Legislator Giurisprudenza & Legislazione
IV Kž-23/2012-6 Generato dall'IA

Criminal investigation dismissed as civil contract disputes lack elements of criminal fraud under Croatian law.

Numero d'incarto IV Kž-23/2012-6
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court dismissed the prosecutor's appeal against a lower court's decision to reject a criminal investigation request. The prosecutor argued that lease agreements were fictitious vehicles for illegal credit distribution, but the court found no evidence of intent to obtain unlawful property gain. The court ruled that the defendants merely fulfilled contractual obligations and that the civil nature of the dispute precluded criminal liability.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

Članci 337. stavci 1., 2. i 4. KZ/97; Članci 344. stavci 1. i 2. KZ/97; Članki 292. stavci 1. alineje 5. i 6. i 2. KZ/97; Članci 187. stavak 1., 398. stavci 3. i 4. ZKP/97: A civil dispute over contractual performance does not constitute criminal fraud when there is no evidence of intent to obtain unlawful property gain through fictitious agreements.

Parole chiave

Generato dall'IA
criminal investigation dismissal fictitious contract defense criminal fraud elements lease agreement dispute unlawful property gain civil vs criminal liability Croatian Criminal Procedure Code

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
Article 337, paragraphs 1, 2 and 4 of the Criminal Law (KZ/97)
Article 344, paragraphs 1 and 2 of the Criminal Law (KZ/97)
Article 292, paragraph 1, items 5 and 6 and paragraph 2 of the Criminal Law (KZ/97)
Article 187, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act (ZKP/97)
Article 398, paragraphs 3 and 4 of the Criminal Procedure Act (ZKP/97)

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 23/12-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog P. S. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06

- nastavno: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja H. S. K. u. M. G., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 29. veljače 2012. broj Kv-1662/11 (Kio-I-211/09), u sjednici održanoj 4. veljače 2014.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja H. S. K. u. M. G. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u povodu neslaganja istražnog suca, odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja H. S. K. u. M. G. protiv osumnjičenog P. S., osumnjičenog F. F., osumnjičene R. P. i osumnjičenog G. B., zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 1., 2. i 4. KZ/97 i članka 344. stavak 1. i 2. KZ/97 te protiv osumnjičenog I. V., osumnjičenog N. K. i osumnjičenog Ž. M., zbog kaznenih djela iz članka 292. stavak 1. alineja 5. i 6. i stavak 2. KZ/97, kao neosnovan. Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj H. S. K. u. M. G. putem punomoćnika N. G., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ono preinači na način da se neslaganje istražnog suca ocijeni preuranjenim, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je ispravno zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za provođenje istrage iz članka 187. stavak 1. ZKP/97 u odnosu na osumnjičenog P. S., osumnjičenog F. F., osumnjičenu R. P. i osumnjičenog G. B., zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 1., 2. i 4. KZ/97 i članka 344. stavak 1. i 2. KZ/97, kao ni u odnosu na osumnjičenog I. V., osumnjičenog N. K. i osumnjičenog Ž. M., zbog kaznenih djela iz članka 292. stavak 1. alineja 5. i 6. i stavak 2. KZ/97.

IV Kž 23/12-6

U pravu je žalitelj kada ističe da u odnosu na osumnjičenog P. S. i osumnjičenog F. F., koji su državljani R. A. i koji nisu zatečeni na teritoriju Republike Hrvatske, nije isključena primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva, i to zbog činjenica da su, prema navodima istražnog zahtjeva, inkriminirana im kaznena djela počinjena i na teritoriju Republike Hrvatske, a ne samo na teritoriju Republike Austrije, da je, osim … trgovačkih društava, jedno od oštećenih trgovačkih društava i hrvatska pravna osoba (H. S. L. d.o.o. sa sjedištem u Z.) te da su ti osumnjičenici postupali u dogovoru s osumnjičenicima koji su hrvatski državljani i koji su postupali isključivo na teritoriju Republike Hrvatske.

Međutim, pravilnost i zakonitost pobijane odluke nije s uspjehom dovedena u sumnju ni izloženim žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja, a ni onim žalbenim prigovorima kojima se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na ostale osumnjičenike i inkriminirana im kaznena djela budući da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi dostatan stupanj osnovane sumnje da su oni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret istražnim zahtjevom oštećenika kao tužitelja.

