Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-1537/2014-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismisses appeal for loan repayment as procedural grounds were not specified.

Numero d'incarto Rev-1537/2014-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against lower court orders for loan repayment and interest. The plaintiff argued that defendants failed to repay a significant portion of a loan over nine years and violated a settlement agreement, while defendants contended they had repaid a smaller sum. The court ruled that the appeal was inadmissible because it failed to specify the exact provisions of the Civil Procedure Act allegedly violated, preventing the court from examining the claim within the required boundaries.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 392.a ZPP; čl. 382. st. 1. ZPP: The appellate court reviewing an appeal must examine the contested judgment only within the specific grounds of the appeal; if the appeal merely states a general violation without identifying the specific legal provisions breached, the appeal is inadmissible.

Parole chiave

Generato dall'IA
Civil Procedure Act loan repayment appellate review inadmissible appeal specific grounds requirement interest calculation settlement agreement

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 392.a Zakona o parničnom postupku
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl.
čl. 382. st. 1. ZPP
392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
čl. 22. ZOO
čl. 395. ZOO
Stranke su ugovorile valutnu klauzulu u smislu odredbe čl. 22. odnosno čl. 395. ZOO. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno obvezali tuženike na plaćanje iznosa od 143.618,43 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, pa navodi revizije o ništavosti takvog ugovora nisu osnovani.
čl. 393. ZPP
Stoga su revizijski navodi neosnovani, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju prvotuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1537/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz S., koju zastupaju punomoćnici T. S. i N. S., odvjetnici u R., protiv tuženika 1. A. M. iz D., kojeg zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u R. i 2. B. B. iz D., radi isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2838/2013 i Gž-2839/2013 od 11. rujna 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-346/2011 od 27. rujna 2012., u sjednici održanoj 4. prosinca 2018.,

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda u stavku I izreke naloženo je tuženicima isplatiti tužiteljici iznos od 143.618,43 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom. U stavku II izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 49.750,00 kuna, dok je tužiteljica s preostalim zatraženim iznosom za troškove parničnog postupka odbijena.

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je žalba prvotuženika kao neosnovana i u odnosu na njega je potvrđena prvostupanjska presuda u stavku I i u dijelu stavka II u kojem je žalitelju naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove (osim u onom dijelu kojim je tužiteljica odbijena s preostalim iznosom zahtjeva za naknadu troškova postupka).

Rješenjem istog suda odbijena je žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje poslovni broj P-346/2011 od 27. ožujka 2013.

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže istu naknaditi tuženima troškove parničnog postupka uvećane za troškove sastava revizije.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji je samo uopćeno istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a budući nije određeno naznačeno o kojoj se povredi radi ili čime je učinjena, o tome razlogu ovaj sud ne može razmatrati.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljici zajam s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je između tužiteljice kao zajmodavca i trgovačkog društva H. d.o.o. C., čiji direktor je bio upravo prvotuženik, sklopljen ugovor o zajmu 17. veljače 1999. u kojem su stvarni zajmoprimci i korisnici tog zajma tuženici,

- da je tužiteljica navedenim ugovorom pozajmila i isplatila tuženicima iznos od 350.000 DEM,

- da je uz taj isti ugovor sklopljeno još ukupno devet aneksa ugovora, u kojima se kao zajmoprimci više niti formalno ne navodi H. d.o.o., nego sami tuženici,

- da su tuženici vratili manji dio pozajmljenog iznosa, svega 35.334,49 EUR-a, dok joj preostali veći dio iznosa nisu vratili niti kroz narednih devet godina,

- da je na inzistiranje tužiteljice sklopljen Sporazum 26. lipnja 2008. kojim se utvrđuje da njezino nepodmireno potraživanje od strane tuženika iznosi 143.618,43 EUR-a odnosno 1.034.052,67 kuna uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01. veljače 2008. pa do isplate,

- da tuženici nisu niti taj iznos isplatili.

Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu, a sve u smislu odredbe čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) – kojom je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete, slijedom čega ocjenjuju da je tužiteljica dokazala da su joj tuženici dužni vratiti pozajmljeni iznos novca zajedno sa zateznim kamatama, pa kako istu obvezu nisu ispunili u roku (do 31. listopada 2008.) koji je određen u čl. 3. sporazuma stranaka od 26. lipnja 2008., prihvaćaju tužbeni zahtjev i nalažu tuženicima isplatu navedenog iznosa.

Kako je tijekom postupka utvrđeno da su stranke sklopile ugovor o zajmu da je tužiteljica tuženicima pozajmila stanoviti iznos deviza u kunskoj protuvrijednosti te tuženici pozajmljeni iznos nisu u ugovorenom roku vratili, to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su naložili tuženicima vraćanje navedenog iznosa sa zateznom kamatom.

Stranke su ugovorile valutnu klauzulu u smislu odredbe čl. 22. odnosno čl. 395. ZOO. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno obvezali tuženike na plaćanje iznosa od 143.618,43 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, pa navodi revizije o ništavosti takvog ugovora nisu osnovani.

Tuženik u reviziji iznosi prigovore glede visine tražbine i njezina obračuna. Međutim, tijekom nižestupšanjskog postupka prvotuženik nije isticao ove činjenice niti je predlagao bilo kakve dokazne prijedloge. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. napušteno je inkvizitorsko ovlaštenje suda glede izvođenja dokaza i prihvaćeno je raspravno načelo. Time su stranke ne samo ovlaštene već i dužne iznositi pred sud sve odlučne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i kojima će dokazati istinitost svojih činjeničnih tvrdnji.

Kako tijekom postupka prvotuženik ničim nije doveo u pitanje visinu tražbine niti je u tom pravcu predlagao dokaze, to su pravilno nižestupanjski sudovi odlučili o osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti sa zateznim kamatama.

Slijedom navedenog kako je tužiteljica tuženicima pozajmila navedeni iznos deviza u kunskoj protuvrijednosti, a isti nisu navedeni iznos vratili u roku, to ista ima pravo na povrat zatraženog iznosa zajedno sa zateznom kamatom.

Stoga su revizijski navodi neosnovani, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju prvotuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 4. prosinca 2018.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.