Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-1075/1992-4 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismissed appeals against a criminal conviction for assault and upheld the sentence and mandatory treatment order.

Numero d'incarto I Kž-1075/1992-4
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the appeals filed by the public prosecutor and the defendant against the first-instance judgment. The lower court convicted the defendant of assault under Article 132 of the Criminal Law and imposed a prison sentence, mandatory drug treatment, and compensation orders. The appellate court rejected the arguments regarding the severity of the crime and the leniency of the sentence, affirming the factual findings and legal application.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Articles 132, 42, 50, 65 of the Criminal Law; The Supreme Court held that the objective nature of the act and the victim's testimony established the intent required for assault, and that the defendant's age and mitigating circumstances did not warrant a reduction in the severity of the punishment.

Parole chiave

Generato dall'IA
criminal assault conviction mandatory drug treatment order sentencing leniency review victim credibility assessment appeal dismissal criminal law

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 132, paragraph 1 of the Criminal Law of the Republic of Croatia
Article 42, paragraph 2 of the Criminal Procedure Law
Article 50, paragraph 1 of the Criminal Procedure Law
Article 65, paragraph 1 of the Criminal Procedure Law
Article 384 of the Criminal Procedure Law

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1075/1992-4.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana i Mikor Milivoja, kao članova vijeća, i stručnog suradnika Tomerlin- Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. I. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i opt. P. I., podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zadru, od 1.rujna 1992. K-31/92. u sjednici održanoj 3. veljače 1993. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužitelja i opt. P. I., te se presuda prvog stupnja u cijelosti potvrdjuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zadru, kao sud prvog stupnja, presudom od 1. rujna 1992. K-31/92. opt. P. I. oglasio je krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, u koju kaznu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13.svibnja 1992. na dalje, a po čl. 65. OKZRH optuženiku je izrekao sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja narkomana u zdravstvenoj ustanovi, a uz to po čl. 98. st. 1. ZKP optuženika obavezao da nadoknadi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 48.975 HRD, te po čl. 108. ZKP optuženika obavezao da oštećenici S. A. plati 3.000 HRD te dinarsku protuvrijednost od 500 DEM, 10 švic. franaka,i l0.000 tal. Lira, po tečaju na dan isplate, dok je s viškom imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenicu uputio na parnicu.

I Kž 1075/1992-4

Istom presudom na temelju čl. 350. t. 3. ZKP, opt. B. J. oslobodjen je optužbe da bi zajedno s opt. P. I. učinio krivično djelo iz čl. 132. st. 1. KZH.

Protiv te presude suda prvog stupnja žalbe su podnijeli javni tužitelj i opt. Prostran Igor.

Javni tužitelj presudu prvog stupnja pobija i to u odnosu na opt. P. I. zbog odluke o kazni, a u odnosu na opt. B. J. zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, sve s prijedlogom da se osudjujući dio presude prvog stupnja preinači tako da se opt. P. I. izrekne stroža kazna, a oslobadjajući dio (u odnosu na opt. B. J.) ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

Opt. P. I. presudu prvog stupnja pobija žalbom (osobno podnijetom) zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, kao i žalbom (podnijetom po branitelju N. G., odvjetniku iz Z.) zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni, sve s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci krivičnog djela (na čl. 131. KZRH) odnosno u odluci o kazni na blaže.

Sud prvog stupnja žalbe javnog tužitelja i optuženika po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske nije protivnim stranama dostavljao na odgovor.

Javni tužitelj Republike Hrvatske po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 15. prosinca 1992. Ktž-1692/92. predložio je da se žalba opt. P. I. odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužitelja uvaži pobijana presuda u odnosu na B. J. ukine i predmet vrati u tom dijelu sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje, a u odnosu na opt. P. I. da se preinači i ovom optuženiku izrekne stroža kazna.

Sud drugog stupnja je povodom žalbi javnog tužitelja i opt. P. I. pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti i pri tome nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona, koje se ispituju po čl. 376. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Žalbe javnog tužitelja i opt. P. I. nisu osnovane.

Na žalbu javnog tužitelja

U odnosu na opt. P. I. žalitelj presudu prvog stupnja pobija zbog odluke o kazni, smatrajući da je sud prvog stupnja olakotnim okolnostima dao prevelik značaj, a propustio uzeti u obzir okolnosti počinjenja djela osobito visinu pribavljene protupravne imovinske koristi i upornost optuženika pri počinjenju djela, kao i okolnost da su oba djela ove vrste u porastu.

Takova žalba nema dovoljno opravdanja u svojim razlozima.

Sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve okolnosti koje u

I Kž 1075/1992-4

smislu čl. 41. OKZRH utječu na to da kazna bude veća ili manja, te okolnosti ispravno ocijenio i pravilno odabrao vrstu krivične sankcije i odmjerio njenu visinu. To, naime, opravdavaju u pobijanoj presudi brojne i značajne olakotne okolnosti, a osobito ranija neosudjivanost i bitno smanjena uračunljivost optuženika, kao i njegovo držanje nakon počinjenog djela.