Žalitelj pogrešno interpretira navode iz pobijanog rješenja kada ističe da u odnosu na osumnjičenu R. P. i osumnjičenog G. B. ne stoji tvrdnja da nemaju zakonska svojstva nužna za egzistenciju inkriminiranih kaznenih djela te da nisu imali ovlasti kojima bi ih mogli počiniti.

Naime, prvostupanjski sud je, nakon što je naveo koje su ovlasti i dužnosti imali osumnjičeni R. P. i G. B. prema ugovorima o suradnji i zastupanju sklopljenima s oštećenikom kao tužiteljem, iznio zaključak da su ti osumnjičenici kao posrednici bili zaduženi za obavljanje svih pripremnih poslova, a osobito za pribavljanje dokumentacije, koji su prethodili donošenju odluke o financiranju putem leasinga te da je iz tih ugovora vidljivo da odluku o financiranju nisu donosili posrednici, već uprava leasing društava, u čemu ovo dvoje osumnjičenih nije imalo nikakvih ovlasti.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja, dakle, ne proizlazi ono što tvrdi žalitelj – da osumnjičenici R. P. i G. B. nisu imali ovlasti za počinjenje inkriminiranih kaznenih djela, nego to da nisu bili ovlašteni za donošenje konačne odluke o financiranju putem leasinga. Osim toga, ni istražnim zahtjevom oštećenika kao tužitelja se tim osumnjičenicima ne stavlja na teret da bi u počinjenju inkriminiranih kaznenih djela sudjelovali na način da su donosili odluke o financiranju putem leasinga i isplaćivali novčana sredstva oštećenika kao tužitelja na ime provizije u posredovanju oko sklapanja navodno fiktivnih ugovora o leasingu, nego to da su kao punomoćnici oštećenika kao tužitelja posredovali u sklapanju tih navodno fiktivnih ugovora o leasingu.

Žalitelj, nadalje, ističe da činjenica da osumnjičeni P. S. i osumnjičeni F. F. nisu pokretali pitanje odgovornosti posrednika, među kojima su bili i osumnjičenici R. P. i G. B., već su upravo oni bili ovlašteni da tuže i kazneno prijavljuju korisnike leasinga koji su njihovim posredstvom sklopili ugovore o leasingu s oštećenikom kao tužiteljem, upućuje na postojanje dogovora između osumnjičenika za počinjenje inkriminiranih im kaznenih djela.

Takva konstatacija žalitelja, prije svega, ničime nije potkrijepljena, tako da se radi o vrijednosnom sudu. Međutim, ona nije prihvatljiva ni iz sljedećeg razloga. Naime, upravo su osumnjičeni R. P. i G. B., kao punomoćnici oštećenika kao tužitelja, podnijeli kaznene prijave

IV Kž 23/12-6

radi neispunjenja obveza iz ugovora o leasingu, osim protiv brojnih korisnika leasinga koji nisu uredno izvršavali svoje ugovorne obveze, i protiv osumnjičenih I. V., N. K. i Ž. M. koji su, prema navodima istražnog zahtjeva, također postupali u dogovoru s osumnjičenicima P. S., F. F., R. P. i G. B.. Prema tome, nije uvjerljivo ni životno logično da bi osumnjičenici I. V., N. K. i Ž. M. bili uključeni u zajednički dogovor s ostalih četvero osumnjičenika radi stjecanja protupravne imovinske koristi sudjelovanjem u isplati provizije po osnovi navodno fiktivnih ugovora o leasingu, a da bi potom osumnjičenici P. S. i F. F. zahtijevali od osumnjičenih R. P. i G. B. da kazneno prijave, osim drugih neurednih izvršitelja ugovora o leasingu, i ova tri osumnjičenika.

Stoga ni daljnjom žalbenom tvrdnjom da iz navoda osumnjičenih N. K. i Ž. M. proizlazi da se djelatnost njihovih trgovačkih društava, čiji su pravi vlasnici i voditelji poslovanja bile druge osobe, svodila na transferiranje novca, odnosno podizanje gotovine i njezinu predaju stvarnim vlasnicima, što, prema stanovištu žalitelja, upućuje na nelegalnost u poslovanju njihovih trgovačkih društava, nije s uspjehom doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da između osumnjičenika nije postojao dogovor za počinjenje inkriminiranih im kaznenih djela.

Žalitelj nadalje ističe da je osumnjičena R. P. zajedno s drugim osumnjičenicima sudjelovala u sklapanju ugovora o leasingu s praktično svakim zainteresiranim, pri tome ne provodeći bilo kakve provjere solventnosti potencijalnog korisnika leasinga te ugovarajući nedostatna sredstva osiguranja plaćanja, time da nikakvi elaborati o ekonomskoj i financijskoj izvodivosti financiranja nisu izrađivani.

