Court acquits defendant of abuse of trust in business due to lack of proof regarding intent to gain illegal profit.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Split County Court acquitted the defendant, I. S., of the crime of abuse of trust in business. The prosecution alleged that the defendant, as a board member, signed a guarantee for a company without authority to help it gain illegal profit, causing significant financial loss to another entity. The court found that while the defendant acted unilaterally, the defendant's company repaid nearly two-thirds of the loan immediately, and the creditor's bankruptcy administrator confirmed no damages were suffered, proving the defendant lacked the specific intent to illegally enrich the company.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona; Čl. 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku: The crime of abuse of trust requires proof of specific intent to illegally gain profit; mere procedural violations or poor business judgment without evidence of intent to benefit another entity do not constitute the crime.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: K-38/2015-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Damira Romca, kao predsjednika vijeća, te sudaca porotnika Karmele Ćaleta i Smiljane Babić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ines Tomić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika I. S., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15), nakon javne rasprave održane u nazočnosti okrivljenika I. S., njegovog branitelja D. M., odvjetnika u S., te zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Splitu Nikše Wagnera, dana 4. svibnja 2016. objavio je i
p r e s u d i o j e :
Okrivljenik: I. S., OIB: …, sin pok. M. S. i majke pok. M. S., rođ. J. L., rođen … u G., gdje i prebiva G., K., državljanin Republike Hrvatske, KV vozač, sa završenom srednjom školom, nezaposlen, bez primanja, oženjen, otac troje djece, vlasnik obiteljske kuće, slabijeg imovnog stanja
Temeljem čl. 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08)
oslobađa se optužbe
da bi 18. srpnja 1996. u I., kao član uprave trgovačkog društva V. d.d. I., ujedno i osnivač trgovačkog društva S. d.o.o. iz G., u nakani da društvu S. d.o.o. pribavi veliku neosnovanu korist, postupajući suprotno odredbama čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99 i 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 152/11 - pročišćeni tekst) prema kojoj je dužan štititi imovinske interese društva V. d.d. potpisao Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 400-241/96 između C. B. S. kao kreditora i trgovačkog društva S. kao korisnika kredita na iznos od 360.000,00 kuna, a zatim bez ovlasti nadzornog odbora trgovačkog društva V. d.d. zastupajući to društvo potpisao jamstvo obvezujući V. d.d. kao solidarnog dužnika po tom kreditu, iako je znao da društvo S. nije solventno, pa je C. B. zbog neispunjavanja obveza trgovačkog društva S. od društva V. d.d. kao solidarnog dužnika naplatila iznos od 136.573,12 kuna,
dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način drugome pribavio protupravnu imovinsku korist, a čime je pribavljena znatna imovinska korist,
pa da je time počinio kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju – djelo opisano i kažnjivo po čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12 i 56/15 i 61/15 – u daljnjem tekstu: KZ/11).
Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
Obrazloženje
Županijsko državno odvjetništvo u Splitu (ŽDO Split) podnijelo je ovom sudu optužnicu br. KT-193/97 od 31. siječnja 2005. protiv okrivljenika D. K. i dr., koja je djelomično izmijenjena na raspravi od 25. listopada 2011., zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. u svezi sa st. 1. alineja 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 i 105/04 - u daljnjem tekstu: KZ/97) i dr., kako je to opisano u toj optužnici.
Ovaj sud je dana 25. listopada 2011. donio rješenje kojim je obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenika I. L. jer je isti preminuo, a također je donio i presudu br. K-11/05 od 4. lipnja 2012. kojom je okrivljenika I. S., u točki I. izreke, proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u svezi sa st. 1. alineja 4. i čl. 37. KZ/97, dok je u ostalom dijelu odbio optužbu ili oslobodio od optužbe okrivljenike D. K., I. S., M. L., A. K., I. K. i J. J.
Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž 882/12-7 od 22. rujna 2015. djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na okrivljenika I. S. i kazneno djelo opisano pod točkom VII. izreke prvostupanjske presude, pa je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je u osuđujućem dijelu u odnosu na okrivljenika I. S. i u oslobađajućem dijelu u odnosu na okrivljenike D. K., M. L., A. K., I. K. i J. J., preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijena optužba.
U ponovljenom postupku koji se sada vodi samo protiv okrivljenika I. S. i to samo u odnosu na jedno kazneno djelo, zamjenik ŽDO Split je na raspravi dana 4. svibnja 2016. (list 1105 spisa) djelomično izmijenio činjenični opis, ali i pravnu oznaku i pravnu kvalifikaciju tog djela, tako da je okrivljeniku I. S. stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11.
Posebno upitan da se očituje o osnovanosti optužbe, odnosno o tome kakav stav zauzima prema kaznenom djelu koje mu se stavlja na teret, okrivljenik je izjavio da se za predmetno kazneno djelo ne smatra krivim.
U dokazne svrhe, a suglasnošću stranaka, pročitani su i pregledani slijedeći dokazi: rješenje o registraciji poduzeća V. d.d. koji se vodi pod br. Fi-5194/93 od 4. studenoga 1993. na Trgovačkom sudu u Splitu (listovi 57-61 spisa), odluka Upravnog odbora V. d.d. I. od 1. ožujka 1996. (list 64 spisa), odluka Upravnog odbora „V.“ d.d. I. br. 354/96 od 15. ožujka 1996. (list 461 spisa), iskazi svjedoka M. K. (list 836 spisa), V. L. (list 836 spisa) i I. J. (listovi 930-931 spisa), pisano vještvo stalnog sudskog vještaka ekonomsko-financijske struke dipl. oec. S. K. od lipnja 2003. (listovi 665-679 spisa), pisano vještvo stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije dipl. iur. D. T. od 20. prosinca 2004. (listovi 694-744 spisa), pisano vještvo stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. S. K. od 31. svibnja 2010. (listovi 845-864 spisa) i iskazi tog vještaka s rasprave od 22. veljače 2011. (listovi 903- 904) i od 15. svibnja 2012. (listovi 952-953 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za „V.“ d.d. I. (listovi 883-889 spisa).
Također su, suglasnošću stranaka, pročitani i pregledani prilozi pod rednim brojem 48- 60 koji se nalaze u smeđem omotu (prilog spisa br. III.) i to: ugovor o kratkoročnom kreditu br. 400/241/96 između „C. B.“ d.d. i GP „S.“ od 18. srpnja 1996. (listovi 361-362 priloga spisa), ugovor o kratkoročnom kreditu br. 3110001347 između „C. B.“ d.d. i GP „S.“ od 28. studenoga 1996. (listovi 363-364 priloga spisa), aneks br. 1. po ugovoru o kratkoročnom kreditu od 17. listopada 1996. (list 365 priloga spisa), akceptni nalozi, čekovi, dopisi i izvaci (listovi 367-385 priloga spisa).
Na kraju dokaznog postupka pregledan je izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika
I. S. (list 916 spisa).
Kako nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, pristupilo se ispitivanju okrivljenika I. S.
