Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-1383/1999-2 Generato dall'IA

Supreme Court dismisses appeal for severance pay when employee accepts new job without objection.

Numero d'incarto Rev-1383/1999-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment denying severance pay and salary compensation. The lower courts ruled that by accepting a new job at a different employer without filing an objection, the plaintiff voluntarily terminated her original employment relationship. Consequently, the court held that no legal ground existed for severance pay or salary compensation for the unused notice period.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Zakon o radu; Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa; Zakon o parničnom postupku: When an employee accepts employment with a new employer without objecting to a transfer decision, the original employment relationship is deemed terminated, precluding claims for severance pay or salary compensation for the unused notice period.

Parole chiave

Generato dall'IA
severance pay denial employment transfer acceptance notice period compensation voluntary termination labor law appeal

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku
U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl.
čl. 386. ZPP
Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
čl. 3. ZPP
Obrazlažući povredu čl. 3. ZPP (dakle relativno bitnu povredu iz čl.
čl. 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
čl. 25. st. 1. alineja 5. Zakona o radnim odnosima
Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je odluka o raspoređivanju tužiteljice kod drugog poslodavca donesena u smislu čl. 25. st. 1. alineja 5. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 - dalje ZRO), tako da nije ni utvrđeno da je za njenim radom trajno prestala potreba (čl.
čl. 21. ZOPRO
Zbog toga tužiteljica ne bi ni mogla imati pravo na otpremninu zbog prestanka potrebe za njenim radom, odnosno otkazom ni prema odredbi čl. 21. ZOPRO, a ni prema odredbi čl.
čl. 118. Zakona o radu
ZOPRO, a ni prema odredbi čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje ZR), čak i da su se primjenjivali u kritično vrijeme.
čl. 77. ZRO
Neosnovano smatra revidentica da joj je tuženik morao u smislu čl. 77. ZRO osigurati otkazni rok u trajanju od 4 mjeseca.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1383/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz S., koju zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 1998. godine broj Gž-7939/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 3. travnja 1998. godine broj Pr-3201/97, u sjednici održanoj 29. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 14.000,00 kn i naknade plaće za neiskorišteni četveromjesečni otkazni rok sa svim drugim pravima iz rada, te zateznom kamatom od 20. ožujka 1996. godine do isplate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, dok je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kn. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnom postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši preinačenje pobijane presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

Tuženik nije odgovorio, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoje ni procesne povrede na koje upućuje revizijski navodi.

Obrazlažući povredu čl. 3. ZPP (dakle relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 3. ZPP) revidentica osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja, za čije ispitivanje revizijski sud nije ovlašten u smislu čl. 385. st. 3. ZPP.

Neosnovana je i tvrdnja revidentice da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu otpremnine zbog otkaza, te isplatu naknade plaće zbog neiskorištenog prava na četveromjesečni otkazni rok.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika do 22. studenog 1995. godine,

- da je rješenjem tuženika od 22. studenog 1995. godine tužiteljica trajno raspoređena na radno mjesto konobara u poduzeću R. d.o.o. s danom 23. studenog 1995. godine,

- da je tužiteljica to rješenje primila istog dana 23. studenog 1995. godine, a protiv njega nije izjavila zahtjev za zaštitu prava,

- da je odlukom poduzeća R. d.o.o. s tužiteljicom zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme počev od 23. studenog 1995. godine,

- da je navedenu odluku o zasnivanju radnog odnosa tužiteljica primila također 23. studenog 1995. godine.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da se tužiteljica suglasila s odlukom tuženika o zapošljavanju u drugoj organizaciji (kod drugog poslodavca), jer nije iskoristila pravo na podnošenje prigovora u smislu čl. 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92 i 26/93 - dalje ZOPRO), tako da je odluka postala konačna.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je odluka o raspoređivanju tužiteljice kod drugog poslodavca donesena u smislu čl. 25. st. 1. alineja 5. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 - dalje ZRO), tako da nije ni utvrđeno da je za njenim radom trajno prestala potreba (čl. 25. st. 2. ZRO). Radi se samo o promjeni poslodavca u smislu navedene odredbe i nema stvarnog prestanka radnog odnosa.

Zbog toga tužiteljica ne bi ni mogla imati pravo na otpremninu zbog prestanka potrebe za njenim radom, odnosno otkazom ni prema odredbi čl. 21. ZOPRO, a ni prema odredbi čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje ZR), čak i da su se primjenjivali u kritično vrijeme. (Naime, odredba čl. 21. ZOPRO nije se primjenjivala u smislu čl. 129. ZRO, a ZR se počeo primjenjivati od 1. siječnja 1996. godine.)

Neosnovano smatra revidentica da joj je tuženik morao u smislu čl. 77. ZRO osigurati otkazni rok u trajanju od 4 mjeseca.

Naime, odredbama o prestanku radnog odnosa (člancima 73. do 81. ZRO) uređeno je pravo i dužnost otkaznog roka, koji podrazumijeva obavljanje rada za to vrijeme i isplatu plaće (odnosno naknade plaće za vrijeme odsustvovanja s rada zbog traženja novog zaposlenja).

Sama priroda otkaznog roka upućuje na trajni prestanak radnog odnosa i njegovo postojanje nema smisla kada se višak radnika rješava zapošljavanjem u drugoj organizaciji, odnosno kod drugog poslodavca. Stoga ni tužiteljica ne može tražiti naknadu plaće za vrijeme u kojem je radila i ostvarivala pravo na plaću kod drugog poslodavca.

Prema tome, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tužiteljice odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 29. ožujka 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.