Criminal restitution claim dismissed because defendant did not acquire tax funds intended for state treasury.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a lower court ruling that rejected a claim for criminal restitution. The prosecutor argued that tax payments made to the state on behalf of the defendant constituted unjust enrichment, while the defendant claimed he never received those funds. The court held that since the defendant neither received nor intended to receive the specific tax amounts, he could not be held liable for their return, thereby upholding the lower court's decision.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO: A defendant cannot be held liable for criminal restitution regarding funds paid to the state treasury on his behalf if he did not acquire or intend to acquire those funds, as unjust enrichment requires actual acquisition or intent to acquire.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2616/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, javna ustanova, Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O. i H. j.t.d. iz Z., protiv tuženika S. Ž. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-508/12-2 od 31. listopada 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-2/11-13 od 23. prosinca 2011., u sjednici održanoj 12. rujna 2019.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom:
- pod stavkom I. izreke, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke III. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice "radi isplate u iznosu od 8.909,29 kuna kao i platež troškova postupka u visini od 3.834,80 kuna",
- pod stavkom II. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 33.773,87 kuna "s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane presude" - te u točki II. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak "od 3.875,20 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate".
Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:
- tužiteljica, protiv njezina dijela u odluci o odbijanju njezina zahtjeva - "temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku", kao izvanrednu, zbog (kako navodi) materijalnopravnog pitanja kojeg drži važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se u cijelosti udovolji njezinom zahtjevu, podredno da se u osporenom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje,
- tuženik, protiv njezina dijela u odluci kojom je tužbenom zahtjevu udovoljeno - "temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku", a "jer odluka u ovome predmetu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni" - "o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje...a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova". Predlaže da se osporena presuda preinači.
Na revizije nije odgovoreno.
Revizija tužiteljice nije osnovana.
Revizija tuženika nije dopuštena.
Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmetom spora zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti (vratiti) tužiteljici na ime stečenog bez osnove 42.683,16 kn. Tužiteljica drži da joj utuženi iznos pripada na ime onog što je prethodno isplaćeno tuženiku - iako za tu isplatu nije bilo osnove, odnosno obzirom da je tuženik taj iznos primio iako između njega i nje nije bilo nikakvog ugovornog odnosa.
To sve kraj onog što i nije sporno: da je iz imovine tužiteljice na račun tuženika isplaćeno 33.773,87 kn - a razliku do utuženog iznosa predstavlja porez i prirez na dohodak, da su isplate izvršene bez ikakve pravne osnove - i da je tuženik od tog iznosa za sebe zadržao 5%, a ostali iznos je doznačio osobi zaposlenoj kod tužiteljice.
Tuženik drži da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje stečenog novčanog iznosa, a sve obzirom na odredbu čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: "Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta."
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):
- da "predmet ovog spora predstavlja zahtjev...za isplatu iznosa neosnovano stečenih od strane tuženika, pa je i tužbeni zahtjev u ovom postupku valjalo promatrati kroz odredbu članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08)",
- da je tužiteljica, koja nije bila ni u kakvom ugovornom odnosu s tuženikom, uplaćivala na račun tuženika utužene iznose (ukupno 33.773,87 kn), pa je na to platila i javna davanja (“porez i prirez”) - i to bez ikakve pravne osnove,
- da je "interna kontrola HRT otkrila nezakonite isplate honorara koje nisu bile temeljene na valjanim ugovorima. Za navedene isplate okrivljen je voditelj blagajne A. K. kojemu je zbog toga izrečen Otkaz ugovora o radu zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa",
- da je tužiteljica "na temelju prijave voditeljice Službe za prijevode i odjela Interne revizije" provela internu kontrolu i "tek na kraju tog postupka" saznala "da su isplate izvršene bez valjanog ugovora".
Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio djelomično osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio ("upravljen na isplatu iznosa od 33.773,87 kuna nakon što je utvrđeno da je tužitelj izvršio isplatu navedenog iznosa tuženiku za što nije postojala valjana pravna osnova") te djelomično odbio ("u preostalom dijelu na ime plaćenog poreza i prireza na dohodak u iznosu od 8.909,29 kuna...jer je smatrao osnovanim istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u ovom dijelu tužbenog traženja") uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da "u smislu odredaba ZOO-a pod stjecanjem bez pravne osnove podrazumijevamo izvanugovorni obvezni odnos između stjecatelja, koji je obvezan na povrat imovine ili ako to nije moguće, naknadu vrijednosti postignute koristi dijela imovine koju je stekao od osiromašenog bez pravne osnove u pravnom poslu ili zakonu ili odluci suda, time da stjecanje nije poteklo od građanskog delikta",
- da je "na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je otklonio primjenu odredbe članka 1112. stavak 1. ZOO-a jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je glavni ravnatelj tužitelja poduzeo odgovarajuće mjere i obavijestio nadležne službe čim je saznao da postoji osnovana sumnja za nezakonite isplate",
- da "je od strane tužitelja, s njegovog žiro računa na žiro račun tuženika, izvršena uplata neprijepornog iznosa od 33.773,87 kuna, za koji nije postojao nikakav pravni osnov",
- da je "pravilna ocjena prvostupanjskog suda da su se u konkretnom slučaju ostvarile zakonske pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO- a",
- da bi "s druge pak strane prema odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 174/04 i 73/08) tek nezaposlena osoba imala pravo kao porezni obveznik na povrat uplaćenih iznosa na ime prireza i poreza na dohodak": zbog toga je "suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno prvostupanjski sud ocijenio da za navedene uplate ne postoji obveza na strani tuženika za povrat prema tužitelju",
- da je "tuženi, pak, na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, kao nepošteni stjecatelj, u obvezi prema tužitelju na isplatu zatezne kamate od dana stjecanja odnosno dana uplate svakog pojedinog iznosa na njegov žiro račun jer je već u tom trenutku primitkom utuženih iznosa znao da mu isti ne pripadaju pa je utoliko pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja".
