Supreme Court dismisses appeal in tort case, upholding liability for mental damages and legal costs despite victim's contributory negligence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling awarding mental damages and legal costs to the plaintiffs. The court found that while the plaintiffs contributed to the accident through improper maneuvering, the defendants' workers also violated safety regulations, creating joint liability. Consequently, the lower courts correctly applied the law to award reduced but fair compensation for the death of the plaintiffs' spouses and fathers, along with the full litigation expenses.
Regesto Legislator
Generato dall'IAZakon o parničnom postupku čl. 385. st. 1. toč. 1.-3.; Zakon o obveznim odnosima čl. 277. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 201. st. 1. i čl. 154., 155. st. 1.; The court of appeal must independently assess the legality of conduct in tort cases and may award damages and costs even when the victim is partially at fault, provided the defendant's violation of safety rules is established.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 449/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Ivice Crnića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. Lj., M. M. i M. D. iz V., koje zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz V., protiv tuženika Ž. N. S. iz N. S., kojeg zastupa punomoćnik D. V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 11. listopada 1990. posl. br. Gž-3356/90-2, kojom je djelomično potvrdjena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 18. travnja 1990. br. P-446/90-110, u sjednici održanoj dana 27. ožujka 1991.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 18. travnja 1990. godine posl. broj P-446/90-110 prihvaćen je tužbeni zahtjev, tako da je naloženo tuženiku da je na ime naknade štete zbog pretrpljenih duševnih boli, zbog smrti supruga, odnosno oca isplati svakom od tužitelja iznos od 4.200 dinara, zajedno s kamatom koja se plaća na štedne uloge oročene preko godinu dana, bez utvrdjene namjene u mjestu ispunjenja obveza dužnika počev od 19. travnja 1990. godine do isplate, kao i da nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 39.725 dinara, sve to u roku od 15 dana.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Osijeku od 11. listopada 1990. godine posl. broj Gž-3356/90-2 sudjeno je:
"Žalba se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, te se prvostepena presuda:
- potvrdjuje u dijelu u kojem je tuženik obvezan platiti tužiteljima 4.200 dinara svakom, kao i u odluci o parničnim troškovima,
- preinačuje u odluci o kamatnom zahtjevu, te se sudi: Tuženik je dužan platiti svakom tužitelju kamatu u smislu čl. 277. stav 1. Zakona o obveznim odnosima na iznos od 4.200 dinara od 18. IV. 1990. godine do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."
Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik, zbog svih razloga propisanih odredbom člana 385. stav 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP), time da je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljima da nadoknade tuženiku parnični trošak ovog postupka.
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostepeni je sud temeljem odredbe člana 390. stav 1. ZPP-a dostavio na odgovor tužiteljima i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.
Tužitelji nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti se o reviziji izjasnio Javni tužilac Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud ocjenjuje da ne postoji bitna povreda iz odredbe člana 354. stav 2. točka 10. ZPP-a, na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog Zakona pazi po službenoj dužnosti. Takodjer ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. stav 2. točka 13. ZPP-a na koju revident izričito upućuje u navodima revizije. Suprotno navodima revidenta, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, već naprotiv jasna i odredjena time da ni sam revident ne navodi u čemu bi se sastojala nerazumljivost izreke pobijane presude. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izloženi razlozi nisu ni medjusobno proturječni, ni suprotni sadržaju spisa, pa se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati.
Svjedoci E. A. i M. R. saslušani su na ročištu 16. X. 1980. godine i tom prilikom ustvrdili da je osvjetljenje na stanici bilo vrlo slabo, a kako je bilo mračno vagoni su se vrlo slabo nazirali na pojedinim kolosjecima. Pri tom valja istaći da tvrdnja tuženika da nema zapisnik o saslušanju tih svjedoka nije od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U prijavi o nesreći na poslu od 29. I. 1980. godine (list 4. do 7.) ni u zapisniku o uvidjaju od 29. I. 1980. godine (list 3) nema podataka o osvjetljenju mjesta nezgode, pa navodjenje tih dokaza u obrazloženju pobijane presude uz utvrdjenje činjenice da li je mjesto nezgode bilo osvijetljeno predstavlja rezultat pogreške u navodjenju dokaznog sredstva koja nije dovela do nerazumljivosti presude.