Iznoseći svoju obranu pred sucem istrage od 16. srpnja 1997. (listovi 69-70 spisa) okrivljenik I. S. je naveo da se osjeća potpuno nedužnim i da za sada želi koristiti svoje zakonsko pravo da se brani šutnjom, a da će se eventualno kasnije možda dopunski očitovati. Također je izjavio kako „V.“ ima 80 zaposlenih te da sigurno nije slučajnost što je lišen slobode baš na 15. srpnja 1997. kada se isplaćuju plaće radnicima, a da je on jedina osoba ovlaštena da potpisuje dokumente temeljem kojih se može podignuti novac i izvršiti isplata plaća. Stoga da je očito kako mu je na ovaj način netko želio nauditi i spriječiti ga da se plaće podijele, da se poslovanje dalje normalno odvija i da preuzme iz Austrije ugovorenu opremu i sredstva koja mu služe za izgradnju jednog poslovnog objekta u Imotskom, a opremu za te radove da je trebao podići sutradan u Austriji, a oprema da je vrijedna ukupno 122.000 DEM i da je to već plaćeno, ali da je treba samo predignuti. Naveo je kako je osim toga spriječen u tome da plati i predigne betonsku pumpu iz Njemačke vrijednu 180.000 DEM. Okrivljenik je izjavio kako je za kupnju ovih sredstava digao kredit, pa da je trebalo radi osiguranja plaćanja upisati hipoteku na ovaj objekt u izgradnji i dio njegovog poduzeća, što da je trebalo poslužiti kao osiguranje plaćanja za ovaj kredit. Inače, da je nedavno konkurirao sa još jednom firmom i baš „T.“ I. za dobivanje velikog posla izgradnje vojarne u Imotskom za Ministarstvo obrane RH, a koji posao da će vrijediti oko 10.000.000 DEM, a kako je njegova ponuda bila povoljnija, da je već obaviješten kako je posao dobio i da je to samo trebalo još staviti napismeno, a radovi da su trebali početi 2. kolovoza 1997. Kazao je i kako je u fazi završetka radova na vlastitoj benzinskoj pumpi koju će otvoriti u mjestu G., a koja će biti završena početkom rujna, a da bi bila otvorena i prije da nisu u toku pripreme za vjenčanje njegovog sina za 16. kolovoza 1997. Okrivljenik je naveo kako je dugo radio u Njemačkoj, da je u Hrvatsku došao koncem 1995. sa svim svojim kapitalom, da je prodao kuću u Njemačkoj i da je sve što ima uložio u poduzeće „V.“, izgradnju ove benzinske pumpe i druge radove koji su u toku.
Iznoseći obranu na raspravi od 16. svibnja 2012. (listovi 959-960 spisa) okrivljenik I. S. je, u odnosu na predmetno kazneno djelo, naveo da s obzirom na iznos kredita koji je poduzeće „S.“ potpisalo, sukladno ugovoru s „C. B.“, gdje je kao solidarni dužnik upisana „V.“, da poduzeće „S.“ na niti jedan način s osnova ovog kredita nije dužno „V.“, već da je podmirilo sve obveze s osnova kredita „V.“ kao solidarnog dužnika. Izjavio je da kako se „C. B.“ namirila sredstvima „V.“, jer je „V.“ bila solidarni dužnik GP „S.“, te je dodao da je osnov dugovanja poduzeća „S.“ prema „V.“ zatvoren cesijama jer je poslovanje bilo takvo da su postojala njihova dugovanja. Izjavio je i to da kada je otvoren stečajni postupak „V.“, da „V.“ tužbom nije išla prema GP „S.“, niti je imala kakva potraživanja od GP „S.“, dok je GP „S.“ imao potraživanja prema „V.“ u stečaju te da postoji i tužba GP „S.“ prema „V.“ u stečaju za podmirivanje obveza. Okrivljenik je naveo i kako je njegova kuća u kojoj živi u G. pod fiducijom „H. B.“ jer da je zadužio svu svoju imovinu, pa tako i kuću, za poslovanje „V.“. Kazao je da je sve izgubio i da nema nikakva primanja, niti nekretnina.
Iznoseći obranu na raspravi dana 4. lipnja 2012. (list 993 spisa) i na raspravi dana 4. svibnja 2016. (list 1106 spisa) okrivljenik I. S. je u potpunosti ostao kod svoje ranije obrane koju je dao pred sucem istrage 16. srpnja 1997., kao i kod obrane koju je dao na raspravi dana 16. svibnja 2012.
Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
Vijeće je okrivljenika I. S., temeljem čl. 453. točka 3. ZKP/08, oslobodilo optužbe jer nije dokazano da je počinio djelo za koje se optužuje.
U ovom postupku nije sporno da je okrivljenik I. S., u inkriminirano vrijeme, bio član uprave trgovačkog društva „V.“ d.d. I., a ujedno i osnivač trgovačkog društva „S.“ d.o.o. iz G. Također nije sporno da je okrivljenik potpisao Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 400-241/96 između „C. B.“ S. kao kreditora i trgovačkog društva „S.“ d.o.o. kao korisnika kredita na iznos od 360.000,00 kuna, i da je bez ovlasti nadzornog odbora trgovačkog društva „V.“ d.d., zastupajući to društvo, potpisao jamstvo obvezujući „V.“ d.d. kao solidarnog dužnika po tom kreditu, iako je znao da društvo „S.“ d.o.o. nije solventno. Nije sporno niti da je „C. B.“ zbog neispunjavanja obveza trgovačkog društva „S.“ d.o.o. od društva „V.“ d.d. kao solidarnog dužnika, naplatila iznos od 136.573,12 kuna.
Sve naprijed navedeno, kao nesporno, proizlazi iz materijalnih dokaza koji su pregledani u dokazne svrhe, a to ne spori niti sam okrivljenik I. S.
Međutim, u ovom postupku je sporna okrivljenikova namjera da svom trgovačkom društvu „S.“ d.o.o., koristeći položaj člana uprave trgovačkog društva „V.“ d.d. I., pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist, odnosno sporno je da li je okrivljenik postupao s namjerom da počini predmetno kazneno djelo. Vijeće drži da takva njegova namjera nije dokazana, zbog čega je i donesena oslobađajuća presuda.
Naime, predmetno kazneno djelo je moguće počiniti samo s namjerom koja je usmjerena na pribavljanje protupravne imovinske koristi drugome i da bi bila donesena osuđujuća presuda takvu namjeru je trebalo dokazati u konkretnom slučaju.
Okrivljenik I. S. od samog početka negira počinjenje predmetnog kaznenog djela i negira da bi oštetio „V.“ d.d. Okrivljenik ne spori da je potpisao ugovor o kreditu s „C. B.“ za navedeni iznos i da je kao solidarni dužnik poduzeća „S.“ d.o.o. upisana „V.“ d.d., ali navodi da „S.“ d.o.o. na niti jedan način, s osnova kredita, nije dužan „V.“ d.d. jer da je „S.“ d.o.o. podmirio sve obveze s osnova kredita „V.“ kao solidarnog dužnika.
Činjenica je da se „C. B.“ namirila sredstvima „V.“, ali okrivljenik tvrdi da je dugovanje „S.“ d.o.o. prema „V.“ zatvoreno cesijama jer je poslovanje bilo takvo da su postojala njihova dugovanja.
Iz iskaza svjedokinje V. L., šefice računovodstva „V.“, koja je ujedno vodila i računovodstvo „S.“, proizlazi da je u srpnju 1996. na račun firme „S.“ s osnova kredita od „C. B.“ doznačen iznos od 360.000,00 kuna, a da je iz navedenog ugovora vidljivo da je solidarni dužnik „V.“. Svjedokinja L. je kazala kako je pitala okrivljenika je li imao odluku Nadzornog odbora „V.“ da su oni suglasni s time, a okrivljenik joj je odgovorio da nije znao da treba imati suglasnost Nadzornog odbora „V.“ da bi se „V.“ pojavila kao solidarni dužnik s osnova kredita.
Svjedokinja L. je kazala i kako je u vezi vraćanja tog kredita, od strane „C. B.“ bio blokiran račun „V.“ za iznos od 79.000,00 kuna, koji iznos je skinut s računa „V.“ i isplaćen „C. B.“, pa da taj iznos „V.“ potražuje od GP „S.“, a ostatak duga da je podmirio GP „S.“.