a) o reviziji tuženika
Tuženik je protiv osporene presude, temeljene na takvome shvaćanju, reviziju podnio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a i u njoj naznačio pitanje:
"Da li je sud utvrdivši da tužitelj (pravna osoba) nije znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer je glavni ravnatelj tužitelja čim je saznao da njegov djelatnik vrši nezakonite isplate poduzeo odgovarajuće mjere i obavijestio nadležne službe o tome, pogrešno primjenio materijalno pravo utvrdivši da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO, budući da upravo nezakonito postupanje djelatnika tužitelja zaduženog upravo da kontrolira temelje za isplatu i provodi isplate, koji svjesno nezakonito vrši plaćanja dvije godine u ime i za račun tužitelja bez ikakve pravne osnove, bez da su tužiteljeve službe zadužene za kontrolu to primjetile, ukazuje upravo na znanje tužitelja da plaća znajući da nije dužan platiti te se shodno tome takvo postupanje ne može smatrati ispričivom zabludom tužitelja, već očitim nemarom u radu tužiteljevih službi zaduženih za kontrolu, pri čemu je čin saznanja ravnatelja za nezakonite isplate pravno irelevantan, te je li stoga trebalo primjeniti odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO?",
te istakao da se ovdje radi o pitanju o kojem revizijski sud nije zauzeo stajalište, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, ukazujući na više drugostupanjskih odluka u kojima je u istovrsnoj stvari o zahtjevima tužiteljice odlučeno drugačije, a za koje drži da se mogu usporediti sa osporenom presudom - jer (da) su temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem iz osporene presude.
Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, revident nije i postupio prema tim odredbama.
Podnesenu reviziju valja sagledati u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, a za potrebe dopuštenosti revizije, postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog (a ne činjeničnog) pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor te odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i koji ne bi ovisio o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, te naznaku različite ili nesigurne sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti - ili razloge zbog kojih bi trebalo očekivati nesigurnu praksu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni - odnosno ako se očekuje nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.
Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem te određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse. Slijedom toga, iako je revident u reviziji naznačio pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost te revizije za prihvatiti:
- da se iz revizije ne može razabrati zašto bi to pitanje, glede onog što revident u njemu opisuje i što sugerira prihvatiti istinitim, bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: u reviziji nisu navedeni određeni i prihvatljivi razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja,
- odnosno, da revizija u svezi tog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za zaključiti: da o njemu zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa glede (za dopuštenost izvanredne revizije jedino odlučno) pravnog (a ne činjeničnog) shvaćanja ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje opet odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).
Konkretno, revizija revidenta ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanje iz njegove revizije, a da bi to bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - ali i da bi revident u ičemu ostvario (što je svrha revizije) povoljniju poziciju u postupku:
- kada je osporena presuda temeljena i na činjeničnim utvrđenjima (okolnostima) konkretnog slučaja, onima - istinitost kojih revizijski sud nema ovlasti preispitivati (polazeći od smisla odredaba čl. 385. ZPP-a), pogotovo ne povodom izvanredne revizije sa pitanjem koje je usmjereno samo na traženje odgovora je li ovdje pravilno odlučeno o predmetu spora, odnosno - je su li ovdje pravilno ocijenjeni provedeni dokazi, dakle sa pitanjem jedino usmjerenim na preocijenu dokaza - i na utvrđenje (koje revident sugerira prihvatiti, a u protivnosti je sa utvrđenjem na kojemu su nižestupanjske presude temeljene) da je tužiteljica ipak "znala da plaća nešto što nije dužna",
- kada osporena presuda, takva - zasnovana i na okolnostima konkretnog slučaja i ovdje konkretnom (navedenom: specifičnom) činjeničnom utvrđenju (koje revizijski sud mora respektirati i istinitost kojeg ne može ocjenjivati povodom sadržaja pitanja - kako ga je revident formulirao), nije temeljena na (ovdje odlučno) pravnom shvaćanju koje bi u ičemu bilo u suprotnosti sa već izraženim pravnim shvaćanjem iz odluka na koje se revident poziva i konkretizira ih u reviziji: te se odluke ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom - prema činjenicama na kojima su temeljene (obzirom da niti jedna ne polazi od činjeničnog utvrđenja da je tužiteljica na temelju prijave voditeljice Službe za prijevode i odjela Interne revizije" provela internu kontrolu i tek potom, konkretno: tek "na kraju tog postupka" - saznala "da su isplate izvršene bez valjanog ugovora), ali ni prema pravnom shvaćanju - primjenjenom samo na te činjenice,
- kada revident nije ničime dokazao da bi u svezi shvaćanja na kojemu se osporena presuda temelji, a primijenjenog na ovdje utvrđeno činjenično stanje (a ne na ono utvrđeno u postupcima u kojima su donesene odluke koje uspoređuje sa osporenom), trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).
