Croatian Supreme Court increases sentence from three to four years for aggravated assault due to lack of provocation.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Croatian Supreme Court increased the defendant's prison sentence from three to four years while rejecting his appeal regarding procedural errors. The court found the lower court incorrectly treated the defendant's prior non-criminal record as a mitigating factor despite witness testimony contradicting this view. Consequently, the court ruled that the defendant's brutal attack on his mother without prior provocation warranted a stricter punishment than the minimum statutory range.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 40. st. 3. KZRH; čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP; čl. 377. st. 1. ZKP; When a defendant commits a violent assault without provocation, prior non-criminal records cannot serve as mitigating circumstances, and the court must impose a sentence reflecting the brutality of the act.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 955/1993-4
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa, Gudelj Milana i Zmajević mr. Branka kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.I. zbog krivičnog djela iz čl. 40. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbama vojnog državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 13. rujna 1993. K-421/93, u sjednici održanoj 8. prosinca 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,
p r e s u d i o j e :
I. Uvažava se žalba vojnog državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupnjevana presuda u odluci o kazni, te se opt. B.I. za kriv. djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim po čl. 40. st. 3. KZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine, u koju mu se kaznu primjenom čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. lipnja 1993. do 1. rujna 1993. g.
II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. B.I., te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupnjevana presuda.
O b r a z l o ž e n j e
Vojni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. B.I. zbog kaznenog djela iz čl. 40. st. 3. KZRH (čl. 41. st. 3. KZRH), te ga primjenom istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Optuženiku je istom presudom, također, izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara, dok je oslobođen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.
Pravovremeno podnijetim žalbama presudu pobijaju obje stranke, i to vojni državni odvjetnik zbog odluke o kazni, a optuženik zbog osnove bitne povrede odredaba ZKP, enog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana pogrešno utvrđ
presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno vojni državni odvjetnik s prijedlogom da se optuženiku izrekne stroža kazna.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba vojnog državnog odvjetnika uvaži i optuženiku izrekne stroža kazna, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.
Žalba vojnog državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je osnovana, dok je žalba optuženika iz naprijed navedenih žalbenih osnova, u cijelosti neosnovana.
Neosnovano prigovara optuženik da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP zbog nepostojanja razloga o odlučnoj činjenici - optuženikovoj smanjenoj uračunljivosti, kada su sve utvrđene značajke optuženikove ličnosti, a posebno aberacije te ličnosti, stanje alkoholiziranosti u vrijeme izvršenja
djela,
kao
i
ranijoj
ovisnosti
o zloupotrebi alkohola, postojanja dugotrajne konfliktne situacije između majke i sina, te konačno porast afektne tenzije u samom događaju, u cijelosti potpuno i pravilno utvrđene i ocijenjene po sudu prvog stupnja, već samim prihvaćanjem nalaza i mišljenja Centra za forenzičku psihijatriju - Kliničke psihijatrijske bolnice Vrapče, slijedom čega se i ovaj formalni žalbeni prigovor o nepostojanju razloga o odlučnoj činjenici, ne ukazuje prihvatljivim.
Ovdje je potrebno naglasiti, da vojni sud, postupajući sukladno čl. 18. st. 2. Uredbe o primjeni ZKP u slučaju ratnog stanja, ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti
vezane za učin
Republike Hrvatske, u obrazloženju presude naznačuje samo bitne razloge kaznenog djela, kazneno-pravnu odgovornost optuženika, oblik krivnje kojim je djelo počinjeno, a potpunim prihvaćanjem nalaza i mišljenja navedenog Centra za forenzičku psihijatriju (strana 4 presude - alinea I.) u sklopu ocjene o optuženikovoj kazneno-pravnoj odgovornosti data je i ocjena optuženikove uračunljivosti.
U izloženom smislu nema, dakle, formalnih nedostataka opisanih u žalbi optuženika, a niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Nisu osnovani ni žalbeni prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi.
Sve činjenice odlučne za pravilno označavanje inkriminiranog kaznenog djela su po sudu prvog stupnja pravilno utvrđene.
Kod toga je sud prvog stupnja pravilno cijenio sve izvore saznanja, a posebno iskaze svjedoka Ž.R. i B.D. koje su u svojim iskazima naglasile da im je oštećena nakon učina djela, a prije smrti rekla da ju je optuženik izudarao svuda po tijelu šakom ali i nogom obučenom vojničkom čižmom.
Ako se dakle, iskazi tih svjedoka povežu s činjenicama utvrđenim u obdukcionom zapisniku (list br. 26/II i 27 spisa) te mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka S. dr. D. (list br. 34/II spisa) o mehanizmu nastanka navedene povrede slezene u vidu razdora s posljedičnim krvarenjem u trbušnu šupljinu (kao neposrednog uzroka smrti), proizlazi da takova vrsta povrede nastaje, u pravilu, od udarca tupo-tvrdim predmetom kao što je noga obučena u čižmu.