Revident uz reviziju dostavlja prijavu o vanrednom dogadjaju i zapisnik Sekretarijata za privredu inspekcije zaštite na radu O. O. broj 160-2/80-3 od 29. I. 1980. godine, kao dokaže koji u ranijem postupku prema podacima u spisu nisu bili prezentirani, što je suprotno odredbi člana 385. stav 3. ZPP-a.
Naime, prema spomenutoj odredbi revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, pa stoga revident neosnovano upućuje na suprotnost izmedju utvrdjenja nižestepenih sudova i sadržaja tih dokaznih sredstava. Revident takodjer neosnovano upućuje na iskaz svjedoka T. J., šefa stanice, koji je u pogledu osvjetljenja mjesta nezgode prilikom saslušanja iskazao da ne zna da li je u vrijeme štetnog dogadjaja osvjetljenje bilo uključeno ili ne. Zbog izloženog iskaz tog svjedoka ne predstavlja dokaz da je mjesto nezgode bilo osvijetljeno, kako to revident pogrešno želi prikazati u reviziji.
Iz navedenih razloga, ovaj Sud ocjenjuje da u postupanju nižestepenih sudova nije ostvaren revizioni razlog bitne povrede parničnog postupka.
Neosnovana i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a.
Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrdjenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:
- da je do štetnog dogadjaja došlo oko pola noći izmedju 28. i 29. siječnja 1980. godine,
- da je M. M. došao iz V. na Želj. stanicu u B. i da je izvršio popis kompozicije vlaka, koji je stigao u B., time da je trebao preuzeti taj vlak i pratiti taj vlak do V.,
- da je po završetku popisa kompozicije krenuo u pravcu stanične zgrade sa 7 kolosjeka, time da je u trenutku kada se nalazio na 4 kolosjeku došlo do nesretnog slučaja u kojem je M. M. smrtno stradao,
- da je smrt M. M. nastupila kada je udaren vagonom koji je bio u pokretu uslijed vršenja manevriranja,
- da M. M. nije imao saznanja da se na 4 kolosjeku vrši manevriranje, da se štetni dogadjaj zbio na neosvijetljenom dijelu unutar stanične zone, da je M. M. stradao od vagona koji ga je zahvatio u vrijeme kada je vagon odgurnut od manevarske lokomotive nečujno, bez pogonske snage, silom inercije nastavio kretanje 4 kolosjekom,
- da radnici tuženika nisu znali za manevriranje što znači da nikakovog kontakta izmedju rukovaoca manevre i staničnog osoblja nije bilo, te da manevarska ekipa nije bila rasporedjena u zoni manevriranja.
U toku postupka nije bilo sporno da je M. M. u vrijeme štetnog dogadjaja bio radnik ŽTP V., te da je tužiteljica M. Lj. supruga sada pok. M. M. dok su ostali tužitelji njegova djeca.
Na tako utvrdjeno činjenično stanje nižestepeni su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev.
Ovo iz razloga što prema odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/88, 39/85, 46/85 i 57/89 - u daljnjem tekstu: Z00) za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju. Željeznički vagoni koji se odgurnuti od manevarske lokomotive u postupku manevriranja slobodno snagom inercije kreću željezničkom prugom predstavljaju opasnu stvar. Prema odredbi člana 173. Z00 šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. U konkretnom slučaju nije ni bilo sporno da je smrt M. M. nastupila upravo pogonom upotrebom opasne stvari - naletom vagona na 4 kolosjeku Željezničke stanice u B..
Revident je u toku cijelog postupka isticao da je do štete došlo isključivom radnjom samog oštećenika u cilju oslobadjanja imaoca stvari - revidenta od odgovornosti za štetu (čl. 177. st. 2. Z00).
Pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo kada su samo djelomično prihvatili osnovanim taj prigovor ocijenivši da je oštećenik u omjeru od 30% doprinio nastanku štetnog dogadjaja a time i šteti (čl. 177. st. 3. Z00).
Ovo iz razloga što je ocijenjeno da je ponašanje sada pok. M. M. bilo suprotno odredbi čl. 7. st. 1. Pravilnika o unutrašnjem radu na željeznici ("Službeni list SFRJ" broj 47/78) prema kojoj se osobe koje se kreću po željezničkom području dužne same brinuti o svojoj osobnoj sigurnosti, time da je odredbom člana 7. stav 2. točka 1. i 2. istog Pravilnika zabranjeno kretati se kolosjekom ili u neposrednoj blizini kolosjeka, stajati ili kretati se suviše blizu vlaka ili kola koja su u pokretu.