Točno je da je osumnjičena R. P., prema ugovoru o poslovnoj suradnji u svezi pripreme, odvijanja i otplate leasing poslova u H. zaključenim s oštećenikom kao tužiteljem, između ostaloga, bila obvezna pripremiti potrebnu dokumentaciju i pravne isprave te dokumente potrebne za financiranje, za pojedino financiranje putem leasinga izraditi elaborat iz kojeg proizlazi ekonomska i financijska izvodivost financiranja putem leasinga te preuzeti odgovornost za točnost i pravovaljanost sve dostavljene dokumentacije potrebne za financiranje putem leasinga. Međutim, sve da je u zastupanju oštećenika kao tužitelja svoje ugovorne obveze i izvršavala neuredno u bilo kojem smislu, u takvom njezinom postupanju bi se eventualno moglo govoriti o povredi ugovornih obveza koja za posljedicu ima građanskopravnu odgovornost, no ne i o takvom postupanju koje bi bilo obuhvaćeno dogovorom s ostalim osumnjičenicima usmjerenim pribavljanju protupravne imovinske koristi. Ovo tim više kada se uzme u obzir da je, kao što je već prethodno navedeno, ova osumnjičenica, kao i osumnjičeni G. B., upravo postupajući sukladno obvezi iz članka 3. točke 8. prethodno spomenutog ugovora, podnijela kaznene prijave protiv osoba za koje se po uočenom problemu s otplatama leasinga ustanovilo da su joj prilikom zaključenja ugovora o leasingu predale krivotvorenu dokumentaciju.

Ustrajući kod tvrdnje istražnog zahtjeva da su ugovori o leasingu financirani sredstvima oštećenika kao tužitelja, a sklopljeni posredstvom osumnjičene R. P., bili fiktivni, žalitelj ukazuje na svjedočke i presumptivne navode pojedinih osoba (Z. P.1 , Z. P. , V. B., J. A., P. P., Z. H.) iz kojih, prema stanovištu žalitelja, proizlazi da su ugovori o financiranju putem leasinga zapravo predstavljali privid za isplatu novčanog kredita.

Međutim, i uz pretpostavku da se u tim slučajevima zapravo radilo o ugovorima o kreditu, a ne o ugovorima o leasingu, neprihvatljiva je žaliteljeva teza da su ti ugovori bili

IV Kž 23/12-6

fiktivni. Naime, uzevši u obzir da obje vrste ugovora - i ugovor o kreditu i ugovor o leasingu - karakterizira razmjena dobara te da već iz samih navoda prethodno navedenih osoba proizlazi da su one izvršavale svoje ugovorne obveze, nije bilo odlučno za što se koristi odobreni kredit dokle god ga je korisnik uredno otplaćivao, kako je to pravilno uočio i prvostupanjski sud. Stoga pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni ovim žalbenim navodom. Neovisno o tome, valja reći i sljedeće - iz navoda svih prethodno imenovanih osoba proizlazi da su dobavljači opreme koja se financirala putem navodno fiktivnih ugovora o leasingu bila trgovačka društva osumnjičenog I. V., dakle onog osumnjičenika protiv kojeg je upravo osumnjičena R. P. podnijela kaznenu prijavu nakon što se ustanovilo da joj je prilikom ugovaranja leasing-odnosa predočena krivotvorena dokumentacija. Prema tome, i ta okolnost opovrgava tezu žalitelja da je ova osumnjičenica posredovala u sklapanju navodno fiktivnih ugovora o leasingu s ciljem da sudjeluje u protuzakonitoj isplati provizije. Osim toga, zadatak osumnjičene R. P. u zastupanju oštećenika kao tužitelja bio je, kao što je već navedeno, obavljanje pripremnih i pomoćnih poslova u svezi sklapanja ugovora o leasingu, dok je konačnu odluku o financiranju putem leasinga donosila uprava leasing-društva, tako da ni nije odlučno je li ona znala ili nije znala kakva je bila prava namjera tih korisnika leasinga.

Budući da ni ostalim žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja, koji se u suštini svode na ponavljanje navoda iz istražnog zahtjeva, nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 398. stavak 4. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 398. stavak 3. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu 4. veljače 2014.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Damir Kos, v.r.