Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-294/2008-6 Generato dall'IA

Criminal appeal dismissed; court upheld conviction for drug trafficking and mandatory treatment order against defendant.

Numero d'incarto I Kž-294/2008-6
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for drug trafficking and a mandatory treatment order. The defense argued procedural errors and factual inaccuracies regarding the defendant's intent and motives, while the prosecution contended the actions were calculated to evade arrest. The court rejected these claims, finding the defendant's behavior consistent with a premeditated scheme to hide criminal intent rather than genuine remorse, and confirmed the lower court's application of the law.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona; Čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona; Čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku; Čl. 387. Zakona o kaznenom postupku: The Supreme Court upheld a conviction and security measure when the defendant's actions, including self-reporting to police, were deemed part of a calculated strategy to conceal criminal intent rather than evidence of genuine remorse or a change in subjective motivation.

Parole chiave

Generato dall'IA
drug trafficking conviction mandatory treatment order criminal appeal dismissal subjective intent analysis security measure enforcement procedural error review drug addiction defense

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona
H., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26.
Čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona
u vezi čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04), pa je na temelju čl.
Čl. 57. st. 2. toč. d. Kaznenog zakona
uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
Čl. 76. Kaznenog zakona
Na temelju čl. 76. Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati najdulje pod uvjetima iz čl.
Čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona
Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati najdulje pod uvjetima iz čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona, tj.
Čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
Čl. 119. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku
Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02; 115/06) odlučeno da je optuženik dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, dok je čl.
Čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku
Zakona o kaznenom postupku u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, dok je čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku oslobođen dužnosti naknade preostalih na temelju
Čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
godine pod brojem KŽ-DO-606/08, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, predložio je da se žalba optuženika odbije i potvrdi pobijana presuda.
Čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
Čl. 387. Zakona o kaznenom postupku
Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, odlučiti kao u izreci ove presude.

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 294/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. H., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. studenog 2007. godine, broj K-238/07, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar,

p r e s u d i o j e:

Žalba optuženog T. H. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom T. H. proglašen je krivim za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. u vezi čl. 33. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04), pa je na temelju čl. 218. st. 2. u vezi čl. 33. st. 2. uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Na temelju čl. 76. Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati najdulje pod uvjetima iz čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona, tj. do prestanka razloga zbog koje je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, a u odnosu na sudske troškove je, na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02; 115/06) odlučeno da je optuženik dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, dok je čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku oslobođen dužnosti naknade preostalih na temelju

troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 294/08-6

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici J. N., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, a u žalbi se predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi je braniteljica zatražila obavijest o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju od 18. travnja 2008. godine pod brojem KŽ-DO-606/08, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, predložio je da se žalba optuženika odbije i potvrdi pobijana presuda.

Na sjednicu drugostupanjskog suda nije pristupila braniteljica optuženika, koja je putem brzojava ispričala svoj nedolazak zbog službene spriječenosti, niti optuženik, za kojeg se obavijest vratila neuručena jer nije obavijestio ovaj sud o promjeni adrese. Stoga je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 4. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u vidu proturječnosti između izreke i razloga presude u pogledu okolnosti iz činjeničnog opisa da je prodavačica D. T. „…u strahu počela vikati i dozivati vlasnika trgovine koji se nalazio u skladištu…“, dok je, nasuprot tome, u odnosu na istu okolnost svjedokinja navela da nije bila posebno uplašena i da joj je bilo nelagodno jer je optuženik bio uplašen, a svjedok R. B. je rekao da ga je D. T. pozvala normalnim glasom i da nije bila uplašena. Sud je naveo da je prihvatio te iskaze, koji prema žalitelju, isključuju postojanje straha inkriminirane zgode kod svjedokinje D. T.. Dalje žalitelj navodi da presuda nema razloga zbog čega je sud utvrdio da je optuženik ostvario prijetnju da će izravno napasti na život oštećenice, odnosno da nedostaje obrazloženje objektivnog učina kaznenog djela.

Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama u kojima se djelomično neprecizno reproducira sadržaj presude, po mišljenju ovog suda nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, u presudi se navodi da je sud povjerovao svjedocima D. T. i R. B., a da nije relevantan dio iskaza svjedokinje da se nije posebno uplašila i to s obzirom na njezin daljnji navod, odnosno njezinu pretpostavku da bi optuženik doista počinio ono čime je prijetio, tj. otuđio novac. Nastavnim utvrđenjem presude da je „optuženik ušao u trgovinu M. te prijeteći nožem koji je i po njegovom opisu podoban da se nekog ozbiljno povrijedi te od prodavačice zatražio novac“, u dovoljnoj mjeri je obrazložen objektivni element kaznenog djela. Pitanje postojanja straha kod oštećenice ovdje će biti dodatno obrazloženo vezano za žalbene prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalba ističe da je sud odbio dokazni prijedlog stranaka da se pribavi kompletna medicinska dokumentacija optuženika i da se neposredno ispita vještak psihijatar što je trebalo provesti sa ciljem da su utvrdi je li od posljednjeg pregleda po vještaku optuženik padao u recidive, jesu li bile agresivne epizode i je li kod optuženika aktualna depresija, dakle, da li postoje i dalje okolnosti koje opravdavaju

I Kž 294/08-6

izricanje sigurnosne mjere stacionarnog liječenja. Ovaj sud je suglasan sa stajalištem prvostupanjskog suda da nije bilo potrebe za izvođenjem ovih predloženih dokaza.

Stoga što je iz pisanog nalaza vještaka psihijatra vidljivo da je optuženik počeo konzumirati opojne droge s 11 godina, a da je od 2000. godine počeo uzimati heroin, metadon i druge lijekove opijatskog tipa, dok se počeo liječiti od ovisnosti 2004. godine. Uslijed osobina ličnosti i razvijene ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, prvenstveno heroinu, vještak je zaključio da su optuženikove sposobnosti da shvati značaj počinjenog djela i mogućnosti da vlada vlastitim postupcima bile smanjene u blažem stupnju, te je sudu preporučio izreći obveznu mjeru liječenja od ovisnosti koja bi u prvo vrijeme trebala biti stacionarnog tipa zbog nedostatne motivacije za liječenjem ovisnosti. Kod takvog mišljenja je vještak ostao i na glavnoj raspravi 15. studenog 2006. godine. Prema tome, s obzirom da je na posljednjoj glavnoj raspravi od 26. studenog 2007. godine utvrđeno da se optuženik i dalje, kao i u vrijeme provođenja vještačenja, liječi kod istog liječnika – dr. M., te imajući na umu dosadašnje dugogodišnje razdoblje njegove ovisnosti i liječenja, za zaključiti je da nije došlo do takvih promjena u njegovom zdravstvenom statusu koje bi dovele u pitanje rezultate provedenog vještačenja i zahtijevale provođenje novog vještačenja.

Žalba potom ističe da je pogrešan zaključak suda da je irelevantno što se prodavačica D. T. nije posebno uplašila. Međutim, osim što žalitelj ne interpretira precizno sadržaj presude budući da je sud naveo da je irelevantan dio njezinog iskaza da se nije posebno uplašila, suprotno tvrdnjama žalbe, iz drugih provedenih dokaza proizlazi da je prijetnja optuženika shvaćena ozbiljno. Naime, usprkos njezinom navodu da se „nije posebno uplašila“, za zaključiti je da je ova svjedokinja osjetila određeni strah u času kad joj je optuženik zaprijetio nožem, jer u suprotnom ne bi odmah dozvala vlasnika dućana koji je bio u stražnjoj prostoriji, a njezina reakcija je bila takvog intenziteta da je optuženika navela na bijeg iz prodavaonice. Da je svjedokinja ozbiljno shvatila prijetnju optuženika nožem vidljivo je iz njezine pretpostavke da bi on počinio ono što je rekao, tj. uzeo novac. Ozbiljnost prijetnje optuženika vidljiva je i iz navoda vlasnika dućana koji je rekao da sam događaj nije htio prijaviti jer je htio zaštititi djelatnicu budući da nije mogao znati hoće li joj optuženik u budućnosti nauditi. Nadalje, svjedokinja je opisala da je optuženik držao nož u desnoj ruci i to u visini prsiju oštricom usmjerenom prema njoj, što upućuje na ozbiljnost njegove namjere. Osim toga, na glavnoj raspravi je navela da je kod istražnog suca bila uplašena i da je propustila izjaviti da ju je optuženi u stvari zamolio da isprazni kasu. Dakle, iz takvog njezinog opisa ponašanja optuženika i kasnijeg ponašanja svjedokinje (koja kod istražnog suca osjeća strah) i svjedoka R. B., nedvojbeno je da je optuženik svojim postupkom izazvao strah, što nije isključeno niti navodima svjedokinje na sudu da se „nije baš jako uplašila“, jer se tu očito radi o njezinom naknadnom subjektivnom doživljaju cijele situacije.

