Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-436/1992-3 Generato dall'IA

Appeal partially allowed; suspended sentence granted for treason preparation due to defendant's loyalty and confession.

Numero d'incarto I Kž-436/1992-3
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Parzialmente accolto (Partially Allowed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia partially upheld the appeal against a first-instance conviction for treason preparation, modifying the criminal sanction to a suspended sentence. The defendant argued the original ten-month prison term was too harsh given his loyalty to the state and truthful confession, while the prosecution maintained the severity of the act. The court found the facts sufficient for conviction but deemed the suspended sentence appropriate due to the defendant's positive personal circumstances and lack of aggravating factors.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 236. n. u vezi čl. 236. f. st. 1. KZH; čl. 50. KZJ; When a defendant demonstrates loyalty to the state and truthfully confesses to preparing an armed uprising, a suspended sentence may be applied instead of immediate imprisonment if the circumstances justify it.

Parole chiave

Generato dall'IA
treason preparation suspended sentence loyalty to state truthful confession armed uprising criminal sanction positive personal circumstances

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 236. n. u vezi čl. 236. f. st. 1. KZH
čl. 50. KZJ
KZH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, po čl. 50. KZJ u izrečenu kaznu uračunao mu vrijeme provedeno u pritvoru od 25.svibnja 1992.
čl. 69. KZJ
na dalje, po čl. 69. KZJ izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta i to poluautomatske puške i 90 komada streljiva a po čl.
čl. 387. st. 3. ZKP
čl. 353. toč. 3. ZKP

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-436/1992-3

PRESUDA i RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Potrebica Ante i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. B. Ž., zbog kriv. djela iz čl. 236.n, u vezi čl. 236.f. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnijete protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 9. lipnja 1992. K-255/1992, na sjednici održanoj 13. kolovoza 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Turk Vladimira,

presudio je i riješio je

I. Djelomično se uvažava žalba opt. B. Ž., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji, te se opt. B. Ž. za krivično djelo iz čl. 236. n. u vezi čl. 236. f. st.l. KZH,zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, temeljem č1.52. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog po čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ, kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: KZJ) izriče

UVJETNA OSUDA

i po čl. 236. n. KZH uzima se utvrđenom kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci iz prvostepene presude, koja se neće izvršiti ako optuženik kroz vrijeme od 2 (dvije) godine ne učini novo krivično djelo, a za slučaj opoziva uvjetne osude,po čl. 50. st. 1. KZJ u ovu kaznu uračunat će se vrijeme provedeno u pritvoru od 25. svibnja 1992.godine dalje.

II. U preostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. B. Ž. i prvostepena presuda se u preostalom nepreinačenom dijelu potvrđuje.

III. Temeljem čl. 387. st. 3. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog po čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: ZKP) protiv opt. B. Ž. ukida se pritvor, te se naređuje da se optuženika pusti na slobodu.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku je kao prvostepeni sud opt. B. Ž. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 236. f. st. 1. u vezi čl. 236. n. KZH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, po čl. 50. KZJ u izrečenu kaznu uračunao mu vrijeme provedeno u pritvoru od 25.svibnja 1992. na dalje, po čl. 69. KZJ izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta i to poluautomatske puške i 90 komada streljiva a po čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st.

2. toč. 6. ZKP obavezao ga da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 8.000 HRD.

Protiv ove prvostepene presude optuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da ga se oslobodi optužbe ili samo u odluci o krivičnoj sankciji tako da mu se izrekne uvjetna osuda.

Prvostepeni sud suglasno čl.20.Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske žalbu optuženika nije dostavljao protivnoj strani na odgovor i vojni tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Javni tužitelj Republike Hrvatske po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 14. srpnja 1992. Ktž-785/92 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda da se u cijelosti potvrdi.

Drugostepeni sud je povodom žalbe optuženika po službenoj dužnosti ispitao prvostepenu presudu i nije našao da bi u provedenom postupku, ili u pobijanoj presudi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ili povrede krivičnog zakona koje se ispituju po čl. 376. st. l.toč. 1. i 2. ZKP.

Žalba je osnovana samo djelomično i to zbog odluke o krivičnoj sankciji, dok je u preostalom dijelu neosnovana.

