Croatian Supreme Court dismisses appeal in attempted murder case, upholding conviction and sentence.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder and upheld the two-year prison sentence. The defendant argued for a retrial due to procedural errors and claimed the lower court failed to consider mitigating factors like calling emergency services and alleged intoxication. The court rejected these claims, noting that the defense was passive, the evidence of guilt was conclusive, and the statutory minimum for attempted murder had already been applied.
Regesto Legislator
Generato dall'IAKZ-a čl. 90.; KZ-a čl. 57.; ZKP-a čl. 122.; ZKP-a čl. 373.; ZKP-a čl. 374.; ZKP-a čl. 379.; ZKP-a čl. 387.: When the defense is passive and evidence conclusively points to guilt, the first-instance court is justified in accepting prosecution charges without requiring the defense to actively disprove them.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 98/10-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića, Dražena Tripala, dr. sc. Zdenka Konjića i Ante Potrebice kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 90. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi opt. D. P., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. veljače 2009., broj K-257/08, u sjednici održanoj dana 12. svibnja 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja opt. D. P., Lj. V., odvjetnika iz Z.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba opt. D. P. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivom opt. D. P. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ-a u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, te ju je na temelju tih propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i st. 4. toč. d. KZ-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu optuženici je uračunata kazna zatvora u trajanju od dvanaest dana koja joj je izrečena pravomoćnim rješenjem Prekršajnog suda u Zagrebu br. V-D-2254-2007 od 08. lipnja 2007.
Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje ZKP), optuženica je oslobođena od naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica putem branitelja Lj. V., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
I Kž 98/10-5
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Spis predmeta je sukladno odredbi čl. 373. st. 1 ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pisanom mišljenju od 26. ožujka 2010., broj KŽ-DO-338/10 predložilo da se žalba odbije kao neosnovana.
Sjednici vijeća je nazočio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te branitelj optuženice, dok je u odnosu na optuženicu sjednica vijeća održana u njezinoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP-a, jer je u međuvremenu promijenila adresu, a o tome nije izvijestila sud, tako da joj obavijest o sjednici nije mogla biti dostavljena niti na jednoj od adresa koje se nalaze u spisu (…, … i …).
Žalba nije osnovana.
Iako optuženica tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka tvrdeći da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza i samih zapisnika o tim iskazima i da su razlozi presude nejasni i proturječni, smjerajući na taj način očito na bitnu povredu odredaba kaznenog postupaka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, u obrazloženju žalbe se te povrede ne konkretiziraju jer se ne navodi koji iskazi navedeni u razlozima su u proturječju sa sadržajem konkretnog iskaza sa određenog zapisnika, niti se navodi koji su to razlozi iz obrazloženja proturječni. Naime, u daljnjem dijelu žalbe optuženica navodi da se iz iskaza svjedoka K. M. može zaključiti da su ona i oštećenik nakon spornog događaja bili u dobrim odnosima, što ukazuje da ga nije htjela usmrtiti, već je moguće da je oštećenika ubola nožem slučajno. Međutim, optuženica se u ovom dijelu već upušta u ocjenu ispravnosti činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, tako da se tu ne radi o prigovorima postupovnog karaktera. Stoga će o ovim prigovorima činjeničnog karaktera više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom, jer razlozi presude o sadržaju iskaza nisu u proturječju sa samim zapisnicima o iskazima, niti su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud uvijek pazi po službenoj dužnosti.
Neosnovano se optuženica žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice ispravno i potpuno utvrdio. Naime, iako je uistinu policajac K. M. naveo da je dolaskom na lice mjesta po izvršenoj dojavi optužena bila u dobrim odnosima sa oštećenikom, da mu je nastojala pomoći i da je bila "brižna", sama ta okolnost nema ono značenje koje joj pridaje žaliteljica. To što je ona, nakon što je ubola izvanbračnog supruga nožem u leđa i tjelesno ga ozlijedila, zbog njoj znanih razloga promijenila ponašanje i postala zabrinuta za sudbinu supruga, ne dovodi u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja o tome kako je prije toga postupila sa neizravnom namjerom kao oblikom krivnje, pristajući da ubodom noža oštećenika usmrti. Sud prvog stupnja je na temelju nedvojbenih činjenica, da je upravo optuženica zvala hitnu pomoć, da se događaj odigrao u stanu koji koriste optuženica i oštećenik, da je ozljeda
I Kž 98/10-5
nanijeta nožem duljine oštrice 19 cm, da se radi o ubodnoj rani na leđima lijevo uz kralježnicu u visini 8. rebra, da je dubina ubodnog kanala iznosila 6 cm i da je postojala realna opasnost za život jer je moglo doći do ozljede pluća i do prodiranja u trbušnu šupljinu te do ozljeđivanja debelog crijeva i slezene, potpuno ispravno zaključio da se radilo o počinjenju kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a.
I Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da svi naprijed navedeni dokazi, tvore čvrst indicijalni lanac koji sa potpunom izvjesnošću ukazuje da je optuženica postupala pristajući da optuženika usmrti, a istovremeno isključuju bilo kakvu sumnju da se radilo o slučajnom ubadanju. Kraj takvog stanja stvari, nije postojala dvojba o odlučnim činjenicama koja bi se trebala razrješavati primjenom pravila iz čl. 3. st. 2. ZKP-a, na način da se trebalo uzeti kao utvrđeno ono činjenično stanje koje je za optuženicu povoljnije. Naime, takva dvojba postoji samo kada su argumenti koji terete optuženu osobu potpuno jednako vrijedni argumentima koji joj idu u prilog, tako da se ne može zaključiti čije su činjenične tvrdnje vjerodostojne. Tek kada postoji takva činjenična dvojba, uzima se kao vjerodostojno ono činjenično stanje koje je povoljnije za optuženu osobu. Međutim, u konkretnom slučaju optužena uopće ne nastoji objasniti na koji je to način došlo do ubadanja oštećenika, niti to čini njen suprug koji je prihvatio blagodat nesvjedočenja, tako da je izvjesno da je do ubadanja došlo na način kako to utvrđuje sud prvog stupnja, tj. da se nije radilo o slučajnom ubadanju, niti je ozljedu nanijela neka druga osoba. Ovaj drugostupanjski sud doista ne nalazi niti jedan razborit razlog zašto optuženica i oštećenik jednostavno ne opišu na koji je način došlo do ubadanja, ako se sugerira da je u pitanju slučajan ubod, jer je to jedini logičan put kojim se mogu opovrgnuti navodi optužbe, odnosno bar ih dovesti ih u dvojbu te omogućiti primjenu navedenog pravila „in dubio pro reo“. Međutim, kada je obrana potpuno pasivna, a izvedeni dokazi sa izvjesnošću ukazuju da se radi o počinjenju predmetnog kaznenog djela, tada je sud prvog stupnja osnovano prihvatio kao dokazane navode optužbe.
Nadalje, neosnovano optuženica tvrdi da je sud prvog stupnja već na temelju podataka o alkotestiranju alkometrom treba provesti njezino psihijatrijsko vještačenje na okolnost stanja ubrojivosti tempore criminis. Naime, sud prvog stupnja ispravno nije uzimao u obzir rezultate alkotestiranja jer je toksikologinja M. N. ukazala da je testiranje alkometrom samo orijentacijska metoda i kao takva je neprecizna i nepouzdana te se ne može koristiti za retrogradno izračunavanje točne koncentracije alkohola u krvi tempore criminis. Kraj takvog stanja stvari, i stoga jer nije bilo nikakve sumnje u ubrojivost optuženice, u smislu odredbe čl. 264. st. 1. ZKP-a, niti je obrana u tom pravcu iznosila odgovarajuće tvrdnje i predlagala dokaze, nije bilo opravdane potrebe da se psihijatrijsko vještačenje provodi.
Iz navedenog slijedi da sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza sve odlučne činjenice ispravno i potpuno utvrdio tako da je žalba i u ovom dijelu neosnovana. Iz tih je razloga neosnovan dokazni prijedlog žaliteljice da se "na ranije opisane okolnosti" ispita policajac D. N., jer je evidentno da o odlučnim činjenicama ovaj svjedok zna isto ono što je iskazao policajac K. M. koji je s njim bio na uredovanju po prijavi događaja, a što je sud prvog stupnja već imao u vidu.
Iako u uvodu optuženica ističe samo naprijed navedene dvije žalbene osnove, ne navodeći da se žali i zbog odluke o kazni, u obrazloženju žalbe navodi da je ta odluka suda
I Kž 98/10-5
prvog stupnja pogrešna jer da joj sud nije uzeo u obzir kao olakotno činjenicu da je nakon ozljeđivanja oštećenika zvala hitnu pomoć te se o njemu brinula, kao što to radi i danas. Međutim, sud prvog stupnja je optuženici primjenom odredbi o zakonskom ublažavanju iz čl. 57. st. 1. i st. 4. toč. d. KZ-a, jer se radi o pokušaju kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, izrekao najnižu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine koju joj je mogao izreći, tako da daljnje olakotne okolnosti ne mogu dovesti do još blažeg kažnjavanja. U krajnjoj liniji se to odnosi i na žalbenu tvrdnju da je optuženica zbog alkoholiziranosti bila smanjena ubrojiva, jer sve kada bi i bilo tako, to bi bila, i to u najpovoljnijem slučaju da se radilo o smanjenoj ubrojivosti u znatnoj mjeri (čl. 42. KZ-a), tek fakultativna mogućnost za zakonsko ublažavanje, koje je međutim već primijenjeno jer se u ovom kaznenom djelu radi o pokušaju.
Prema tome, neosnovano se optuženica žali i zbog odluke o kazni.
Iz svih naprijed navedenih razloga, kako je žalba optuženice neosnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, je utvrđeno da na njenu štetu nije povrijeđen kazneni zakon, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP-a žalbu kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.
U Zagrebu, 12. svibnja 2010.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Ivan Protković, v. r.
Vesna Vrbetić, v. r.