Kad se ove okolnosti dovedu u vezu sa činjenicom da je optuženik od svjedokinje zatražio da isprazni kasu, da je optuženik držao nož u desnoj ruci i to u visini prsiju oštricom usmjerenom prema svjedokinji, tada je po stajalištu ovog suda neutemeljena i daljnja žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o optuženikovoj namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi i da postupanje optuženika nije imalo potrebnu ozbiljnost. Neprihvatljiv je i žalbeni prigovor da je optuženikovo postupanje bilo usmjereno na privlačenje pažnje kako bi mogao otići u zatvor i nakon toga početi novi život. Naime, određene nelogičnosti u njegovim postupcima, objašnjene su time što je optuženik djelo počinio pod utjecajem ovisnosti (heroin), što je zaključio vještak psihijatar, a njegovo

I Kž 294/08-6

višekratno ulaženje u trgovinu i dopuštanje prodavačicama da ga vide i zapamte sud je pravilno povezao sa skupljanjem hrabrosti. Nakon što je optuženik postao svjestan opasnosti da bude prijavljen zbog kaznenog djela i u namjeri prikrivanja svoje stvarne motivacije, isti se samoinicijativno prijavljuje policiji, dok nasuprot tome, izbjegava doći u policijsku postaju. Da je njegova obrana o razlozima inkriminiranog postupanja istinita, ne bi bježao s mjesta događaja, već bi doista pričekao policiju što je otklonio svojim iskazom svjedok R. B.. Osim toga, optuženikovo tumačenje svojih postupaka i sudu iznesene konstrukcije isključene su njegovim ponašanjem tijekom samog događaja te bijegom, dok je u skladu s osobinom natprosječnog kognitivnog funkcioniranja, koja je utvrđena vještačenjem.

Žalbeni navod u kojem se tvrdi da je došlo do pogrešne primjene zakona i da je postupanje optuženika trebalo kvalificirati kao kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 2. Kaznenog zakona je zapravo navod koji se odnosi na pogrešno činjenično stanje budući da se osporavaju zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, kao što je već obrazloženo, i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tezu optužnice i, slijedom toga, optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona jer su u ponašanju optuženika ostvareni svi subjektivni i objektivni elementi tog kaznenog djela.

Nadalje, ovaj sud je ispitao osnovanost odluke o kazni povodom žalbenih navoda u kojima se ističe da je sud trebao uzeti u obzir kao olakotno da je svojim pozivom policiji optuženik doveo do otkrivanja kaznenog djela. Naime, kako je već ovdje obrazloženo, taj poziv je bio dio osmišljenog postupanja sa ciljem prikrivanja kaznenog djela, a nije bio motiviran savješću optuženika što bi moglo predstavljati razlog za blaže kažnjavanje. Međutim, nema niti zakonskih uvjeta za blaže kažnjavanje budući da je optuženiku izrečena kazna zatvora ublažavanjem do najmanje mjere koju zakon dopušta za inkriminirano kazneno djelo (čl. 57. st. 2. toč. d. Kaznenog zakona).

Slijedom svega naprijed izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, te kako se odluka o sigurnosnoj mjeri temelje na ispravno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona i kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. svibnja 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ranko Marijan, v.r.