Sada pok. M. M. kretao se suprotno odredbi člana 7. točka 3. Saobraćajnog Pravilnika broj 62, koji je izdala Zajednica jugoslavenskih željeznica pod brojem 2990/65 (koji se primjenjuje od 1. srpnja 1966. godine), prema kojoj na stanicama gdje se ne može izbjeći prijelaz preko kolosjeka smije se prelaziti samo na mjestima koja su za to odredjena, u vrijeme kada na mjestu prijelaza ne stoje vlakovi i kada u blizini nisu vozila u kretanju.
Medjutim, prema odredbi člana 30. točka 2. saobraćajnog Pravilnika, pri manevriranju treba uvijek paziti da ne bude ugrožena sigurnost saobraćaja, željezničkog osoblja i drugih lica, kao i da se ne oštete vozila i roba. Prema odredbi čl. 31. točka 2. Pravilnika, rukovaoc manevrom dužan je manevriranje provesti sigurno i stoga mora stajati na takvom mjestu s kojeg može nadgledati sva kretanja. Radnici koji su vršili radnu operaciju manevriranja nisu postupili u smislu navedenih odredbi Pravilnika. Dakle, nastanak štetnog dogadjaja a time i šteta rezultat je protupravnog ponašanja, kako samog oštećenika tak i radnika tuženika koji su obavljali manevriranje.
Pri tom valja istaći da revident ne bi došao u povoljniju pravnu situaciju ni u slučaju da je u postupku dokazano da je mjesto nezgode bilo osvijetljeno. Ovo iz razloga što bi i u takvom slučaju postojala od strane radnika koji su obavljali manevriranje vagonima povreda odredbi čl. 30. točka 2. i člana 31. točka 2. spomenutog Pravilnika, a time i odgovornost tuženika za nastalu štetu tužiteljima.
Nižestepeni su sudovi pravilno ocijenili omjer odgovornosti samog oštećenika, te tuženika za nastalu štetu oštećeniku te tako utvrdjen omjer odgovornosti u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud.
Pri tom na navode revidenta koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka valja istaći da je zadaća vještaka samo utvrdjivanje postupanja sudionika kod nastanka štetnog dogadjaja, pri čemu je ocjena da li je postupanje sudionika kod nastanka štetnog dogadjaja bilo protupravno, a ako jeste, u čemu se očituje ta protupravnost, pridržana za sud. To iz razloga što ocjena protupravnosti ponašanja sudionika u nastanku štetnog dogadjaja predstavlja primjenu materijalnog prava.
Pravilno su nadalje nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo kada su temeljem odredbe čl. 201. st. 1. Z00 u vezi s članom 192. stav 1. spomenutog Zakona dosudili tužiteljima pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smrti supruga, odnosno oca u zatraženim iznosima koji predstavljaju iznose pravične novčane naknade umanjene za omjer doprinosa samog oštećenika nastanku štetnog dogadjaja, a time i nastanku štete.
Revident nadalje neosnovano smatra da je odluka o naknadi parničnog troška nezakonita. Ovo iz razloga što je tužiteljima dosudjen parnični trošak u skladu s troškovima od 18. IV. 1990. godine (list 209 spisa) kojim su tužitelji zatražili nadoknadu parničnog troška po pojedinim parničnim radnjama, time da je visina parničnog troška utvrdjena u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("NN" br. 4/90). Pri tome valja na navode revizije odgovoriti da tužiteljima nije dosudjen trošak vještačenja radi utvrdjivanja visine rente. Tužitelji su prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova duševnih boli zbog smrti supruga, odnosno oca već uračunali omjer odgovornosti svog pravnog prednika i tužbenim zahtjevom zatražili naknadu 70% štete. U parnici su uspjeli tužitelji u cijelosti, pa nije bilo osnove da im se dosudi samo 70% parničnog troška, kako to pogrešno ocjenjuje revident. Upravo zbog izloženih razloga, ovaj sud ocjenjuje da je odluka o parničnom trošku donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a.
Kako se nisu ostvarili revizioni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni u reviziji istaknuti revizioni razlozi, to je revizija tuženika temeljem odredbi čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 27. ožujka 1991.
Predsjednik vijeća:
mr. Hrvoje Momčinović, v. r.