Pored (inače) pravilnog shvaćanja, kojeg ovdje treba uvažiti, da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), te (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tuženik ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (glede znanja tužiteljice "da plaća nešto što nije dužna"), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta - te razloge (postojanje kojih izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a) za potrebe dopuštenosti izvanredne revizije ne može nadomjestiti:
- isticanje u reviziji činjeničnih i pravnih shvaćanja, primjenu kojih revident sugerira,
- pozivanje revidenta na druge drugostupanjske odluke, one koje u biti ukazuju na različitu ocjenu dokaza i drugačija činjenična utvrđenja - a ne na različitu praksu drugostupanjskih sudova u primjeni (za izvanrednu reviziju jedino relevantno) prava.
Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:
- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga revident obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa (da) sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenog pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),
- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.
Sa time u svezi valja prihvatiti (budući da to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) da revizija tuženika nije sastavljena u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost. Stoga je reviziju tuženika valjalo odbaciti odlukom iz izreke, rješenjem (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a prema kojoj: „Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji...nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“).
b) o reviziji tužiteljice
Tužiteljica je protiv osporene presude reviziju podnijela pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP- a i u njoj naznačila pitanje:
"Smatra li se uplata iznosa poreza na dohodak i prireza na iznose koji su isplaćeni sa računa tužitelja na račun tuženika na ime autorskih honorara a da za to nije bilo osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, prijelazom imovine sa tužitelja na tuženika u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a odnosno stjecanjem koristi izvršenom radnjom u smislu odredbe čl. 1111. st. 2. ZOO-a jer su porezi i prirezi isplaćeni u korist i za račun tuženika u državni proračun, pa ima li onda tužitelj pravo na povrat od tuženika novčanih iznosa što ih je na ime poreza i prireza na predmetne isplate uplatio u korist tuženika u državni proračun?".
Revizijski sud to pitanje ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu postoji različita, neujednačena i nesigurna praksa - i u cilju njezina ujednačavanja potrebno je na to pitanje odgovoriti.
Međutim, revizijski sud primjećuje i da je osporenom presudom o njemu pravilno odlučeno.
Naime, kako je na strani tuženika riječ o stjecanju iznosa od 33.773,87 kn - jer je njemu ovaj neosporno isplaćen, tužiteljica ne može na temelju instituta stjecanja bez osnove sa uspjehom potraživati od tuženika da joj vrati i iznos poreza i prireza (od 8.909,29 kn, sa pripadajućim kamatama) računat na 33.773,87 kn - kada je (isto) bez osnove on isplaćen (sada bitno) drugome (a ne tuženiku): ovdje nema osnove zaključiti da je već i samo stoga (kako to tužiteljica sugerira prihvatiti) što je plaćen na ime i za račun tuženika - tuženik i taj iznos plaćenih poreza i prireza stekao.
Konkretno, 33.773,87 kn isplaćeno je tuženiku bez osnove, ali je isto tako bez osnove 8.909,29 kn isplaćeno na ime poreza i prireza - ali drugome: taj iznos (za razliku od 33.773,87 kn) tuženik nije niti primio niti htio primiti (a nije dokazano - a to tužiteljica niti ne tvrdi, da je htio da se plati na njegovo ime i za njegov račun) - pa na njega on ne polaže nikakvo pravo (primjerice: u slučaju kada bi se zahtjevu tužiteljice i udovoljilo, tuženik ne bi s uspjehom mogao potraživati od toga drugog da mu ga vrati ili isplati, pa ni pozivom na to da je po tužiteljici tome drugom plaćen bez osnove - a da je isti iznos prethodno on za drugog vratio tužiteljici: to sve obzirom da ga taj drugi nije dobio ili stekao od njega već od tužiteljice, pa bi samo ona i mogla tražiti da joj ga taj drugi i vrati - jer da ga je stekao bez osnove).
Od toga polazeći, tuženik se po zahtjevu tužiteljice, kako ga ona temelji, ne može teretiti obvezom da joj vrati i iznos kojeg je ona prethodno bez osnove platila u državni proračun na ime poreza i prireza.
Okolnost što vraćanje toga iznosa tužiteljica nije zahtijevala od toga drugog - jer da mu je plaćen bez osnove, tužiteljicu pritom ne može dovesti u povoljniju poziciju prema tuženiku, onome - koji tužiteljici niti ne može vratiti ono što od nje nije niti dobio niti htio (pristao) dobiti.
To je ujedno i odgovor na po tužiteljici postavljeno pitanje.
Stoga, a budući da je osporena presuda temeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).
Zagreb, 12. rujna 2019.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.