Doduše, točno je da je optuženik počinjenjem djela pribavio znatnu svotu novca, koji je gotovo u cijelosti potrošio u vrlo kratko vrijeme i to na drogu, kocku i piće, što se pokazuje kao otegotna okolnost, ali uz to valja primijetiti i to da je sila koju je primijenio prema oštećeniku bila doista manjeg intenziteta i kratkotrajna, pa se ta okolnost, suprotno stanovištu žalbe, ne može ocijeniti kao upornost pri počinjenju djela, te stoga niti kao otegotna okolnost.

Razlozi generalne prevencije, kraj opisanih brojnih i značajnih olakotnih okolnosti doista ne opravdavaju izricanje strože kazne.

Zbog toga sud drugog stupnja smatra da će izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, koju, naravno, treba procjenjivati i u sklopu s izrečenom sigurnosnom mjerom po čl. 65. st. 1. OKZRH, u cijelosti ostvario i to kako posebnu, tako i opću svrhu krivičnih sankcija iz čl. 5. i 33. OKZRH.

U odnosu na opt.- B. J. - oslobadjajući dio pobijane presude - žalitelj ističe osnov pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja (a zapravo samo pogrešno) naglašavajući značenje utvrdjenih činjenica da se opt. B. J. nalazio u društvu s opt. P. I. prije počinjenja djela, ali poslije, iako je znao za njegov plan, da je učestvovao u podjeli oduzetog novca, te da je u prvom, istražnom iskazu opisao da je dobio (nešto manje od polovice) veću svotu nego kako je to od strane optuženika prikazano u toku glavne rasprave, kao i to da na pitanje zbog čega je pratio suoptuženika nije odgovorio direktno i samostalno, nego tek nakon što ga je taj podsjetio.

Svi ti razlozi žalbe po ocjeni suda drugog stupnja nisu ozbiljnije doveli u sumnju pravilnost ovdje pobijanog dijela presude prvog stupnja. Razlozi pobijane presude su odraz izvedenih dokaza, u čiju vjerodostojnost žalba niti ne sumnja, a takodjer i pravilne ocjene obrane obojice optuženika datih na glavnoj raspravi.

Doista, iz niti jednog dokaza, a niti konačnih verzija obrane ne bi mogao proizaći pouzdan zaključak da je opt. B. J. supočinitelj krivičnog djela. Utvrdjene okolnosti glede mjesta i vremena počinjenja ne ukazuju da je postojala bilo kakova potreba "držanja straže", a niti pak kakova učešća na primjeni sile. Sama okolnost da je on znao za plan opt. P. I. i da se je kretao s njim prije, a i neposredno iza počinjenja djela, kao i da su se u gradu našli ponovno istog dana, nije dostatna za pouzdan zaključak o krivnji opt. B.. Takodjer niti okolnost da je on od opt. P. primio 4.000 HRD, obzirom na visinu svote novca koju je ovaj oduzeo oštećenici, ne predstavlja valjan i dovoljno čvrst razlog za zaključak da

I Kž 1075/1992-4

je učestvovao u podjeli plijena, te da je izvršeno djelo htio kao svoje.

Konačno, opt. B. J. dao je objašnjenje zbog čega je promijenio smjer trčanja nakon što je opt. P. oduzeo oštećenici torbicu s novcem,jer se u smjeru u kojem je najprije potrčao nalazila skupina ljudi, što je potvrdio i svjedok M. M..

Žalitelj zanemaruje značenje utvrdjenih okolnosti da su obojica optuženika narkomani, te da je opt. B. u to vrijeme bio smanjeno uračunljiv, mada ne bitno, a ta je okolnost takodjer od značaja za ocjenu njegovog ponašanja i iskaza.

Konačno, žalitelj zanemaruje i okolnost da prvi istražni iskaz opt. P. I., u kojem je inače priznao da je oštećenici oduzeo navedenu svotu novca (doduše bez da bi primijenio silu) nije glede činjenice podjele novca podudaran prvom iskazu opt. B. J., pa se niti na tim iskazima ne bi mogla valjano utemeljiti osudjujuća presuda u odnosu na opt. B.. Naime, iako je opt. B. u tom prvom iskazu istražnom sucu rekao da je pri podjeli novca dobio 30.000 HRD, l00 Sfrs i l00 DEM, opt. P. to uopće ne spominje da je novac bilo s kim dijelio, već naprotiv, da ga je potrošio.

Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je opt. B. J. oslobodio optužbe primjenom čl. 350. toč.

3. ZKP.

Na žalbu opt. P. I.

U žalbi optuženika koju je podnio osobno, presuda prvog stupnja se pobija (sudeći prema njenim razlozima jer osnovi nisu izričito istaknuti) zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a u žalbi podnesenoj po branitelju zbog povrede krivičnog zakona (a zapravo zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja) i zbog odluke o kazni.

Žalbeni razlozi se svode zapravo na ponavljanje verzije obrane, da optuženik nije primijenio nikakovu relevantnu silu pri oduzimanju torbice s novcem, konkretno da je torbicu oštećenici samo istrgnuo iz ruke bez da bi je udario.