Iako žalitelj izričito nije istaknuo žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka, žalbenim razlozima ipak prigovara da je prvostepeni sud povrijedio odredbu čl.323. ZKP, jer da zapravo nije provodio nikakav dokazni postupak, iako prema navedenoj odredbi priznanjem optuženika nije bio oslobođen dužnosti izvođenja i drugih dokaza. To znači da žalitelj pobija prvostepenu presudu na jedan posredan način i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP.

Međutim, takva povreda odredaba krivičnog postupka nije počinjena, jer iz zapisnika s glavne rasprave i iz obrazloženja presude jasno proizlazi da su izvodjeni i drugi dokazi i to vršenjem uvida u spisak oduzetog oružja i vojne opreme,te kaznene i imovinske podatke, a pročitan je i iskaz svjedokinje B. D.

Žalitelj prvostepenu presudu pobija takodjer i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no obzirom da ne navodi nikakve nove činjenice niti ne nudi nove dokaze, radi se zapravo o žalbi samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kojom se prvostepenoj presudi prigovara zbog toga što je donijeta bez da je prvostepeni sud prethodno ispitao kao svjedoke osobe koje su bile u Kriznom štabu u Našicama.

Po ocjeni drugostepenog suda niti takvim razlozima pobijana presuda nije dovedena u sumnju. Suprotno stajalištu žalbe, prvostepeni sud je činjenično stanje i potpuno i pravilno utvrdio. Utvrđenju odlučnih činjenica žalitelj zapravo niti ne prigovara, barem glede objektivnog učina djela. Navedeni svjedoci prema navodima žalbe imaju saznanja o lojalnosti optuženika legalnim organima vlasti Republike Hrvatske, ali ovo u vrijeme koje je prethodilo inkriminiranom ponašanju. Međutim, o tim činjenicama prvostepeni sud poklonio je vjeru obrani optuženika jer ju je potvrdila svj. B. D. (čiji iskaz je pročitan na glavnoj raspravi i stranke mu nisu prigovorile, pa je ocijenjen vjerodostojnim)i jer dokaza o protivnom nije bilo. U takvoj situaciji pravilno je prvostepeni sud odbio saslušati ostale svjedoke koje je obrana predložila, jer za to doista nije bilo potrebe. No, te činjenice iz predživota optuženika nisu odlučne činjenice unutar objektivnih i subjektivnih obilježja krivičnog djela iz čl. 236.n. u vezi čl.236.f. st. 1. KZH, kako je to pravilno ocijenio i jasno obrazložio prvostepeni sud u svojoj presudi, već su one odlučne jedino za odmjeru krivične sankcije u smislu čl. 41. KZJ, a tako su one u pobijanoj presudi i uzete. Te činjenice, nadalje, niti u dokaznom smislu nisu takvog značenja kako to sugerira žalba kada navodi da je optuženik upravo zbog svoje lojalnosti legalnoj vlasti imao neugodnosti od odmetničkih elemenata, što se u krajnjoj konsekvenci može shvatiti i kao žalbeni prigovor utvrđenju umišljaja na krivično djelo iz čl. 236.n. u vezi čl. 236. f. st. 1. KZH, odnosno kao prigovor na neutvrđenje odlučnih činjenica o krajnjoj nuždi u smislu čl.10. KZJ. Drugostepeni sud glede tih činjenica u cijelosti prihvaća jasne i dostatne razloge pobijane presude iznijete na str. 5. u prvom odlomku, gdje se navode okolnosti i mogućnosti da optuženik otkloni spominjane pritiske, pa te razloge nema potrebe u ovoj drugostepenoj odluci ponavljati ili pojašnjavati. Utvrđene okolnosti,posebno iznijeta obrana koja je bila suvisla i detaljna, isključuju ozbiljniju sumnju u to da bi zaključak prvostepenog suda o umišljajnom postupanju optuženika bio pogrešan, odnosno da bi one eventualno ipak ukazivale na krajnju nuždu, pa da bi uslijed toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Žalitelj je istakao i povredu krivičnog zakona i uz taj osnov naveo kao razlog da je optuženik (kao matičar)bio predstavnik demokratske (legalne) vlasti, te da se iz onih činjenica koje je iznio u svojoj obrani ne može zaključiti da je učestvovao u oružanoj pobuni, odnosno u pripremanju oružane pobune, što potkrjepljuje i navodom da je odbio razmjenu, dokazujući i tako lojalnost Republici Hrvatskoj.

