Legislator Giurisprudenza & Legislazione
Rev-900/2007-2 Generato dall'IA

Croatian Supreme Court dismissed appeal, ruling property rights transfer to state was valid and succession treaty requires administrative, not judicial, action.

Numero d'incarto Rev-900/2007-2
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia rejected the appellant's appeal against a lower court decision confirming the validity of a property registration in favor of the Republic of Croatia. The appellant argued that the transfer violated succession rights under the SFRJ Succession Agreement, while the state maintained the transfer was lawful under specific property protection laws. The court held that the appellant's usage rights had already converted to ownership for the state before the new Property Law took effect, and the Succession Agreement mandates administrative recognition rather than judicial invalidation of the registration.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 392. ZPP; čl. 2. st. 1. Aneks G Ugovora o pitanjima sukcesije; čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije; Pravo vlasništva steklo se za državu prije stupanja na snagu novog Zakona o vlasništvu; Uvjet za priznavanje prava prema Ugovoru o pitanjima sukcesije je donosi akt država, a ne sud.

Parole chiave

Generato dall'IA
property registration validity SFRJ succession agreement state ownership transfer judicial vs administrative action usage rights conversion civil procedure appeal land registry entry

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 392. ZPP
čl. 393. ZPP
Zbog tih razloga je revizija tužitelja na temelju čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
čl. 2. st. 1. Aneks G Ugovora o pitanjima sukcesije
čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije
Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.
čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

Broj: Rev 900/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića kao predsjednika vijeća, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića i dr. sc. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A. p. A., R. S., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Belom Manastiru, radi brisanja z.k. upisa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3927/06-2 od 31. svibnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-654/05 od 10. listopada 2006., 5. ožujka 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavom uknjižba prava vlasništva izvršena 5. listopada 1998. u korist tuženice Republike Hrvatske uz nalaganje brisanja te uknjižbe i uspostave z.k. stanja na predmetnim nekretninama kakvo je bilo prije provedbe navedene uknjižbe tako da se briše pravo vlasništva tuženice uz istovremeni upis tih nekretnina u vlasništvo tužitelja A. A. p. A. uz naknadu troškova postupka.

Naloženo je tužitelju A. A. p. A. naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu 12.500,00 kn.

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače, odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništavosti uknjižbe prava vlasništva izvršene u korist tuženice 5. listopada 1998. uz uspostavu prijašnjeg z.k. stanja, a pozivom na Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine", broj 2/2004) koji se u Aneksu G odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, a koja su fizičke i pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je u korist tuženice uknjiženo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94 – dalje: ZZRPS) te da je prijašnji zemljišnoknjižni korisnik bio tužitelj. Sudovi su zaključili da predmetni upis na osnovu ZZRPS nije ništav, pozivom na čl. 10. tog Zakona u kojem je rečeno da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92 – dalje: Uredba/92), a predmetne nekretnine su postale vlasništvo Republike Hrvatske upravo na temelju tog propisa.

Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer prema shvaćanju ovog suda tužitelj nema aktivnu legitimaciju za isticanje predmetnog zahtjeva (na utvrđenje ništavosti uknjižbe pravo vlasništva u korist tuženice uz nalaganje brisanja tog stanja i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, tako da se na tim nekretninama upiše vlasništvo tužitelja). Da bi tužitelj uspio u ovom sporu između ostalog bi morao dokazati da je stvar na koju se tužba odnosi njegovo vlasništvo. Tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina.

Prema odredbi čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV), smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Ova zakonska predmnijeva, međutim, nema djelovanje u korist tužitelja. Njegovo pravo korištenja (odnosno njegovog pravnog prednika) nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već na osnovu čl. 3. st. 1. Uredbe/92. Prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstva određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – dalje: Uredba/91) prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske.

Na osnovu rečenog pravo korištenja prednika tužitelja je na temelju navedenih uredbi prestalo i pretvoreno je u pravu vlasništva u korist tužiteljice prije stupanja na snagu ZV-a.

Konačno, u pogledu primjene Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije na kojeg se poziva tužitelj, te odredbe ne daju mu pravo tražiti od tuženika da se utvrdi ništavom predmetna uknjižba u korist tuženice uz nalaganje brisanja i uspostave takvog zk. stanja da se na predmetnim nekretninama upiše vlasništvo tužitelja. Prema čl. 2. st. 1. podst. (a) tog Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt kojim mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. t. a. Aneksa G koja glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno tijelo bi trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu. Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

Zbog tih razloga je revizija tužitelja na temelju čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 5. ožujka 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.