Takvi razlozi žalbe po ocjeni suda drugog stupnja ni izdaleka ne mogu osporiti stupanj pouzdanosti činjeničnog utvrdjenja pobijane presude i osporiti valjanost njenih razloga. Kraj doista iscrpnih razloga pobijane presude iznijetih na str. 10, pasus 4 i str. 11 pasus 1 i 2, u činjeničnoj analizi obrana i dokaza, te na str. 12 pasus 4. te str. 13 pasus 1, u pravnoj analizi spram žalbenih razloga u kojima se samo ponavljaju tvrdnje obrane opt. P., bez da se ukazuje na bilo koju novu činjenicu ili novi dokaz, po ocjeni suda drugog stupnja nema potrebe te valjane i dostatne razloge pobijane presude ovdje ponavljati. Tek radi pojašnjenja korisno je dodati još samo to da, obzirom na opis dogadjaja od strane optuženika, prema kojem je opt. P. oštećenici došao s ledja i istrgnuo joj torbicu iz ruke, te je potrčao natrag, u istom smjeru iz kojeg joj se prethodno približio, ne bi bilo za očekivati da ona posrne prema

I Kž 1075/1992-4

naprijed, na što ukazuje nesporno utvrdjena oštećenja čarape i ozljeda koljena, već eventualno prema natrag ili bočno.

Zbog toga je po ocjeni suda drugog stupnja valjano utvrdjena objektivna radnja optuženika, tj. konkretan način primjene sile njen smisao i njen intenzitet, a to onda predstavlja čvrsto uporište 1 za zaključak da je kod njega u tom pravcu postojao i umišljaj, iako on to negira.

Takodjer, nije bilo razloga sumnjati u vjerodostojnost iskaza oštećenice, što je sud prvog stupnja podrobno obrazložio (na str. 10/4 i 11/1). Kritika tog iskaza u žalbi pokazuje da žalitelj smatra da je prikaz dogadjaja po oštećenici proturječan, jer da je ona najprije mislila da je netko tapša, a zatim kaže da je sva sretna što je ostala živa, dakle da se iskazu svjedokinje S. A. ne može pokloniti vjera. Medjutim, unatoč izvjesnim oscilacijama u njenom prikazu, ipak je jasno da je udarac u potiljak postojao i da je bio onakve jačine da je oštećenica od njega posrnula i pala na koljena, te da su od toga pada zaostali rečeni tragovi u vidu oštećenja čarape i ogrebotina koljena, o kojima postoje dokazi i to zapisnik o uvidjaju i iskaz svjedoka M. M..

Zbog tako utvrdjenih odlučnih činjenica (ostale činjenice osim pitanja primjene sile žalbom nisu ni osporavane) sud prvog stupnja pravilno je radnje optuženika podveo pod odredbu čl. 132. st. 1. KZRH. Sud drugog stupnja zato ne nalazi da bi bila ostvarena povreda krivičnog zakona na koju smjera žalba, pa čak niti kao tzv. posredna povreda krivičnog zakona.

U pogledu odluke o kazni žalitelj ne ističe prigovor da neke utvrdjene okolnosti nisu uzete u obzir kao olakotne, već samo pledira da se tim okolnostima dade veći značaj i ocijeni ih se osobito olakotnima.

Sud drugog stupnja, nastavno na razloge iznijete u vezi žalbe javnog tužitelja, medjutim, ne nalazi razloga da bi se utvrdjene olakotne okolnosti trebale ocijeniti osobito olakotnima. Naime, optuženik je u vrijeme počinjenja djela imao 26 godina, pa ta okolnost nema osobiti značaj, jer se radi o godinama u kojima je čovjek biološki i socijalno sazrio. Neosudjivanost jeste olakotna okolnost, ali je to svojstveno većini ljudi i ne predstavlja značajnu posebnost. Uračunljivost optuženika je doduše smanjenja, ali ne bitno, pa ni ta okolnost nije tako značajna. I konačno, priznanje, kajanje i spremnost optuženika da nadoknadi štetu, predstavljaju olakotne okolnosti, ali to treba povezati s činjenicom da optuženik oštećenici nije vratio ništa od oduzetog novca, već ga je potrošio u vrlo kratko vrijeme na drogu, kocku i piće. Zbog toga ne bi bilo opravdano primjenjivati propise o ublažavanju kazne po čl. 42. toč. 2. OKZRH. Konačno, te olakotne okolnosti ipak su u dobroj mjeri dobile odraz, jer je optuženiku izrečena kazna zatvora u visini tek nešto većoj od zakonom odredjenog posebnog minimuma. U izrečenu kaznu pravilno je po čl. 50. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, čemu žalba ne prigovara.

Odluka o sigurnosnoj mjeri po čl. 65. st. 1. OKZRH žalitelj ne pobija, a sud drugog stupnja nalazi da je ona

I Kž 1075/1992-4

zakonita i pravilna.

Slijedom iznijetih razloga trebalo je po čl. 384.

ZKP odbiti žalbe javnog tužitelja i opt. P. I., te pobijanu presudu u cijelosti potvrditi.

U Zagrebu, 3. veljače 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.