Međutim, sadržaj žalbe pokazuje da je tu istaknuta tzv. posredna povreda krivičnog zakona, tj. da žalitelj polazi od toga da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa da je prvostepeni sud, primjenjujući krivični zakon na takovo činjenično stanje počinio ovu povredu. No, kako je već naprijed obrazloženo, prvostepeni sud je činjenično stanje utvrdio i potpuno i pravilno, pa nije ostvarena povreda krivičnog zakona niti u iznijetom smislu.

Po ocjeni drugostepenog suda inače utvrđene činjenice u izreci presuda prvostepenog suda sadrže sva potrebna obilježja krivičnog djela iz č1. 236.n. u vezi čl.236. f . st. 1. KZH, pa je krivični zakon pravilno primijenjen. Pravilno su primijenjene i ostale odredbe krivičnog zakona koje su došle u obzir i to odredba čl. 50. i čl.69. KZJ.

Zbog iznijetih razloga neosnovano je žalitelj pobijao prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

Nasuprot tome, s pravom žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji, smatrajući je prestrogom.

Naime, prvostepeni sud, ne utvrđujući niti jednu otegotnu okolnost, pokraj niza olakotnih okolnosti koje pokazuju i pozitivnu stranu ličnosti optuženika, te uzimajući u obzir težinu djela i okolnost počinjenja osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Bilo je utvrđeno da je optuženik bio neosuđivan, da je njegovo držanje pred sudom bilo iskreno, a zapravo je to bilo iscrpno priznanje svih elemenata objektivnog učina djela, te da je prije uključivanja u pripremanje oružane pobune bio lojalan legalnim organima vlasti Republike Hrvatske.

Po ocjeni drugostepenog suda, koji inače smatra da je obzirom na iznijete okolnosti kazna zatvora u pogledu visine pravilno odmjerena, svrha krivičnih sankcija u konkretnom slučaju može biti ispunjena i uvjetnom osudom. Upravo te okolnosti koje pokazuju pozitivnu stranu ličnosti optuženika, neosuđivanost, priznanje i izraženu lojalnost optuženika kao matičara legalnoj vlasti Republike Hrvatske, u počecima njenog djelovanja, zbog koje je već tada imao neprilika od budućih odmetnika u svom okruženju, omogućuju ocjenu da se opravdano može očekivati da će biti dovoljno već i samo upozorenje uz prijetnju kaznom da on više ne vrši krivična djela, a zbog tih okolnosti i vrste, kao i opsega optuženikovog učešća u pripremanju oružane pobune, da nije radi krivičnopravne zaštite nužno primijeniti kaznu. Podatak o odbijanju optuženika da ide u razmjenu samo potvrđuje takvu ocjenu.

Zbog toga drugostepeni sud smatra dostatnim izreći uvjetnu osudu, uz prijetnju kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci, s vremenom kušnje od dvije godine.

Slijedom navedenog djelomično je uvažena žalba optuženika, prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji kako je to navedeno u toč. I ove drugostepene odluke (čl.387. st. 1. ZKP), a u preostalom dijelu optuženikova žalba je odbijena i preostali, nepreinačeni dio prvostepene presude je potvrđen, kako je to navedeno u toč. II ove drugostepene odluke (čl.384. ZKP).

Ispitujući izrečenu mjeru sigurnosti č1.69. KZJ, u smislu čl.379. ZKP, ovaj Vrhovni sud kao drugostepeni sud nalazi da je i u tom dijelu pobijana presuda pravilna i zakonita.

Uslijed preinačenja odluke o krivičnoj sankciji kao i u toč. I. ove odluke valjalo je iz osnove čl.353. toč.3 ZKP protiv optuženika ukinuti pritvor i narediti da ga se pusti na slobodu, kako je to navedeno u toč. III. ove drugostepene odluke (čl.387. st. 3. ZKP).

U Zagrebu, 13. kolovoza 1992

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka,v.r.

mr. Horvatinović Ružica, v.r.