaju izvedenih dokaza napose protivno sadržaju pismene potvrde koju je revident priložio spisu pogrešno utvrdili da on prima u SR Njemačkoj gdje momentalno prebiva za vrijeme bolovanja novčanu naknadu od 1.275 DEM mjesečno (koliko je doista ranije primao), jer da on sada stvarno ostvaruje novčanu naknadu od 400 DEM mjesečno, no takve tvrdnje revidenta nisu osnovane budući da je u drugostepenoj presudi prihvaćena tvrdnja revidenta o tome da on sada ostvaruje novčanu naknadu u SR Njemačkoj od oko 400 DEM mjesečno što očigledno ukazuje da su tvrdnje revidenta kojima obrazlaže navodno ostvarenje takve bitne povrede u protivnosti sa sadržajem i rezultatima provedenog postupka, a napose sa izloženim razlozima pobijane drugostepene odluke.
Nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora u ovoj revizijskoj fazi postupka predstavlja odluka kojom je usvojen zahtjev tuženice u pravcu da joj revident plaća na ime uzdržavanja iznos od 700,00 dinara mjesečno počam od 5. I. 1990. godine unaprijed.
Niži sudovi su u postupku utvrdili da su stranke zaključile brak 27. V. 1967., da je u toku braku rodjeno troje djece koja su punoljetna, da tuženica nije zaposlena niti ima neku imovinu te živi u podstanarskom stanu od pomoći kćerke i prihoda od oko 100 dinara mjesečno koje ostvaruje po osnovi naknade za čuvanje tudje djece dok tužitelj koji privremeno boravi u SR Njemačkoj ostvaruje naknadu za vrijeme bolovanja sada u mjesečnom iznosu od oko 400 DEM, a uživa i odredjene nekretnine u SFRJ koje se sastoje od kuće i zemljišta u G..
Prema odredbi čl. 249. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima (ZBPO) bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti ima pravo na uzdržavanje od svog bračnog druga prema njegovim mogućnostima.
Po nalaženju ovog Vrhovnog suda niži sudovi na temelju utvrdjenog stanja stvari pravilno su našli, da su ostvarene pretpostavke u pogledu prava na uzdržavanje tužene u odnosu na njezinog bivšeg bračnog druga, jer je utvrdjeno da je ona (bivši) bračni drug koji očigledno nema dovoljno sredstava za život niti ima imovinu iz koje bi ih mogla ostvariti, a nezaposlena je bez mogućnosti da se stalno zaposli. Pri tom revizijski navodi izneseni u pravcu, da se tuženica navodno zaposlila u privatnoj pekari predstavljaju iznošenje nove činjenice u reviziji s obzirom da se ta tvrdnja prvi puta iznosi tek u reviziji - koje stranke ne mogu iznositi u reviziji, jer se ne donose na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 387. ZPP) pa ih ovaj sud nije bio ovlašten razmatrati pri ispitivanju spomenutog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
S druge strane u postupku je utvrdjeno da revident koji nema obvezu uzdržavanja drugih osoba osim tuženice - može doprinositi dosudjeni iznos uzdržavanja koji očigledno samo djelomično pokriva potrebe tuženice pri čemu revidentu preostaje protivno njegovim tvrdnjama ponovljenim u reviziji dovoljno sredstava za zadovoljavanje vlastitih potreba imajući u vidu da on osim navedene novčane naknade koju prima za vrijeme bolovanja ima mogućnosti ostvarivanja odredjenog prihoda iz one imovine (kuća i zemljište) koju uživa u Jugoslaviji.
Stoga ovaj sud nalazi da niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo odlukom kojom su obvezali revidenta na plaćanje dosudjenog iznosa na ime uzdržavanja tuženice.
Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a kako ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 18. listopada 1990.
Predsjednik vijeća:
Radomira Felicijan-Maoduš v.r.