Iz iskaza svjedoka M. K. proizlazi da je on došao početkom 1995. na dužnost predsjednika Upravnog odbora „V.“, a što se tiče kredita za GP „S.“ od „C. B.“, kako nikada nije traženo odobrenje Upravnog odbora za realizaciju nekakvog takvog kredita u kojem bi „V.“ bila solidarni dužnik, niti da on zna nešto o tom kreditu.
Iz iskaza svjedoka I. J., stečajnog upravitelja „V.“ d.d., proizlazi kako je on imenovan stečajnim upraviteljem „V.“ u kolovozu 2000., nakon što je razriješen prvi stečajni upravitelj Z. S., te da se on ne može očitovati o potraživanjima koja su obuhvaćena optužnicom jer da ta potraživanja nisu evidentirana kao dio stečajne mase. U pogledu postupka stečajne mase „V.“ naveo je da su radnicima isplaćene otpremnine i tri zaostale plaće prije otvaranja stečajnog postupka, da su namireni vjerovnici prvog isplatnog reda, država, porez i ostalo u cijelosti i da očekuje da će se iz prodaje imovine namiriti veći dio drugog isplatnog reda.
Iz iskaza naprijed navedenih svjedoka se ne može sa sigurnošću zaključiti da je okrivljenik I. S. počinio predmetno kazneno djelo, odnosno da je imao namjeru da napravi nešto nezakonito, kako bi trgovačkom društvu „S.“ d.o.o., a na štetu „V.“ d.d., pribavio znatnu imovinsku korist, jer svjedokinja V. L. je izričito kazala kako joj je okrivljenik, na njezino izričito pitanje odgovorio, kako nije znao da za ovakav kredit treba imati suglasnost Nadzornog odbora „V.“. Svjedok M. K. nije imao nikakvih saznanja o tom kreditu, dok je stečajni upravitelj I. J. naveo kako se ne može očitovati o potraživanjima koja su obuhvaćena optužnicom, pa nije niti postavio imovinskopravni zahtjev protiv okrivljenika.
Kada se uzmu u obzir iskazi svjedokinje V. L. i stečajnog upravitelja I. J., te kada se ti iskazi usporede s obranom okrivljenika, onda se može zaključiti da su postojala međusobna potraživanja između „V.“ d.d. i „S.“ d.o.o., pa je očito da su ta dva poduzeća svoja potraživanja regulirali cesijama, kako to navodi okrivljenik.
Za istaći je, kako iz samog činjeničnog opisa kaznenog djela proizlazi da je „C. B.“ zbog djelomičnog neispunjenja obveze „S.“ d.o.o. od društva „V.“ d.d., kao solidarnog dužnika, naplatila 136.573,12 kuna, a iz iskaza svjedokinje V. L. proizlazi da je ostatak duga u navedenom kreditu podmirio „S.“ d.o.o.
Dakle, iz svega naprijed navedenog je vidljivo da se, u konkretnom slučaju, radilo o pravnom poslu između tri pravna subjekta i to „V.“ d.d., „S.“ d.o.o. i „C. B.“, koji su stupili u poslovni odnos i potpisali predmetni ugovor o kratkoročnom kreditu.
Iz vještačenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije dipl. oec. S. K. je razvidno da je jedan dio kredita naplaćen putem akceptnog naloga broj 068708 u iznosu od 57.537,12 kuna, što je razvidno i iz izvoda broj 25 od 21. ožujka 1997., a drugi dio je naplaćen uplatom iznosa od 79.000,00 kuna od 19. svibnja 1997. Prema tome, ovdje se radi o građansko- pravnom odnosu, a kako je u jednom trenutku došlo do nemogućnosti plaćanja kredita, to je „C. B.“ nešto više od trećine iznosa kredita naplatila od solidarnog dužnika.
