Croatian Supreme Court dismisses appeal on tenant rights after divorce when child is with ex-wife.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal regarding the determination of tenant rights following a divorce. The lower courts ruled that the plaintiff retained tenant rights because their child was entrusted to her, despite the defendant's claims of forced eviction and health issues. The court held that the statutory provision granting rights to the parent with custody overrides other factors like voluntary departure or marital fault.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima; When a divorced couple has only children from a previous marriage entrusted to one parent, that parent retains tenant rights regardless of how the right was acquired prior to divorce.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2314/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B.M. iz Z., koju zastupa punomoćnik D.M. -U., odvjetnica iz Z., protiv tuženika B.M. iz Z., koga zastupa punomoćnik M.B., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nositelja stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. veljače 1993. br. Gž-927/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Ps- 1773/91-14 od 20. listopada 1992. godine, u sjednici održanoj dana 9. rujna 1993. godine,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja utvrđena je tužiteljica B.M. nositeljem stanarskog prava na stanu u Z., pa je tuženome naloženo da iz stana iseli i preda ga tužiteljici slobodnog od osoba i stvari na korištenje, te da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 36.000 HRD.
Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i presudu suda prvog stupnja potvrdio.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku te pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene razloge revident u biti navodi da sud nije ocijenio sve okolnosti relevantne za rješenje konkretnog spora. Pri tom posebno upućuje na okolnost da je tužiteljica dobrovoljno iselila iz prijepornog stana, da stan ne koristi duži vremenski period; da je kriva za razvod braka; da je tuženik narušenog zdravlja; da je stan dobio kao naknadu za ekspropriranu nekretninu pa da stoga predstavlja njegovu posebnu imovinu. Predložio je da se revizija prihvati.
U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže da se revizija kao neosnovana odbije dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o podnesenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Suprotno prigovorima revizije pobijana presuda ne trpi od nedostataka koji bi onemogućavali njezino potpuno i sigurno ispitivanje, pa stog, nije ostvarena bitna povreda odredaba
parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP (NN 53/91, 91/92), na koju revizija upućuje, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) proizlazi da prigovor postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan. Sudovi su o predmetu spora - zahtjevu tužiteljice da se nakon razvoda braka utvrdi da je ona nositelj stanarskog prava (da zadržava stanarsko pravo) te da se tuženiku naloži iseljenje iz stana - odlučili pravilnom primjenom odredbe čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima (ZSO).
Tom je zakonskom odredbom propisano da: "kad porodično domaćinstvo bračnih drugova ima samo zajedničku djecu prijašnjih bračnih drugova, a povjerena su jednom od njih, tada taj roditelj zadržava stanarsko pravo, neovisno o tome na koji je način stekao to pravo prije razvoda braka".
Kada je u postupku utvrđeno (a temeljem toga činjeničnog stanja ovaj sud preispituje i pravilnost primjene materijalnog prava - arg. iz čl. 385. st. 3. ZPP): da je brak stranaka razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu br. P2-1442/90 od 11. VII. 1991.; da je zajedničko dijete - mlt. B.M. povjerena na odgoj i čuvanje majci - tužiteljici; da tužiteljica iz prijepornog stana kojeg je zajedno sa suprugom - tuženikom koristila nije iselila dobrovoljno već je na to bila prisiljena ponašanjem tuženika - s osnovom je tužbeni zahtjev prihvaćen. Na navode revizije valja odgovoriti:
- samo takvo napuštanje korištenja stana koje je ujedno manifestiranje volje da se napusti i samo pravo (stanarsko pravo kojeg bračni drug stiče temeljem zakona - čl. 64. st. 2. ZSO) može predstavljati osnov za zaključak o gubitku stanarskog prava. Kada je, međutim, prijašnji supružnik bio stan prisiljen napustiti zbog ponašanja drugog supružnika (fizičko i čko maltretiranje) tada iseljenje iz stana nema značenje "trajnog prestanka korištenja psihi
stana" (čl. 64. st. 3. ZSO);
- uredjenje odnosa o zadržavanju stanarskog prava između prijašnjih supružnika nije niti jednom odredbom Zakona o stambenim odnosima vezano uz rokove, pa nema zapreke da se ti odnosi urede i nakon relativno duljeg vremenskog perioda računajući od razvoda braka (u ovom slučaju dapače tužiteljica je pokrenula ovaj parnični postupak već 10. prosinca 1991. godine);
- pitanje eventualne "krivnje za razvod braka" u primjeni odredbe čl. 65. st. 3. ZSO nije relevantno, jer je odlučno samo to da su stranke sunositelji stanarskog prava kao bivši supružnici i da imaju zajedničko mlt. dijete koje je jednom od njih povjereno na odgoj i čuvanje;
- u primjeni odredbe čl. 65. st. 3. ZSO nije odlučno kako je jedan od supružnika koji zadržava stanarsko pravo prije razvoda braka to pravo stekao, a kako je to izrijekom te odredbe propisano;
- nije odlučno niti to kakvog je zdravstvenog stanja tuženik jer se sporni odnosi stranaka ne razrješuju temeljem odredbe čl. 65. st. 2. ZSO, gdje bi navedena okolnost mogla imati značenja.
Proizlazi iz naprijed navedenog da revizija nije osnovana zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 9. rujna 1993.
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović v.r.