Sve naprijed navedene dokaze sud prvog stupnja je u svemu pravilno analizirao, te iz njih izveo logične i uvjerljive, razložne i valjano obrazložene zaključke u pogledu objektivne
I Kž 955/93
i subjektivne strane djela. Posebno nema ni govora o propustu suda da se cjelovito analizira obrana optuženika, jer je sud prvog stupnja, naprotiv, detaljno razjasnio sve okolnosti slijeda događaja i uvjerljivo iznio zbog čega uzima da konkretne prigode nije bilo vrijeđanja od strane oštećenice, niti se u danim okolnostima (optuženik se vraća iza ponoći u alkoholiziranom stanju kući, budi majku i traži od nje da mu u to doba noći skuha ručak i opere odjeću) njeno odbijanje da to učini, može smatrati vrijeđanjem od strane oštećenice.
Razlozi pobijane presude posve su uvjerljivi u dijelu u kojem sadrže analizu postupaka optuženika nakon dolaska kući. U tom kontekstu optuženikove žalbene tvrdnje da nije imao namjeru zadati tešku tjelesnu povredu majci, već i zbog okolnosti da ju je udarao samo šakama svuda po tijelu, a ne, dakle, u neki ciljani, određeni važni dio tijela, niti je to činio oružjem ili oruđem, uz činjenicu da i pored učestalih fizičkih sukoba između stranaka ranije, oštećena nije zadobila nikakve povrede tijela, pa da bi se dakle, moglo raditi o pravnoj kvalifikaciji djela nehatnog prouzrokovanja smrti, u suprotnosti je sa svim naprijed izloženim dokazima, posebno nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka.
Stoga sud prvog stupnja posve pravilno nalazi da je cjelina događaja bila zapravo optuženikovo fizičko nasrtanje na tjelesni integritet oštećenice i njegovu povredu, i da pri tom optuženik, na učin djela, nije bio izazvan vrijeđanjem od strane oštećenice.
Nema, dakle, govora o tome da bi primjena jake fizičke sile prema oštećenici bila uvjetovana prethodnim vrijeđanjem optuženika od strane oštećenice.
Dinamika i slijed događaja, kao i okolnosti u kojima je ostvarena radnja bića ovog kaznenog djela nanošenja teške tjelesne povrede s direktnim umišljajejm, te nastupjele enice, koja se ima pripisati optuženikovu nehatu, i koja je u krajnje posljedice - smrti ošteć
direktnoj uzročnoj vezi s utvrđenom povredom tijela (razdoru slezene s posljedičnim krvarenjem u trbušnu šupljinu), posve su pouzdano razjašnjeni svim provedenim dokazima a prvenstveno mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka, te ostalim provedenim dokazima, pa i obranom optuženika koji priznaje objektivni učin djela.
Nije, dakle, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Prema osnovanim tvrdnjama u žalbi vojnog državnog odvjetnika, optuženiku je izrečena preblaga kazna.
Ovdje, prije svega, treba naglasiti da sud prvog stupnja posve pogrešno, čak dva puta, vrednuje kao olakotno optuženikovu raniju neosuđivanost, te činjenicu da je optuženik ranije bio "mirna i nekonfliktna osoba", što je u suprotnosti s iskazima svjedoka koji su najbliži susjedi stranaka, te rodbine stranaka, koji svjedoci u svojim iskazima upravo naglašavaju da
uporno odbijala prijaviti
je oštećenica vrlo često viđena s povredama tijela, ali je ona
optuženika za učin kaznenog djela.
Stoga okolnost optuženikove ranije neosuđivanosti, te njegova "mirna narav", u izloženom smislu ne mogu imati značaj olakotne okolnosti.
S druge strane, konkretne prigode, optuženik je izvršio radnju za koju je oglašen krivim, a u njenoj realizaciji, treba naglasiti, primijenio je fizičku silu jačeg intenziteta, koja
I Kž 955/93
se ogleda u broju i jačini udaraca zadanih oštećenici šakama i nogom, koja okolnost ukazuje na pojačanu brutalnost u ponašanju optuženika.
Slijedom toga se i žalbena tvrdnja vojnog državnog odvjetnika o postojanju teškog fizičkog napada na vlastitu majku, a bez postojanja povoda s njene strane, doista čini osnovanom, pa nije bilo mjesta izricanju kazne zatvora u okviru zakonskog minimuma kazne za odnosno djelo.
Uvažavanjem naprijed izloženih otegotnih okolnosti, pored svih ostalih relevantnih okolnosti za odmjeravanje kazne koje je utvrdio i sud prvog stupnja, trebalo je optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, koja je kazna, po ocjeni ovog drugostupnjevnog suda neophodna radi ostvarenja svih ciljeva kažnjavanja.
Iz tih razloga trebalo je žalbu optuženika iz iste žalbene osnove, odluke o kazni, odbiti kao neosnovanu.
Ovaj sud drugoga stupnja ispitao je i sigurnosnu mjeru izrečenu optuženiku (čl. 369. ZKP) i našao da je ta odluka u svemu pravilna i zakonita, te u pobijanoj presudi dostatno obrazložena.
Slijedom svega izloženog, temeljem čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP, presuđeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 8. prosinca 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.
Novoselec dr. Petar v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši
administrativni referent:
(Štefica
Klepac)