Iz naprijed navedenog je razvidno da nije na nedvojben način dokazana namjera okrivljenika da svojim postupanjem u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite imovinskih interesa „V.“ i da na taj način, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi „V.“ d.d., drugoj pravnoj osobi, u ovom slučaju „S.“ d.o.o., pribavi protupravnu imovinsku korist. Naime, „C. B.“ se većim dijelom naplatila od „S.“ d.o.o., što je potvrdila i svjedokinja V. L., dok je „S.“ d.o.o., po navodima okrivljenika, u cijelosti podmirio novčani iznos od 136.573,12 kuna, koji je „V.“ d.d., kao solidarni dužnik, uplatila putem akceptnog naloga „C. B.“.
Da je okrivljenik, na način kako mu se stavlja na teret, imao namjeru pribaviti znatnu protupravnu imovinsku korist svom trgovačkom društvu „S.“ d.o.o., onda sasvim sigurno ne bi „S.“ d.o.o. u roku podmirio 2/3 iznosa kredita „C. B.“, već bi zadržao svih 360.000,00 kuna, a „V.“ bi, kao solidarni dužnik, vratila sav iznos kredita.
Za istaći je i to kako stečajni upravitelj „V.“ I. J. se nije očitovao o imovinskopravnom zahtjevu, ističući da „V.“ na niti jedan način nije oštećena te da nije imala nikakvih potraživanja prema „S.“ d.o.o. Da je „V.“ imala kakvih potraživanja prema „S.“ d.o.o., onda bi sigurno stečajni upravitelj to kazao i postavio bi u ovom postupku imovinskopravni zahtjev, ali kako je očito da „V.“ nema nikakvih potraživanja prema „S.“ d.o.o., to nije niti postavljen imovinskopravni zahtjev. I iz ovoga se može zaključiti kako okrivljenik govori istinu kada navodi da je ovaj dug vraćen cesijom i da „S.“ d.o.o. više ništa ne duguje „V.“. Prema tome, ne samo da je „S.“ d.o.o. u roku podmirio 2/3 iznosa kredita, već je i naknadno cesijom podmirio preostali iznos kredita, koji je „V.“ d.d., kao solidarni dužnik, platila „C. B.“.
Vijeće drži da je okrivljenik I. S. očito imao krivih procjena i krivih poslovnih poteza koji su rezultirali da je uložio sav novac i kapital u posao koji mu na koncu nije donio očekivanu dobit, već gubitak, zbog čega je sada lošeg imovnog stanja i bez primanja, na obiteljsku kuću u G. mu je upisana fiducija, a osim toga i njegova firma „S.“ d.o.o. je otišla u stečaj. Činjenica je da je okrivljenik I. S., ugovarajući predmetni kredit, postupao protuzakonito, ali to ne znači odmah da je počinio kazneno djelo, jer nije imao namjeru tako postupati i na taj način pribaviti trgovačkom društvu „S.“ d.o.o. protupravnu imovinsku korist, što je razvidno iz činjenice što je odmah podmirio gotovo 2/3 kredita, dok za onaj dio koji je „C. B.“ platila „V.“ d.d., društvo „S.“ d.o.o. je i taj dio podmirilo, što proizlazi iz obrane okrivljenika, ali i iz iskaza svjedoka I. J., stečajnog upravitelja „V.“ d.d., koji zbog toga nije niti postavio imovinskopravni zahtjev.
Prema tome, vijeće drži utvrđenim kako nije na nedvojben način dokazano da je okrivljenik, kao član uprave trgovačkog društva „V.“ d.d., postupao u namjeri da trgovačkom društvu „S.“ d.o.o. omogući stjecanje imovinske koristi, niti je dokazano da je okrivljenik u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, odnosno nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se optužuje, zbog čega je, temeljem čl. 453. točka 3. ZKP/08, donesena oslobađajuća presuda.
Kako je sud donio presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, to je temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08, odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Splitu 4. svibnja 2016.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ines Tomić, v.r.
Damir Romac, v.r.
.